"Imamo zajedničko iskustvo okupacije"Litvanski volonteri o pomoći Ukrajini

Litva je nesumnjivo jedna od onih zemalja koje su od prvih dana ruske invazije postale jedan od lidera u pomaganju Ukrajini i Ukrajincima. Govorimo o državnoj pomoći, velikim fondovima i velikom broju volonterskih skupina koje nose sve što im je potrebno u Ukrajinu.

Jednu takvu skupinu predvodi Tsvaika Paukstaitis. Ujedinjuje istomišljenike i donosi milijune eura vrijednu pomoć našoj zemlji. Osim toga, volonter ulaže mnogo napora kako bi osigurao da njegovi sunarodnjaci nauče što je više moguće o Ukrajini. On prikuplja pomoć, a zatim, zajedno s istomišljenicima, donosi je u Ukrajinu, a zatim pokazuje našu zemlju svojim prijateljima. Vjeruje da će na taj način to bolje razumjeti i pomoći će biti više ciljana.

Tsvaika Paukstaitis zajedno sa svojim kolegama posjetio je Lavov, Karpate, Žitomirsku regiju, a posjetio je i Irpin i Buchu, odakle su kući donijeli ne samo rječite fotografije, već i zahtjeve.

Tijekom sljedećeg posjeta volonterske skupine Lavovu razgovarali smo s Tsvaikom Paukstaitis i njegovim kolegama o tome zašto i kako nam pomažu u ratu.

Molim vas, recite nam kada ste počeli pomagati Ukrajini.

Čim je počela potpuna invazija, prvih dana počeli smo raditi s izbjeglicama. Ali onda se smanjio priljev izbjeglica, a broj ljudi koji rade s njima se povećao. Onda sam počeo voziti aute naprijed. I od tada naša skupina volontera radi ovako: prikupljamo ono što nam je potrebno i vodimo ih u Ukrajinu. Ali čini mi se da nam je također važno da ne samo transportiramo pomoć, stalno pokušavamo vidjeti nešto u Ukrajini, komunicirati s Ukrajincima, uzeti ljude da im pokažu Ukrajinu. Tako da ljudi ne misle da ovdje postoji samo rat, postoji samo tuga.

Potrebno je upoznati naše zemlje ne samo u ratno vrijeme, već iu mirnodopsko vrijeme nekako se držati zajedno. Uostalom, ljudi žele pomoći, ali im je mnogo lakše to učiniti ne samo iz simpatije, već i kada su zainteresirani za Ukrajinu, kada zamišljaju što je to.

Koji je bio poticaj da se tako aktivno uključite u pomaganje Ukrajini?

Razumijem kakav je to rat. Prije rata, bio sam u Ukrajini nekoliko puta na Majdanu, a onda smo putovali s prijateljima. Osim toga, mi u Litvi smo zamišljali da bi moglo doći do rata, pripremali smo se i za ovaj rat. Ali Rusija je bila ograničena činjenicom da smo se uspjeli pridružiti NATO-u, inače, možda, ovaj rat je odmah počeo s nama i vama. Bio sam vojnik, i kada si napadnut, shvatio sam da je moja dužnost biti ovdje i pomoći. Ne mogu još ići na front, kao vojnik (ali znam mnoge Litvance koji se bore za Ukrajinu). Za sada pomažem ljudima.

Imamo zajedničko iskustvo okupacije, prošli smo kroz puno toga kako bismo stekli neovisnost. Sjećamo se svega. Dobro znamo s kim imamo posla, iz prve ruke.

Recite nam više o tome kako je organiziran sam proces pomoći, odakle uglavnom dolaze sredstva.

Obično su to donacije običnih ljudi. Pomažu nam i organizacije, poput bolnica. Mnogi ljudi žele nešto učiniti. U ranim danima bilo je vrlo lako sastaviti autobus uz pomoć u jednom danu. Bila su tri ili četiri autobusa u isto vrijeme. Sada je složenije, ali ideja i dalje djeluje, ljudi ne zaboravljaju i pokušavamo podsjetiti.

Jesu li se zahtjevi s vremenom promijenili?

Da, stalno se mijenjaju. U ranim danima sve je bilo potrebno. Bilo je vremena za pancirke, kacige, okretišta. Čini se da ima dovoljno okretišta. Zimi su doneseni generatori. Svi u Litvi su ih lovili, ponekad ih je bilo teško dobiti. Sada donosimo uglavnom lijekove za vojsku.

U većini postsovjetskih zemalja 90-ih demokratskih snaga došle su na vlast, a onda se dogodila osveta. Kako je Litva to uspjela izbjeći?

Čini mi se da smo se vrlo brzo pridružili NATO-u, Europskoj uniji, to nam je postalo sigurnost. Imao sam vremena.

Je li prilično stroga jezična politika u vašoj zemlji utjecala na te procese?

Uvijek smo, čak i pod sovjetskom vlašću, razvijali litavski jezik. Nije bilo potpune rusifikacije, to je istina. Nakon siječanjskog ustanka 1863. godine, litavske knjige su zabranjene. I nakon toga, ljudi su počeli premještati knjige preko granice. Litvanski jezik je tajno proučavan iz tih knjiga. Uvijek smo ga imali. No, našim susjedima u Latviji je teže, jer ima mnogo ruskog govornog stanovništva.

Usput, jesu li trenutni “selidbe” iz Rusije, koji masovno odlaze u Latviju i odlaze k vama?

Mnogo manje, ovdje nisu baš udobni.

Znam da su Europljani ponekad spremni žrtvovati se za izbjeglice, ali zapravo ne žele dati novac za vojsku. Postoji li nešto slično u Litvi?

Ne, čini se da to nemamo. Također smo se pripremali za ovaj rat, imamo ga blizu. Zapadu je teško povjerovati da govorimo o teroristima s kojima je nemoguće pregovarati. Nisu to vidjeli, nisu živjeli s tim, nisu naišli, nisu razumjeli što je to. I naš narod je umro u tisućama u Sibiru. Imamo zajedničku povijest s Ukrajincima, tako da sve razumijemo.

Kada komunicirate s ljudima na svojim putovanjima, kakva je njihova reakcija?

Možda komuniciramo uglavnom s ljudima s kojima volontiramo, ali jasno govorimo istim jezikom.

Bili smo u Buchi i Irpinu, razgovarali smo i s ljudima tamo. Pokazane su nam kuće koje su izgorjele. Pokušali smo barem malo pomoći tim ljudima. Prenijeli su što su tražili. To jest, ovo je tako mala bodovna pomoć, ali ciljana. I to ćemo raditi do tvoje pobjede.

Fotografija Matasa Vaisnorasa i iz arhive Tsvaike Paukstaitis