Ruski diktator Vladimir Putin poduzeo je prošlog tjedna snažan korak koji će dugoročno pogoditi težnje dijela gruzijskog društva za europsku integraciju. Putin je ukinuo vizni režim za gruzijske državljane, a također je ukinuo zabranu putničkih letova s tom južnokavkaskom zemljom. Da bismo razumjeli situaciju: vizni režim između Rusije i Gruzije uveden je 2000. godine, a 2012., samo četiri godine nakon “rata 08.08.08.”, tadašnji predsjednik Gruzije Miheil Saakašvili ukinuo je vize za Ruse. Rusija nije poduzela takav korak.
Dobro ste razumjeli – nije agresor otkazao vize za žrtvu kao naknadu za svoj zločin, već naprotiv, zemlja žrtva dopustila je predstavnicima agresorske zemlje da uđu na njezin teritorij bez izdavanja viza. A sada, na vrhuncu rata u Ukrajini, Putin se smiluje Gruzijcima.
U samoj južnokavkaskoj zemlji vlasti su ovu vijest doživljavale pozitivno, jedina koja je Putinovu odluku izravno nazvala provokacijom bila je predsjednica Salome Zourabishvili. Mišljenja u društvu su podijeljena: ruski mediji, naravno, počeli su pisati o radosti kojom su gruzijski građani percipirali ukidanje ruskih viza, ali postoje i oni koji imaju suprotno mišljenje. Općenito, u gruzijskoj politici nema značajne negativne reakcije na neočekivani geopolitički potez Kremlja. I to je pomalo iznenadilo, a ponekad i zgrozilo Ukrajince. Kažu, kako je – Rusija je napala Ukrajinu, a gruzijskoj braći je drago što im je bilo dopušteno putovati bez viza u agresorsku zemlju.
I ovdje je vrijedno prisjetiti se povijesti od prije 15 godina. Taman kada su ruske postrojbe pod formalnim zapovjedništvom tadašnjeg vrhovnog zapovjednika Dmitrija Medvedeva prešle crte razgraničenja u smjeru Abhaza i Južne Osetije i pokrenule “operaciju provedbe mira”. Prisjetimo se reakcija Ukrajinaca na taj rat protiv njihove gruzijske braće. A reakcija je bila takva da je čin predsjednika Viktora Yushchenka, važan i, ne bojim se te riječi, herojski, kada je, zajedno s predsjednicima Poljske i baltičkih država, odletio u Tbilisi kako bi podržao Saakašvilija i Gruzijce, pozitivno percipiran od strane manjine domaćeg društva.
I ne samo društvo. Narančasta koalicija, koja je u to vrijeme činila malu, ali još uvijek većinu u Verkhovni Rada, nije glasala za rezoluciju u kojoj je Rusija nazvana agresorom. Štoviše, većina te koalicije, koju je kontrolirala premijerka Julija Tymoshenko, imala je suprotno mišljenje o tom pitanju. Na primjer, novinari izvučeni iz vođe frakcije bloka Yulia Tymoshenko Ivana Kyrylenka priznali su Gruziju kao agresora.
Sama Tymoshenko bila je na pregovorima o plinu u Moskvi tih teških dana, gdje se smijuljila podrugljivim šalama premijera Vladimira Putina o Saakašviliju. Ukratko, u ukrajinskom društvu nije bilo jedinstva, čak ni u njegovom narančastom dijelu. I to unatoč činjenici da su neki razboriti mediji već tada, u kolovozu 2008., nedvosmisleno napisali: “Ukrajina će biti sljedeća”.
Stoga su i ukrajinska politička elita prije 15 godina i gruzijska sada izabrale vlastite gospodarske interese umjesto načela i obrane međunarodnog prava. A to je tipično i za ove i za ove likove (Tymoshenko i Ivanišvili), i za postsovjetske elite općenito.
Ali u ove dvije situacije postoji jedna ozbiljna razlika. Reakcija Ukrajinaca – unutar i izvan parlamenta – dogodila se prije ruske agresije na Ukrajinu. Dok se trenutna gruzijska povijest dogodila nakon rata. Naravno, ovaj izgovor je takav – ali barem ukrajinski političari nisu prešli preko svojih ubijenih, za razliku od gruzijskih. (Sjetite se da je u nekoliko dana koji su trajali “rat 08.08.08” ubijeno gotovo 200 gruzijskih vojnika i više od 200 civila ove zemlje).
Pa, Gruzijci, koji navodno žele ići u Europu, ali u isto vrijeme pokušavaju zaraditi novac na “preseljenjima” i redovito glasati za stranku apsolutno proruskog političara (i ruskog oligarha) Bidzine Ivanišvili, napravili su svoj izbor. Izbor o kojem Larysa Burakova izgleda mora napisati novu knjigu pod nazivom Zašto Georgia nije uspjela. Ukrajina će morati izvući važan zaključak iz cijele ove povijesti.
Prije ili kasnije, rat koji je Rusija pokrenula protiv naše države će završiti. A Ruska Federacija će vjerojatno ostati unutar svojih sadašnjih granica, kao i, možda, zadržavajući trenutnu FSB kontrolu nad formalnom političkom moći zemlje. A to će neizbježno značiti da će Kremlj nekako pokušati uspostaviti odnose s poslijeratnim ukrajinskim vlastima. I to ne nužno kako bi dobili vremena i prilike pripremiti se za novi rat – već barem kako bi se obnovio “meki utjecaj” na ukrajinsko društvo i političke elite naše zemlje.
I u ovom trenutku bit će važno ne zaboraviti lekciju našeg susjedi u crnomorskoj regiji. Koji su, u svojoj želji da prevladaju progresivnog, ali pomalo autoritarnog vođu zemlje, glasali za proruske snage, što je dovelo do suspenzije europske integracije, koja bi se u budućnosti čak mogla pretvoriti u najnoviju rusku zamku – kako god se zvala, carinsku uniju, CSTO ili nešto drugo. Post-sovjetski prostor je sada i nekoliko budućih desetljeća u takvom stanju da nitko neće moći sjediti, umotan u bijeli kaput. Vrijeme je da odaberete na kojoj ste strani vi i vaša zemlja u novom sukobu demokratskog Zapada i autoritarnog Istoka.
I Ukrajina mora zapamtiti da se želja da prijeđe preko vlastite prolivene krvi na bojnom polju za malu ekonomsku dobit može pretvoriti u velike političke probleme. I kad bi samo oni… Samo, za današnju Georgiju, sve tek počinje. A posljedice zbližavanja s Moskvom, koja je spremno napravila ustupke bivšem neprijatelju, i dalje će se osjećati u Tbilisiju.
