U jednom od jedinstvenih gradova Galicije, Chervonohrad, održano je suđenje. Lokalni stanovnik osuđen je zbog javne uporabe simbola komunističkog totalitarnog režima (dodajući ilegalno posjedovanje oružja), šaljući ga u odgovarajuću zatvorsku ustanovu na pet godina, također uz oduzimanje imovine. Uobičajena stvar tijekom trenutnog rata protiv carstva, protiv osvajača Kremlja. Ali postoji jedna stvar u ovom slučaju koja te tjera na razmišljanje.
Naravno, stanovnik rudarskog grada u regiji Lavova (zbog toga je Chervonohrad jedinstven; kao i činjenica da je, prema popisu stanovništva iz 2001. godine, bio najveći postotak Rusa u regiji nakon Lavova) objesio sovjetsku zastavu na svoj balkon s razlogom u veljači 2022. Ali – kakav je to bio transparent?
Bila je to zastava Turkmenskog SSR-a. Odakle ovom čovjeku zastava bivšeg sovjetskog Turkmenistana svakako je zanimljivo pitanje, ali, iskreno, nije toliko važno. Važno je da to nije bila crvena zastava carstva, već zastava kolonije koju je zauzelo ovo carstvo. Što je prilično atipična pojava za post-sovjetski prostor. Na primjer, ukrajinski pristaše Sovjetskog Saveza obično su odlazili na svoje skupove pod crvenim zastavama SSSR-a – a crveno-plave zastave ukrajinskog SSR-a, ako su se negdje pojavile, nisu igrale nikakvu značajnu ulogu. Kao i sva politička aktivnost ukrajinske ljevice, i izravna i ne tako, potomci Sovjetske komunističke partije, nije bila usmjerena na ponovno stvaranje uvjetne “socijalističke Ukrajine” 20-ih ili, recimo, iz vremena Shelestovog “UPR-a”, već na reinkarnaciju vremena Shcherbytskog, gdje je ukrajinski SSR bio samo ukras. Usput, “UPR” u prethodnoj rečenici je “Naša sovjetska Ukrajina” – poznata knjiga prvog tajnika Središnjeg odbora Komunističke partije Petra Shelesta, koja mu je na kraju izašla postrance.
Za lijeve političke snage od neovisnosti (s izuzetkom SPU-a, koji je pokušao sjediti na dvije stolice, i do određenog trenutka uspio), model je uvijek bio Brežnjev-Shcherbych carstvo, a ne sovjetska Ukrajina. No, od kasnih 60-ih, ovo carstvo je krenulo prema konačnom uništenju Lenjinovog autonomnog projekta u korist “Ruskog carstva pod crvenom zastavom”. I nitko nije napravio posebnu tajnu od toga. Na primjer, u filmu “Nove avanture nedostižnog”, glumac Vladimir Ivashov, koji glumi navodno klasno neprijateljskog bijelog časnika, pjeva pjesmu “Rusko polje” i izvodi je na takav način da je odmah jasno da on nije negativan lik, unatoč svim formalnostima.
Istodobno su se pojavili romani Valentyna Pikula – koji su, ako razmislite, bili otvoreno antisovjetski. Ali u isto vrijeme – carski. I tadašnje sovjetsko vodstvo (a još više KGB) bilo je zadovoljno time. Iako su, istini za volju, neki ideološki komunisti bili nezadovoljni ovom neslužbenom rehabilitacijom carske Rusije. Ali oni, kao i čovjek iz Červonograda sa zastavom Turkmenskog SSR-a, nisu razumjeli tadašnju “opću liniju stranke”. Koji se sastojao – i prije 1991. i poslije – u transformaciji, iako formalnoj, ali ipak federaciji, u kojoj su kolonije imale deklarativna prava, u klasično carstvo. I što je dalje, Kremlj je manje skrivao ovu “opću liniju”. Tako je Vladimir Žirinovski, za kojeg se sada otvoreno kaže da je to bio KGB-ov projekt i rekao je samo ono što Lubyanki treba, izravno izjavio da u budućnosti ne bi trebalo biti republika, autonomija, već je, kažu, dovoljno igrala samo Rusija od Chopa do Vladivostoka. A tko će tamo živjeti na ovom ruskom teritoriju sekundarno je pitanje. Koji smo jasno vidjeli u Buchi, Izyumu, Mariupolu i Khersonu – KGB-u, oprostite, FSB će odlučiti na ovaj ili onaj način.
Ako Žirinovski nije dovoljan, sjetimo se Vladimira Putina. Koji je na početku svoje vladavine, tijekom još jedne rasprave o budućnosti Bjelorusije, iskreno i iskreno rekao – pridružite nam se u regijama. To jest, na početku nule, buduća sudbina ove kvazidržave bila je jasno definirana. Nema autonomije, nema Bjelorusije, nema Bjelorusa. Samo Minsk, Vitebsk, Mogilev i druge regije Rusije. Usput, takve su provincije postojale na području Ruskog carstva – i nitko tada nije razmišljao govoriti o bilo kakvoj autonomiji ove regije.
Postojala je određena autonomija, barem na razini imena, među poljskim zemljama – ali već pod službenim dokumentima Aleksandra III. koristili su se pojmovi “regija Vistula” ili “provincije Vistula” umjesto “Kraljevina Poljska”. A Bjelorusi to nisu ni imali. Jer nitko u Rusiji nije Bjeloruse smatrao zasebnim narodom, a Bjelorusija – neki odvojeni, posebni teritorij. A što smo vidjeli u 30 postsovjetskih godina? Da je iz Bjelorusije ostalo samo ime. Jezik – gotovo ne postoji, informacijski i kulturni prostor – jedan, običaji, a sada i vojni – također. Ne postoji zasebna Republika Bjelorusija koja bi mogla postati dio Ruske Federacije upravo kao autonomija. “Pridružite se regijama.”
Takav kakav je događa se sada u Ukrajini. Ako su se još 2004. godine proruski političari koji su došli pod kontrolu tadašnjeg gradonačelnika Moskve Jurija Lužkova okupili kako bi proglasili Jugoistočnu Ukrajinsku autonomnu Republiku, odnosno Ukrajinu, ali prorusku (kao što su nekada ruski boljševici stvorili Ukrajinsku Narodnu Republiku Sovjete, na čijoj su zastavi bile čak i plave i žute boje), sada se takvi formati jednostavno ne koriste. Zauzeli su Krim i pripojili ga Rusiji. Zauzeli su dio regija Donjecka i Luganska i prije ili kasnije pridružili se Rusiji. Zauzeli su dio regija Zaporizhzhia i Kherson, gdje uopće nema ruske većine, ili nije bilo govora poput “Donjecke Republike” (koja se pojavila kao virtualna struktura u nultim godinama) – uopće nisu ništa izmislili, samo su održali “referendume”. Imajte na umu da se na ovom “referendumu” – odmah Rusiji, nisu raspravljale o opcijama za neovisnost tih regija, kao što je bio slučaj s Krimom ili čak Donbasom.
Kada je Kremlj bio iskren? Ali to je u povijesti Zaporizhzhia i Kherson regije. Kada se prestao skrivati iza “neovisnog” Krima? Jedan dan, od 17. do 18. ožujka 2014. godine. Stoljeću, tijekom prve ruske aneksije poluotoka, na tom je razdoblju potrošeno gotovo 10 godina, od Mirovnog sporazuma Kuchuk-Kaynardzhi do manifesta Katarine II. Kremlj je igrao igru DNR-LPR osam godina, priznajući da je “to zapravo Ukrajina”, ali je u rujnu 2022. rekao: “Bombardirate ih osam godina, tako da nemamo izbora nego da ih uzmemo pod našu brigu.” No, s regijama Zaporizhzhia i Kherson, igra je izašla na otvoreno. Zarobljeno znači Rusija. Kao i prije, u vrijeme te “povijesne Rusije”, koju Putinov režim pokušava reinkarnirati.
Dakle, ako je ovaj Červonograd vatnik objesio zastavu Rusije na balkon, ako je izjavio da je “Galicija dio Rusije, bio je i prije ili kasnije će biti”, dobio bi svojih pet godina jer je želio strašnu budućnost za nas. Budućnost za koju su ruske trupe napale Ukrajinu. Ali ironija je u tome što će stanovnik Chervonograda sa zastavom Turkmenskog SSR-a otići u kaznenu koloniju zbog nečega što se nikada neće ostvariti – jer ne postoji niti jedna vojno-politička snaga, niti jedna država na svijetu koja nastoji obnoviti postojanje Turkmena ili ukrajinskog SSR-a. Rusija je dugo prepoznavala Lenjinov projekt kao neuspjeh koji se pretvorio u “najveću geopolitičku katastrofu dvadesetog stoljeća”. I oni obnavljaju ne crveni komunist, već trobojni imperijalni projekt.
A pristaše saveznog Sovjetskog Saveza, “zemlje 15 bratskih republika” nisu se osjećale kao da su se našle u vječnom međusuvremenom. Ukrajina, kao i druge bivše republike, ne treba tu prošlost, jer nitko ne želi biti kolonija (čak ni Lukašenka, koji se još uvijek nada da će s određenom autonomijom sačuvati svoju zasebnu kneževinu). A Kremlj ne treba tu prošlost, jer postoji mnogo atraktivniji primjer. Uzorak, pravo na povlačenje iz kojeg se pojavio tek nakon uništenja u veljači 1917. godine.
Ukrajinski navijači SSSR-a nikada nisu razumjeli – nakon likvidacije komunista 20-ih i 30-ih godina, nakon uništenja minimalne autonomije ukrajinskog SSR Shelesta – da će njihov san zauvijek ostati samo san. A SSSR nisu ubile baltičke zemlje, ni Bandera ni Amerikanci – ubio ga je Odbor za državnu sigurnost i generacija časnika KGB-a na čelu s Putinom, koju nije odgojilo prijateljstvo naroda, već Pikulovi carski romani i “Rusko polje” Inne Gough.
