Glavna tema posljednjih dana u Rusiji je eksplozija u kafiću u Sankt Peterburgu Street Food Bar br.. Jedan od najpoznatijih bliskoratnih likova agresorske zemlje, rodom iz Makiivke, Maksym Fomin, poznat u Telegram kao “ratni brod Vladlen Tatarsky”.
Odmah nakon eksplozije, kada je postalo poznato za smrt pro-kremaljskog medijskog propagandista, pojavile su se različite verzije tko stoji iza ove eksplozije, koji je imao koristi od smrti popularnog “ratnog broda” u šovinističkim ruskim krugovima. Tako su ruski dužnosnici odmah izmislili verziju sudjelovanja u likvidaciji Tatarskog u isto vrijeme i ukrajinskih specijalnih službi i ruske oporbene Zaklade za borbu protiv korupcije Alekseja Navaljnog. Američki institut za proučavanje rata, koji redovito promatra događaje kako u kazalištu operacija tako iu područjima uz sam rat, skrenuo je pozornost na činjenicu da se eksplozija dogodila u instituciji u vlasništvu osnivača PMC-a “Wagner” Jevgenija Prigožina – navodno je likvidacija propagandista u ovoj instituciji “crna oznaka” odioznom poduzetniku koji se igrao s “spasiteljem domovine” i zadirao u lovorike samog Putina …
Tko je doista organizirao ovaj svijetli kraj kratke karijere subjekta koji je prije zapljene Donbasa bio banalni kriminalac i odslužio kaznu u jednoj od popravnih institucija u regiji, vjerojatno neće moći znati. Međutim, to zapravo nije toliko važno. Važno je tko će biti “krajnji korisnik”, korisnik ove priče. I s tim, situacija je mnogo jednostavnija, jer uši FSB-a, kao okosnice Putinove Rusije, prilično otvoreno strše iz dima eksplozije u Sankt Peterburgu.
Kremlj, vruć za petama, uspio je povezati uništenje Tatarskog s početkom rata u punom opsegu – kažu, upravo zbog sličnih incidenata (nagovještaj eksplozija u Donjecku koje su uništile Givu, Motorolu, Zakharchenka, više nego transparentne) pokrenuli smo “posebnu vojnu operaciju”. Ali to je, da tako kažemo, potez na vanjskopolitičkoj šahovskoj ploči, što stanovništvo Ruske Federacije vjerojatno neće primijetiti – osim ako Soloviev i Skabeeva na to ne stave potreban naglasak. No, postoji još jedan smjer u kojem posljedice likvidacije Tatarskog možda neće virtualno, ali sasvim realno utjecati na apsolutnu većinu građana agresorske zemlje.
Na društvenim mrežama i glasnicima Rusi, i obični, “obični” i aktivno-šovinistički, počeli su postavljati ista pitanja – što će se dalje događati, kako sada živimo, tko je od nas sljedeći? Ova panika podsjeća na raspoloženje u ruskom društvu krajem 90-ih. Baš kad je Vladimir Putin dolazio na predsjedničku dužnost.
16. kolovoza bivši tajnik Vijeća sigurnosti i direktor FSB-a Rusije imenovan je premijerom Ruske Federacije. Tadašnji predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin, najavljujući novog, trećeg šefa vlade u godinu dana, izravno ga je nazvao svojim nasljednikom. I već 31. kolovoza dogodila se eksplozija u Moskvi, u trgovačkom centru “Okhotny Ryad”. Bio je to svojevrsni startni pucanj iz pištolja – jer je tada počelo ono što se nakratko i suho naziva “eksplozijama stambenih zgrada u Rusiji u rujnu 1999.”.
Buynaksk u Dagestanu. Ulica Guryanova i autocesta Kashirskoye u Moskvi. Volgodonsk u regiji Rostov. 307 ubijenih, 1700 ranjenih. Zatim je tu bio Ryazan, gdje ih je samo budnost lokalnog stanovništva spasila od tragedije, i prisilila tadašnjeg šefa FSB-a da kaže neuvjerljivoj verziji da su to samo vježbe. Usput, sjećate li se tko je bio šef glavne ruske specijalne službe? Nikolaja Patruševa. Onaj koji je tajnik Ruskog vijeća sigurnosti od 2008. godine. Ona koja je tek u posljednjih godinu dana obilježena fantastično ludim izjavama – kako o “zločinima nacističke Ukrajine” tako i o tome da je “Rusija dva puta spasila Sjedinjene Države od kolapsa”. Kako se sada, čuvši sve te Patruševljeve izmišljotine, njegove riječi o “FSB treningu” percipiraju u podrumu ryazanske visoke zgrade?
Sudjelovanje Savezne sigurnosne službe Ruske Federacije u tim eksplozijama još uvijek se moglo izgovoriti naglas – barem u inozemstvu. Godine 2001. isječci u Novaya Gazeti, a 2002. godine knjiga objavljena pod rječitim naslovom “FSB potkopava Rusiju”, izjavili su to povjesničar Jurij Felshtinsky i bivši časnik FSB-a Alexander Litvinenko. Litvinenko je platio za svoju “izdaju”, četiri godine kasnije bivši kolege otrovali su ga polonijem. A iza te “posebne operacije” stajali su Patrušev i Putin. Kao i kod napada na Ukrajinu.
Bilo je to 1999. Sam početak vladavine Vladimira Putina. No, kao što je pokazala kasnija povijest Rusije, načela i metode FSB-a, a zapravo Ruske Federacije u cjelini, uopće se nisu promijenile. A sada se riječi jednog od ideologa Putinove Rusije Vladislava Surkova percipiraju s iskrenim sarkazmom (on je smislio koncept “Ujedinjene Rusije”, on je bio taj koji je promicao ideju “suverene demokracije”, stvorio je takav fenomen kao što su mladi pro-Putinovi pokreti, “novi Komsomol”), citirala je novinarka Olena Tregubova u svojoj knjizi “Bajke kremaljskog kopača”. Prema autorici najkontroverznije ruske knjige iz 2003. godine (sama Tregubova ubrzo je napustila svoju domovinu nakon eksplozije na vratima svog stana), Surkov joj je rekao o tome kako poštuje složene konstrukcije, a jednostavne grube odluke primitivna su koja nije dostojna tako velike zemlje kao što je Rusija.
Od tada su prošla dva desetljeća – a što vidimo? I vidimo da Tandem FSB-Kremlj još uvijek djeluje u formatu primitivnih provokacija i krvavih “posebnih operacija”. A kada situacija nadiđe ove KGB sheme u svijet stvarne politike… Putin, koji je, kako kažu njegovi obožavatelji, “nadigrao sve”, nije mogao prevladati ni neiskusnog ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u formatu “Normandija” na diplomatskom planu, odlučivši, kao i krajem 90-ih s Čečenijom, jednostavno započeti rat, nazvavši ga operativnim pseudonimom prema staroj navici. I tako uvijek – ili ubiti ili kupiti. Ova mizantropska struktura nije izumila ništa novo, čak ni od 1999., već od gustih 70-ih, kada je Putin došao u Odbor za državnu sigurnost. I sada neće izmisliti.
Međutim, postoji jedna temeljna razlika između bombaških napada na kuće 1999. i trenutne povijesti. Tada je društvo, uz pomoć posebne operacije FSB-a, dovedeno do ideje da bi bilo bolje zamijeniti njihovu slobodu za sigurnost i udobnost. I također, nakon što su početkom ovog stoljeća cijene nafte počele ubrzano rasti – za bogatstvo, pa čak i (za neke) bogatstvo. Stoga se do određenog trenutka takav nepisani “društveni sporazum” između vlasti Kremlja i ruskog naroda čak činio korisnim za potonje. Sada je situacija potpuno drugačija.
Kremlj više nema što ponuditi narodu. Sigurnost – jer će sa svakim sljedećim danom nastavak “posebne vojne operacije” u Rusiji biti sve gori i gori. I to će biti, usput, ne samo eksplozije. Rusi će se i dalje gušiti u valu kriminala koji izazivaju “veterani SVO-a”, posebno oni koji su se vratili kući iz zatvora nakon šest mjeseci službe u “Wagneru” (a takvi su slučajevi već zabilježeni u ruskom zaleđu, ali to je samo početak). Rusi su već osjetili što je “djelomična mobilizacija” i koje se žrtve pokazale. A onda će se samo pogoršati, jer će nedostatak opreme i vještine zapovijedanja biti kompenziran uobičajenom, Žukovskim (ili već možemo reći “Gerasimov”?) metodom – bacanjem neprijatelja živom masom.
Kremlj neće moći ponuditi u zamjenu za još jedno zatezanje vijaka i prosperiteta, jer su Rusija na početku nule i Rusija 2023. potpuno različite priče. Sankcije, bez obzira koliko Putin uvjeravao u svojim govorima u parlamentu, već su zadale razoran udarac ruskom gospodarstvu. Kremlj je već prisiljen štedjeti na svemu osim na FSB-u i okupacijskom kontingentu. Nitko neće razmišljati o džepovima običnih Rusa u ovoj situaciji. Niti će razmišljati jer su ti obični Rusi propustili jednu rečenicu napisanu u njihovom “društvenom ugovoru” s vlastima iz 1999. godine. I u tom smislu rečeno je – “Pod svim gore navedenim uvjetima, uvjetno demokratska zemlja ima sve šanse pretvoriti se u autoritarnu, a u budućnosti – u totalitarnu.” A u totalitarnoj državi, kao što se dobro sjećamo iz naše sovjetske prošlosti, ljudi su samo potrošni materijal. Čak i ako su ti ljudi popularni “ratni brodovi”.
U ranom djelu tajanstvenog ruskog pisca Viktora Pelevina, iz čijeg je najpoznatijeg romana “Generacija P” donbasski kriminalac Fomin uzeo patetičan pseudonim, postoji još jedno popularno djelo – “Chapaev i praznina”. Sada se cijelo rusko društvo suočava s takvom prazninom. Prije četvrt stoljeća predala je svoju slobodu vlastitim rukama, primivši neko vrijeme iluziju stabilnosti i prosperiteta. Sada ga nitko ništa neće pitati. I uskoro će prosječni Rus imati samo jedan izbor – umrijeti u ratu u Ukrajini (Kazahstan? Gruzija? Azerbajdžan?) ili trunuti u najnovijem gulagu. Jer KGB, kao što povijest pokazuje, ne izmišlja ništa novo. Pa zašto ne reanimirati legendarne logore Kolyma?
