Neki dan, vlasnik sada svjetski poznate privatne vojne tvrtke “Wagner”, Jevgenij Prigožin, dao je navodno neočekivanu izjavu, koju je nakon nekog vremena bio prisiljen pojasniti, jer se ispostavilo da je “bio neshvaćen”. Prigožin je pozvao rusko vodstvo (čitaj – Vladimira Putina) da zaustavi “posebnu vojnu operaciju” i usredotoči se na konsolidaciju na već okupiranim područjima.
Naravno, te riječi Prigožina, posebno izvučene iz konteksta izrazom “zaustavite SVO!”, izazvale su val bijesa kako u samoj Rusiji tako iu inozemstvu. No, glavna stvar u izjavi vlasnika “Wagnera” nije da se pojavila, već da je gotovo od riječi do riječi ponovila podatke iz dokumenata američkog Ministarstva obrane koje je objavio američki vojnik obavještajnog krila Nacionalne zračne garde Massachusettsa Jack Teixeira.
U jednom od dokumenata navedeno je da su tajnik Vijeća sigurnosti Rusije Nikolaj Patrušev i načelnik Glavnog stožera Ministarstva obrane Ruske Federacije Valery Gerasimov (prije svega, kako doznajemo, Patrušev, kao osoba koja zauzima mnogo više mjesto u kremaljskoj hijerarhiji, zapravo, sljedeće nakon Putina) željeli zaustaviti borbe početkom ožujka prošle godine. Prema američkim obavještajnim podacima, Patrušev i Gerasimov shvatili su da blitzkrieg nije uspio, a Rusija nije imala dovoljno resursa za dugotrajni rat, pa bi to završilo problemima prvenstveno za samog agresora. (Zapravo, to je ono što sada vidimo.) I, iskorištavajući trenutak kada je kremaljski diktator navodno bio na kemoterapiji, planirali su zaustaviti rat i počeli utvrđivati teritorije zarobljene u to vrijeme, koji su bili mnogo veći nego danas.
Je li to takva slučajnost u Prigogineovim riječima i objavljenim dokumentima Pentagona? Teško. Usput, vrijedi spomenuti da je tijekom kvazi-sukoba između vlasnika “Wagnera” i Kremlja kritizirao samo vojsku, odnosno izravne izvršitelje volje Kremlja. (Naravno, odluku o invaziji nisu donijeli Shoigu i Gerasimov.) A časnici FSB-a, koji su, na čelu s Putinom i Patruševim, temelj sadašnjeg režima, nikada nisu bili dotaknuti. A to također nije slučajnost. Dakle, zaključimo broj 1: u Kremlju doista postoje ljudi koji su razumjeli i razumjeli katastrofalnu prirodu rata za samu Rusku Federaciju. Ali oni se (za sada) boje govoriti protiv Vladimira Putina.
Govoreći o Putinu. Točnije, o njegovoj onkologiji. Podsjetimo, šef Glavne obavještajne uprave ukrajinskog Ministarstva obrane Kyrylo Budanov više je puta – u svibnju prošle godine, u siječnju ove godine – naglasio da ruski predsjednik ima rak. A sada je curenje dokumenata iz Pentagona zapravo potvrdilo dijagnozu glavnog ukrajinskog obavještajca. Štoviše, kao što je potvrdio, u američkim vojnim dokumentima ove informacije nisu predstavljene kao neka vrsta senzacije, već kao dugo poznata činjenica. Kažu da je u tom trenutku Putin bio na kemoterapiji, pa su Patrušev i Gerasimov željeli iskoristiti ovu situaciju. Dakle, čini se da možemo zaključiti broj 2: govoriti o bolesti Vladimira Putina ima određenu osnovu, a ako vam se čini dok gledate videozapise sastanaka ruskog tiranina s dužnosnicima da nešto nije u redu s kremaljskim gospodarom, onda ne mislite.
Ali ti zaključci nisu najvažnija stvar u ovoj priči. Zato što idemo dalje i razvijamo temu plana za zaustavljanje rata. Kada se Putinova tvrdoglavost u nastavku ovog besmislenog rata nadovezuje na informacije o njegovoj teškoj bolesti, mnogo toga postaje jasno. Na primjer, činjenica da Putin vjeruje (a možda i jest) da mu nije puno ostalo za život – i da bi život trebao završiti spektakularnom pobjedom, a ne sramotnim porazom, poput jednog od njegovih prethodnika, cara Nikole I. Toya, koji je jednako patetično pokrenuo napad na “bolesnog čovjeka Europe”, Tursku (ne odražava li ta definicija moderne ruske izjave o “nepostojećoj naciji” i “zemlji 404” upućenoj Ukrajini?), bio je potpuno poražen, pa čak i gdje – na Krimu. A onda se zapravo doveo u grob. Putin ne želi takav kraj – ne, ne rata, već svog predsjedničkog mandata, koji će, sasvim očito, završiti u vrijeme njegove smrti, ne prije. Stoga, zaključak broj 3: rat će se nastaviti sve dok je Putin živ. Čak i ako, kao rezultat određenih akcija (povlačenje Oružanih snaga Ukrajine na državne granice Ukrajine), poprima druge oblike, na primjer, isključivo daljinsko granatiranje i granične sukobe. Zapravo, ono što smo vidjeli u takozvanom “međuratnom” razdoblju 2015.-2022.
Ovo je loš zaključak za Ukrajinu. Ali postoji i dobar. Zaključak broj 4 je: neće biti nuklearnog rata. Jer samo Putin nema što izgubiti. Svi ostali, počevši od Patruševa, svjesni su što trenutno gube i kakav će nuklearni napad na Ukrajinu ispasti za njih. Stoga, ako je tajnik Vijeća sigurnosti Rusije želio zaustaviti čak i takav običan kopneni rat, koji se uopće nije razvio za agresora kako je planirano, ondaOčito je da će prijetnja nuklearnog rata biti zaustavljena bez uvjeta poput “kada će Putin biti na kemoterapiji”. Ako Putin želi umrijeti kao pobjednik, onda Patrušev želi živjeti da bi vladao. To je njihova temeljna razlika.
I još jedna točka izravno povezana s ovim zaključkom. Kada Putin umre, Kremlj će odmah započeti borbu – ne samo za prijestolje, već prije svega za pravo da zaustavi “SVO”. Jer tko god zaustavi ovaj daljnji i manje popularan rat među narodom imat će najveće šanse postati novi ruski car. Podložno pravilnom PR-u.
Ta se situacija u vodstvu Kremlja već dogodila – 1953., odmah nakon Staljinove smrti. Tada je njegov izravni politički nasljednik Georgy Malenkov uspio održati (barem nekoliko godina, do jačanja “tamnog konja”) moći Nikite Hruščova upravo zahvaljujući liberalizaciji i pravilnom PR-u. A još jedan, jednako moćan kandidat za Staljinovo prijestolje, Lavrenty Beria – koji je, kao i Malenkov, bio Staljinov zamjenik u vladi – nije dobio priliku za PR. I, nakon što je učinio mnogo više od svog suparnika i svih drugih dužnosnika Kremlja u nekoliko mjeseci nakon diktatorove smrti (a to nije samo legendarna amnestija, već i prekid hrpe kaznenih predmeta, počevši od “slučaja liječnika”, odbijanja mučenja zatvorenika, napuštanja besmislenih staljinističkih infrastrukturnih objekata i još mnogo toga), nije dobio ni popularnost među ljudima ni vlastima. Kao rezultat toga, slika Malenkova u društvu iskristalizirala se u pjesmicu “Malenkov je došao – blinkov pjesnici”, a slika Berije je krvnik i silovatelj, iako su se čak i “šef sindikata” i “djed” Kalinin voljeli zabavljati u društvu balerina, osobito maloljetnika.
Dakle, na temelju onoga što je rečeno u javnoj domeni i objavljenim tajnim dokumentima, možemo sažeti: ne žele svi u Rusiji nastaviti ovaj rat. Naravno, ne iz velikog humanizma, već iz praktičnih, pragmatičnih i sebičnih razloga. A nakon Putinove smrti situacija će se okrenuti u suprotnom smjeru, jer će borba protiv mrtvog tiranina postati – kao što je to svojedobno učinio Nikita Hruščov – glavni adut u borbi za vlast.
I dobro je ako je diktator sam to razumio. Tako da do kraja života nije sanjao o paradama u Kijevu ili Lavovu, već o bliskoj budućnosti svog carstva – koje, ako ga preživi, neće dugo trajati.
