Rat u punom opsegu radikalno je promijenio živote svih Ukrajinaca. Međutim, stanovnici privremeno okupiranih teritorija najviše pate od ruske invazije, moraju se svakodnevno suočavati s ruskom vojskom. Svaki dan ti ljudi žive kao na bure baruta, jer ne znaju što mogu očekivati od ruskih vojnika. Ne usuđuju se svi Ukrajinci napustiti svoje domove, iz dana u dan čekaju oslobađanje svojih gradova, sela i naselja od strane Oružanih snaga. A oni koji su otišli teško se oporavljaju nakon onoga što su doživjeli i još uvijek sanjaju o povratku kući što je prije moguće.
***
Marina (ime promijenjeno na zahtjev junakinje) jedna je od onih koji su morali postati izbjeglica u njezinoj zemlji zbog ruske invazije u punom opsegu. Ne objavljujemo njeno ime i fotografiju iz sigurnosnih razloga. Žena 49. Ona je iz Energodara, regija Zaporizhia. Maryna je aktivno sudjelovala u životu grada, posebno se pobrinula za njegovo poboljšanje, obnovu visokih zgrada. Maryna ima 27-godišnju kćer i 8-godišnjeg unuka, koji su se preselili u Poljsku nakon ruske invazije.
(fotografija iz otvorenih izvora)
“Izašli smo kao ljudski štit”
Marina se dobro sjeća dana kada je počeo rat u punom opsegu. Žena kaže da su se stanovnici Enerhodara nadali da će do posljednjeg vremena ruske okupacijske trupe ući u grad. Stanovnici su čak izašli i stajali kao ljudski štitovi u obrani Energodara.
U ožujku 2022. stanovnici Energodara postali su zid u obrani grada (fotografija gradonačelnika Energodara Dmytra Orlova)
“Vozili su se na svojim tenkovima oko tri ili četiri dana, granatirajući sve. Otišli smo na ulaz s ljudskim štitom kako ih ne bismo pustili da prođu. Vozili su se uokolo tri ili četiri dana, a onda su počeli izravno voziti i pucati”, prisjeća se Maryna.
Tako su početkom ožujka Rusi okupirali Enerhodar. Žena kaže da nakon neprijateljskog granatiranja u gradu nije bilo grijanja ni vode: ni toplo ni hladno. Svjetlo je također nestalo.
“Kuhali smo na ulici na drvetu. Jer ponekad dva dana nismo imali svjetla”, dodaje Marina.
Bilo je opasno šetati gradom, morao sam se stalno okretati. Bilo je dolazaka i granatiranja. Sat.
Ruska oprema u okupiranom Enerhodaru, ožujak 2022. (fotografija stanovnika Enerhodara)
Marina je živjela u okupaciji više od sedam mjeseci. Postalo je nepodnošljivije u Energodaru nakon što su Rusi održali pseudo-referendum u rujnu. Okupatori su imali kadrovsku “glad”, jer je tada 70% stanovništva već otišlo. Stoga su osvajači počeli na sve moguće načine prisiliti stanovnike Enerhodara da rade za njih, ponudili su novac.
“Platili su 10 tisuća rublje pomoći. To su učinili kako bi pokazali stanovnicima Enerhodara da je Rusija vrlo dobra. Oni stanovnici Enerhodara koji su surađivali s Rusima počeli su predavati svoje Ukrajince. I pokazalo se da njihovi vlastiti ljudi mogu biti gori od stranaca”, kaže IDP.
Prije svega, prema Marini, suradnici su predali one koji su otišli u Oružane snage Ukrajine. Tako su Rusi počeli dolaziti svojim obiteljima i voditi ih u odaje za mučenje.
“Bili su prisiljeni tamo učiti i pjevati rusku himnu. Mogli su čak oduzeti one koji su jednostavno rekli nešto o Rusiji. Isprva su tukli tri ili četiri dana do takvog stanja da ljudi nisu mogli ni donijeti hranu u usta, pa su se hranili, pomagali jedni drugima”, kaže Marina.
Prema IDP-u iz Enerhodara, Rusi su često granatirali kuće u gradu, a zatim okrivili ukrajinske oružane snage. Snimali smo relevantne propagandne spotove.
Fotografija granatiranja Enerhodara 1. rujna 2022. (fotografija gradonačelnika Energodara Dmytra Orlova)
“Pogotovo 1. rujna, žestoko su pucali, avioni su letjeli napunjeniTada su Rusi rekli da su ukrajinske oružane snage namjerno bombardirale kako ukrajinska djeca ne bi išla u školu, kako ne bi učila. Ruska vojska je sve slomila, popela se na stanove. A onda su rekli da imamo streljivo u gotovo svakoj garaži, stanu. I rekli su da su nacisti posvuda”, kaže Marina.
Marina još uvijek ima poznanstva u gradu, ali komunikacija s njima je ograničena, jer Rusi sve slušaju.
“Moji prijatelji još uvijek čekaju puštanje u Energodar. Kažu da tamo možete poludjeti, jer je emocionalno vrlo teško onim ljudima koji sada podržavaju Ukrajinu”, dodaje ona.
Također u Energodaru, okupatori pokušavaju na sve moguće načine zbaciti grivna, a roba se uvozi iz Rusije i Krima. Štoviše, ovi proizvodi su jeftini i loše kvalitete.
“Čak su i sami Rusi u početku trčali i kupovali sve ukrajinsko, tražili su cigarete, Pepsi-Colu, jer je naša bolja”, prisjeća se Maryna kroz smijeh.
“Svi su se nadali da ćemo dobiti otkaz”
Žena je odlučila napustiti okupirani Enerhodar, jer više nije imala snage gledati na rusko bezakonje.
“Svi su se nadali da ćemo biti oslobođeni, jer smo zaista željeli dočekati pobjedu u našem gradu. Mislio sam da će naši momci doći i otpustiti nas [усміхається]”, kaže Marina.
Žena se prisjeća da su ljudi tjednima morali stajati u redu na autocesti, jer su Rusi pustili da prođe onoliko automobila koliko su htjeli.
Konvoj napušta Energodar u ožujku 2022. (fotografija s Facebooka gradonačelnika Energodara Dmytra Orlova)
“Htjeli smo pustiti 10 automobila, htjeli smo 30. U početku nisu radili vrlo jaku filtraciju, ali onda su pojačali provjeru, mnogi nisu pušteni i vraćeni. Posebice nuklearni znanstvenici nisu oslobođeni, jer su im potrebni stručnjaci za rad na postaji”, kaže IDP iz Energodara.
Marina je otišla uz pomoć poznanika koji su joj rekli da u automobilu ima mjesta. To se dogodilo u listopadu 2022. godine. Žena je sa sobom ponijela samo jedan kofer u koji je spakirala cijeli život. Žena se prisjeća da su je ruski osvajači dugo držali filtriranom. Provjerili smo telefone, dokumente.
“Brinula sam se hoću li mi nedostajati, osjećala sam se bolesno od straha. Pitali su me zašto napuštam Rusiju. U osnovi, svi su rekli da idu u bolnicu ili negdje drugdje. Rusi su pitali hoćemo li se vratiti, ljudi su pristali. Rekla sam da idem svojoj kćeri jer je bolesna i da se moram brinuti o svom unuku”, kaže Marina.
Prvo je žena otišla u Zaporizhzhia. Tamo se prijatelj malo odmorio i preselio u Lavov, rodbini. Živio sam s njima oko četiri mjeseca, a onda sam odlučio iznajmiti stan. Sada Maryna živi s majkom i bratom, koji su nakon nje napustili Energodar.
“Želio bih proslaviti 50. godišnjicu kod kuće”
Nakon preseljenja u Lavov, Maryna se osjećala mirno i sigurno. Ovdje je žena pohađala tečaj od nevladine organizacije “Ženske perspektive”, što joj je pomoglo da se prilagodi u Lavovu.
“Pohađao sam tečaj “mogu”. Pružena nam je psihološka pomoć kako ne bismo osjećali strance, pomogli su nam pronaći posao”, kaže Marina.
Žena također kaže da se u Lavovu organiziraju razni događaji za IDP-ove koji emocionalno pomažu.
“Učimo ukrajinski jezik, komuniciramo. Igramo igre, imamo vođene ture, sve je tako zanimljivo. Postoje zanimljive tradicije za Uskrs i Božić, idemo u muzeje. Ovo je sve vrlo inspirativno. Dođete kući, udahnete i osjećate se nadahnuto”, dijeli IDP svoje dojmove.
U Lavovu žena još nije pronašla posao, jer se stvarno nada da će Energodar uskoro biti pušten, a ona će otići kući kako bi vratila ljepotu svog grada.
“Znam djevojke iz Luganska koje su ovdje devet godina. Rekli su mi da ne sjedim na koferima, nego da nešto učinim. I sve mi se čini da ću se vratiti kući. Imam 50 godina u tri mjeseca, željela bih proslaviti godišnjicu kod kuće”, kaže Marina.
Žena najviše sanja o povratku kući, ali se boji da će morati živjeti u istom gradu s ljudima koji su izdali Ukrajinu i nisu vjerovali u nju.
Valja napomenuti da je prije potpune invazije na Rusiju u Energodaru živjelo oko 53 tisuće ljudi. Ljudi. Sada, prema Marini, ima ih oko 12 tisuća. Polovica njih su pristaše Rusije, ostali podržavaju Ukrajinu, među njima ima i onih koji ne mare čiji će to teritorij biti.
