Tema ukrajinskih izbjeglica u Europi i sve što je s njima povezano redovito je u fokusu domaćih i stranih publikacija. Tako su neki dan ruski mediji pokušali raspršiti lažnjake da je porast kriminala u Poljskoj navodno uzrokovan “aktivnostima” izbjeglica iz Ukrajine. U Ukrajini je, naravno, ova manipulacija stvarnim rezultatima studije brzo opovrgnuta. No, informacije koje su došle iz Litve ne treba opovrgnuti, već shvatiti. I izvući odgovarajuće zaključke.
Državni jezični inspektorat Litve izradio je dokument prema kojem će ukrajinske izbjeglice koje ne nauče litavski jezik u iznosu potrebnom za rad za godinu dana postati problem za svoje litavske poslodavce. I to zapravo nije pritisak na Ukrajince koji su pobjegli iz svoje domovine od ratnih strahota (ili jednostavno iskoristili priliku da emigriraju u Europsku uniju i dobiju posao i prebivalište upravo pod relativno povlaštenim uvjetima), već veliku uslugu za naše sunarodnjake. I važna lekcija za ukrajinsku državu.
Činjenica je da je litavska vlada u ožujku 2022. poduzela korak bez presedana najavljujući moratorij na potrebu poznavanja državnog jezika za zapošljavanje. To je učinjeno posebno za ukrajinske izbjeglice koje bježe od ruske agresije. Oni, naravno, nisu imali vremena učiti strane jezike. Stoga su bivši susjedi (tijekom oslobodilačke borbe 1917-1922 Ukrajina i Litva imale malu zajedničku granicu) napravili opuštanje na razdoblje od jedne godine, koje je zatim povećano za još jednu godinu, odnosno do proljeća 2024. godine. Ukrajinci su dobili priliku legalno raditi u Litvi, nakon što su za to vrijeme naučili državni jezik, tako da u budućnosti, ako postoji potreba za ostankom u ovoj zemlji, budu punopravni članovi svog novog privremenog društva.
No, kako su otkrili iznenađeni Litvanci, gotovo nitko od ukrajinskih izbjeglica nije znao za takvo stanje. I, prema tome, nije se žurio naučiti litavski jezik. Stoga je lako zamisliti reakciju Ukrajinaca na nadolazeće ograničenje – koje poslodavcima prijeti novčanom kaznom, a oni sami otkazom “iz grijeha daleko”. Ali pogledajmo situaciju očima ne naših sunarodnjaka, već Litvanaca.
Litva je zemlja koju je Sovjetski Savez okupirao i pripojio tijekom Drugog svjetskog rata, 1940. godine. Štoviše, ova okupacija je donekle bila improvizacija, jer je prema početnim sporazumima između boljševičkog SSSR-a i nacističke Njemačke Litva bila uključena na područje njemačkih geopolitičkih interesa. Stoga se teoretski može pretpostaviti da bi nakon Drugog svjetskog rata Litva mogla postati ne “sovjetska republika”, odnosno kolonija SSSR-a, poput susjedne Latvije, već “narodna republika”, satelit poput Poljske. Zemlja koja je preživjela razdoblje “denacifikacije” i rusifikacije. Da, naravno, situacija u Litvi razlikovala se od latvijske i estonske – dok je u tim baltičkim zemljama do kraja sovjetske ere postotak Rusa dosegao kritično, u litavskom SSR-u prema popisu stanovništva iz 1989. bilo je samo 10% Rusa.
Stoga je tijekom raspada SSSR-a Litva relativno lako mogla vratiti svoju neovisnost. Kremlj nije uspio stvoriti nikakvu političku alternativu, poput latvijske i estonske “Interfronts”, koje su se temeljile na moćnoj ruskoj dijaspori. Stoga je bio prisiljen pribjeći “malom pobjedničkom ratu”, koji se pretvorio u sramotu i kazneni progon sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova.
No, unatoč tome, Litvanci nikada nisu zaboravili na čemu se temelji njihovo jedinstvo, koji su korijeni njihovog identiteta. Stoga je pitanje jezika – kao i u bilo kojoj nacionalnoj državi ili regiji (posebno švicarskim kantonima) – bilo i strateški važno. I u ovoj situaciji Litva čini korak prema Ukrajincima, dajući im godinu dana, a zatim još jednu za proučavanje državnog jezika.
Zašto ukrajinske izbjeglice u Litvi nisu požurile studirati tečajeve jezika, čekajući odluku o novčanim kaznama? Mogu se pronaći mnogi razlozi, počevši od stresnog stanja (iako rat traje već godinu dana, a prve nasilne emocije odavno su zamijenjene pragmatičnim pogledom na situaciju). No, postoji jedan koji prilično točno, iako neugodno karakterizira samu Ukrajinu. Ti su ljudi živjeli 30 godina u zemlji u kojoj znanje državnog jezika nije bilo obavezno. Čak i kada je formalno to već bilo potrebno. Nema potrebe govoriti o poštivanju jezika titularne nacije – čak i sada, tijekom rata u punom opsegu, čija je jedna od komponenti lingvistid, u Ukrajini postoje ljudi koji se ne ustručavaju govoriti (ponekad izvan cenzure) protiv državnog jezika čak i pred kamerama.
Stigavši u Litvu, koja je ujedno i jedan od najvećih prijatelja Ukrajine, izbjeglice su očito očekivale potpuno prijateljski stav. Prijateljski u svom smislu, naravno. No, pokazalo se da Republika Litva, koja lobira za pristupanje Ukrajine NATO-u i EU, koja pomaže ratobornoj zemlji koliko god može, ne zaboravlja na vlastite interese. I, nakon što su otvorili granice za ukrajinske izbjeglice, Litvanci naVjerovali su da državni jezik nije samo točka u zakonodavstvu, već i stvarna vrijednost, zbog čega su bili spremni samo za privremene ustupke. Čak i ako dolazite iz zemlje zahvaćene ratom.
Što će se sljedeće dogoditi? Neki Ukrajinci otići će – u drugu zemlju EU-a ili, vjerojatno, u domovinu. Drugi će biti prisiljeni naučiti jezik. I učit će – ne na razini Govornicima, naravno, ali u dovoljnoj količini za rad. A ovaj slučaj bi trebao postati vrlo važna lekcija za Ukrajinu. Ukrajina, koja već 30 godina nije bila u stanju ukrajinizirati taj dio društva, koji većinom govori ruski samo u prvoj ili trećoj generaciji. Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2001. godine, čak iu čisto urbanom dijelu stanovništva etnički Rusi bili su samo 22, 4%. Usporedite s jezičnim sastavom gradova istoka, juga i središta u istom povijesnom razdoblju.
“Dajte nam više vremena, dajte nam još nekoliko godina, ne možete to učiniti tako brzo”, redovito su se iz logora čuli izravni Ukrajinofobi. A vlasti, koje se često nisu previše razlikovale od predstavnika ovog logora, gotovo uvijek su činile ustupke. Zapravo, odgađanje rješenja ovog pitanja na neodređeno vrijeme. A Litva, koja zna vrijednost vlastitog jezika, iznijela je jasne pojmove. A onda – razmislite kako i gdje ćete živjeti.
Naravno, Ukrajinci, čak i ruski, ne mogu biti izbačeni iz Ukrajine, prvenstveno na zakonodavnoj razini. Ali to nije potrebno. Moramo se naučiti boriti za vlastiti jezik, za vlastiti jezični prostor kao što to čini Litva. Zemlja koju su, poput Ukrajine, okupirali kremaljski agresori. Ali ljudi čiji – prvenstveno zbog jezika – nikada nisu zaboravili tko su i što im je potrebno od budućnosti. Zato sada ljudi iz velike Ukrajine bježe u malu Litvu, koja je članica Europske unije i pod nuklearnim je kišobranom NATO-a, a ne obrnuto.
