“Sve što je potrebno da zlo trijumfira je da dobri ljudi ne učine ništa.” Ove riječi Edmunda Burkea stare su već dva i pol stoljeća, ali njihova je važnost uvijek najbolja. Povijest pokazuje da Burkeova misao može imati različite varijacije u praksi. Ponekad pogrešna djela doprinose zlu ni manje ni više nego nedjelovanju. Mnogi problemi suvremenog svijeta, uključujući politički i vojni, rezultat su ili nedjelovanja ili pogrešnih akcija. Upravo do tog zaključka čitanje knjige potiče “Bojna polja. Borba za zaštitu slobodnog svijeta” General pukovnik američke vojske i savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Donalda Trumpa od veljače 2017. do travnja 2018. – Herbert McMaster.
Budući da Trumpovo ime obično odmah uzrokuje emocionalne poremećaje, odmah o važnoj stvari – McMaster čitateljima nudi politički neutralnu, profesionalnu i uravnoteženu analizu sigurnosnih izazova u suvremenom svijetu. Jednako je kritičan i prema demokratskoj i prema republikanskim vladama. Konkretno, na Trumpovu osobnost, gdje se odnosi na uobičajenu nedosljednost i impulzivnost u donošenju važnih odluka za prethodnog američkog vođu.
McMaster temeljito analizira ključna, po njegovom mišljenju, “ratišta” u suvremenom svijetu i glavne prijetnje slobodi i demokraciji – Rusiju, Kinu, Južnu Aziju s naglaskom na Afganistan, Bliski istok, Iran i Sjevernu Koreju (DNRK). Za ukrajinskog čitatelja, očito, generalov pogled na Putinovu Rusiju bit će najrelevantniji i najzanimljiviji. Ovdje pokazuje predviđanje veće od većine američkih ili europskih analitičara prije veljače 2022. McMaster kritizira politiku “resetiranja” odnosa s Rusijom tijekom Obamine ere, koja se odvijala u kontekstu ruske agresije na Gruziju 2008., ovisnosti Europe o ruskom plinu, posebno Njemačkoj. Puno piše i o takozvanom “ruskom ratu nove generacije”, koji se prije svega oslanja na nemilosrdnu propagandu, kampanje dezinformiranja, uplitanje u poslove drugih država i, gdje bez njega negira vlastitu umiješanost u sve navedeno. Zvuči poznato boli. Jer mnoge stvari o kojima je McMaster pisao 2020. godine (godina kada je knjiga objavljena u Sjedinjenim Državama) dobile su tragičan, ali logičan razvoj događaja 2022.-2023.
Shvaćajući agresivnu prirodu ruskog režima, McMaster je krajem 2017. pokušao uvjeriti Trumpa da Opskrbi Ukrajinu s više oružja i naglasio manjkav pristup prethodne administracije Baracka Obame, koja je nakon ruske agresije 2014. pružila samo nesmrtonosna sredstva. Jedna od autorovih vodećih teza u svim dijelovima knjige je vjerovanje da kada potencijalni agresor shvati neizbježnost odlučnog otpora svojim djelima, to ga može obeshrabriti od ishitrenih koraka. Možda, da Rusi nisu imali povjerenja da će lako “uzeti Kijev za tri dana”, onda bi se događaji odvijali drugačije. Iako nije činjenica, jer McMaster razmišlja logično i racionalno. A ove dvije komponente nisu baš svojstvene Putinu.
McMaster velik dio krivnje za čudovište koje je Putinova Rusija postala svaljuje na Sjedinjene Države zbog prevladavajućeg posthladnoratovske ideje o skorom “kraju povijesti” – trijumfu liberalne demokracije i slobodnih tržišta, posebno u Rusiji. Otuda i velikodušna pomoć 90-ih godina, i uključenost u međunarodne institucije, te smanjenje vlastitog vojnog potencijala. Sve su to manifestacije fenomena na koji McMaster smješta glavnu krivnju za većinu neuspjeha američke politike posljednjih desetljeća: strateški narcizam. Pod njim autor misli na američku tendenciju razmatranja međunarodnih izazova isključivo u vlastitom kontekstu, zanemarujući utjecaje drugih čimbenika. Ponekad to rađa samopouzdanje i pretjerani optimizam, kao u slučaju invazije na Irak 2003. godine. I često, osobito u posljednje vrijeme, pasivnost i pesimizam, kada su i američki političari i društvo sve uvjereniji da je aktivno uplitanje u inozemstvo, osobito vojno, a priori štetno.
Američka pasivnost, posebno očita u Obaminoj eri o Rusiji ili Siriji, daje sve karte u rukama destruktivnih čimbenika, bilo da se radi o državama koje se “dižu s koljena” (Rusija, Kina), fundamentalističkim teroristima na Bliskom istoku ili Afganistanu. Rođen ili samopouzdanjem ili neodlučnošću, i uvijek željnim razmišljanjem, narcizam uvijek iznova dovodi do tužnih posljedica. Ruska sveobuhvatna invazija na Ukrajinu dobro se uklapa u ovu logičku seriju, što sam autor priznaje u predgovoru napisanom u ljeto 2022. posebno za ukrajinsko izdanje.
Knjiga je puna primjera ovog sudbonosnog pristupa. Uvjerenje da će gospodarski rast promijeniti kineski komunistički režim na bolje; nedostatak jasne strategije za preseljenje Afganistana ili Iraka nakon svrgavanja režima talibana odnosno Sadama Huseina; nerazumijevanje kulturnog i vjerske specifičnosti bliskoistočne regije; polažući nade u učinkovitost pregovora s talibanima; želja za “smirivanjem” iranskog ili sjevernokorejskog režima itd. McMasterova analiza pruža uvid u to zašto je toliko stvari otišlo u pogrešnom smjeru.
Za ukrajinsku stvarnost važna su njegova upozorenja o Kini. Uostalom, imali smo i još uvijek imamo puno simpatizera “kineskog načina” – sastanaka zastupnika s Kinezima i elemenata njihove propagande, te objavljivanja knjige Xi Jinpinga na ukrajinskom, a ponekad i želje da nas iskušaju navodno izdašne kineske ponude gospodarske suradnje. Pa čak i Replika jedan od vođa “Sluge naroda” David Arakhamia, da “iskustvo Kineske komunističke partije u upravljanju državom zaslužuje imitaciju”. Sve su to primjeri samo iz vrlo novije povijesti.
McMaster dosljedno pokazuje da je suština kineskog režima totalitarna i agresivna i ima za cilj “obnoviti drevnu veličinu Nebeskog carstva”. Zato stalno provocira susjede, mami sve više zemalja u ekonomsku zamku i ovisnost mamcem zvanim “Jedan pojas, jedan put”, besramno krade svu tehnologiju koju može i uvodi sve rašireniju represiju kod kuće, posebno protiv ujgurskih muslimana. I, naravno, snovi o “ponovnom ujedinjenju” Tajvana s kontinentalnom Kinom. To teško da je nešto što je vrijedno naklonosti i imitacije Ukrajinaca.
Važnost ukrajinskog izdanja McMasterove knjige je u tome što prikazuje širu panoramu svijeta, gdje je rusko-ukrajinski rat samo jedan od elemenata iznimno složene zagonetke, od kojih je svaki dio povezan s ostalima. Samo-uklanjanje SAD-a iz Sirije odvezalo je ruke za rusko-iransko zbližavanje u regiji. To je, kao i desetljeća nedosljednog strateškog narcizma američke politike prema Iranu temeljenog na iluzijama, dovelo do pojave iranskih “Shahedsa” nad ukrajinskim gradovima. Inherentno kaotično i sramotno povlačenje američkih vojnika iz Afganistana 2021. uvjerilo je Rusiju u slabost SAD-a i potaknulo potpunu invaziju na Ukrajinu.
Istodobno, knjiga objašnjava zašto su mnogi Amerikanci obično protiv vojne intervencije u drugim zemljama ili čak značajne vojne pomoći. “Vijetnamski sindrom” uzrokovan katastrofom tog rata potaknuo je mišljenje, ojačano položajem pretežno lijevih intelektualnih elita, da je Amerika uzrok većine problema. Da je agresivnost Sjedinjenih Država ono što potiče iranske ajatolahe ili diktatore DNRK-a da nabave nuklearno oružje; da je to proširenje pod vodstvom SAD-a prisililo Rusiju da se “brani”; da amerikanci i njihovi saveznici u istočnoazijskoj regiji potiču Kinu da bude agresivna. Zvuči kao apsurd. Ovo je apsurdno. Ali mnogi Amerikanci tako misle, pogotovo nakon razočaranja iračkih i afganistanskih kampanja. Dodajte tome Trumpovo načelo “Amerika na prvom mjestu” – i razumijemo da je naš slučaj još uvijek vrlo sretan. Jer, unatoč svemu gore navedenom, većina Amerikanaca trenutno je za podršku Ukrajini. Za povijest Sjedinjenih Država nakon Vijetnama to je vrlo neobično.
Kritizirajući iluzije brojnih američkih političara i vojnih dužnosnika, McMaster nije bez nekih od njih. Na primjer, nada se “drugačijoj”, boljoj Rusiji koja će se pojaviti nakon Putina. McMasterovo vjerovanje u “rastuću želju ruskog naroda da sudjeluje u vladi”, s obzirom na svu rusku prošlost i sadašnjost, donosi prilično ironičan osmijeh. Čak ni kritičari strateškog narcizma nisu bez ni prstohvata ove zaraze. U svakom slučaju, da ima više McMastera u američkim energetskim krugovima, svijet bi danas mogao biti bolje mjesto.
Unatoč određenim iluzijama o budućnosti Rusije nastalim nerazumijevanjem njezine povijesti, povijest zauzima istaknuto mjesto u McMasterovoj knjizi. Objašnjavajući svom budućem zetu zašto je, preuzimajući novu dužnost savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Sjedinjenih Država, spakirao s njim mnogo više knjiga nego odjeće, rekao je: “Objasnio sam mu da namjeravam koristiti povijest za artikuliranje trenutnih izazova s kojima se suočava nacionalna sigurnost. Po mom mišljenju, važan prvi korak u razvoju politike i strategije jest razumijevanje kako je sadašnjost izašla iz prošlosti.” Drugdje, McMaster piše da je neznanje ili zlouporaba povijesti često dovela do zanemarivanja lekcija naučenih po visokoj cijeni. Jedan primjer iz knjige: Tijekom predizborne debate 2012. godine, Barack Obama ismijavao je svog republikanskog protivnika Mitta Romneyja zbog procjene Rusije kao geopolitičkog neprijatelja: “Osamdesete su godine prošlog stoljeća, inzistiraju na povratku svojoj vanjskoj politici. Ali Hladni rat je već više od dvadeset godina.” Fenomenalno naivna i lažna izjava. Napravljeno nakon ruske invazije na Gruziju i neposredno prije agresije na Ukrajinu. To se događa kada je poželjno prenijeti se kao valjano.
McMaster završava najveći dio knjige opaskom o ključnoj ulozi obrazovanja u budućnostiTny svjetska sigurnost. I poziva na inicijativu sličnu američkom Zakonu o nacionalnom obrambenom obrazovanju iz 1958. Podržan od strane obiju stranaka, dao je prednost obrazovanju ne samo u tehničkom i prirodnom području, već iu povijesti, politologijama i jeziku. Američki zakonodavci, barem tada, jasno su shvatili da je znanje u tim područjima, posebno povijesti, pitanje nacionalne sigurnosti. Možda će pojava ukrajinskog izdanja knjige “Ratišta” prenijeti dovoljnom broju narodnih zamjenika Ukrajine ili sljedećem ministru obrazovanja da bi proučavanje povijesti trebalo postati prioritetni zadatak društva, za koje razumijevanje prošlosti u kombinaciji sa sadašnjošću nije samo poželjno, već i ključ opstanka. Ali za sada, imamo Škaletov pristup da bi roditelji trebali podučavati priče. Uostalom, država ne mari za to.
