Krajem prošlog tjedna ukrajinski mediji proširili su vijest o sljedećim kadrovskim promjenama u Kabinetu ministara, što je (vijesti) kasnije potvrđeno na službenoj razini. Vladu Denysa Shmyhala napustila su tri ministra, to jest, zapravo, dva, otkako se Mihajlo Fedorov odmah vratio, samo s proširenim ovlastima.
Tako je u ponedjeljak Verkhovna Rada smijenila dvojicu ministara, od kojih je jedan prošao gotovo nezapaženo u široj javnosti, ali je velik broj brižnih Ukrajinaca čekao smjenu drugog. Govorimo, naravno, o ministru obrazovanja i znanosti Serhiju Škaletu, koji je, kao da osjeća tu napetost u društvu, čak greškom napisao svoje ime u pismu ostavke. Možemo reći da je to bio lijep i logičan zaključak ministarskog puta lika koji je na dužnost došao s vlakom optužbi za plagijat.
Ali sada se ne radi o Scarlet. Pa čak ni o njegovom nasljedniku, direktoru Nacionalnog centra “Mala akademija znanosti” Oxenu Lisovyju, koji je sada vojnik 95. odvojene brigade za zračne napade. I o reakciji društva na njegovo imenovanje, koje se dogodilo u utorak. Reakcija je, inače, bila gotovo 100% oduševljena i pozitivna, sve do komplimenata poput “najboljeg šefa Ministarstva obrazovanja u povijesti Ukrajine”.
S jedne strane, Ukrajinci se mogu razumjeti. Nakon grimizizacije nacionalnog obrazovanja, svaki ministar sa stajalištima drugačijim od položaja zloglasnog Dmitrija Tabachnika smatrat će se dobrom opcijom. Pogotovo ako je osoba došla na stolicu člana Kabineta sprijeda. Osim toga, Lesnoy ima produktivan rad na Maloj akademiji znanosti. Jedna riječ, Ukrajinci su mu i prije imenovanja gospodina Oxena na čelo Ministarstva obrazovanja i znanosti pjevali hvalospjeve i pripremali se čekati čudo u obliku ispravljanja svih pogrešaka svog prethodnika, počevši od ne baš jasnog odbijanja obveznog multitesta (koji je drugi put zamijenio EIT) iz povijesti Ukrajine.
S druge strane, u cijeloj ovoj priči (i s promjenom ministra obrazovanja, i općenito s kadrovskim pitanjima na vrhu ukrajinske vertikale vlasti), postoji aspekt da je ukrajinsko društvo, ako se uzme u obzir, čisto negativno. Iako je u drugim, mnogo razvijenijim zemljama Europe potpuno prirodan i prilično učinkovit mehanizam. Govorimo o političkom, a u slučaju koalicija – kvoti, načelu imenovanja ljudi na ministarske pozicije.
Ukrajinci se raduju imenovanju profesionalca na mjesto ministra obrazovanja, zaboravljajući jednostavnu političku istinu, na kojoj, strogo govoreći, počiva cijela struktura parlamentarne ili parlamentarno-predsjedničke zemlje. Ministri su političke pozicije. I oni provode prvenstveno političko vodstvo svog odjela. Profesionalci u bilo kojem ministarstvu počinju s položajem državnog tajnika. I to je sasvim logično, budući da stranka koja je pobijedila na izborima, stvorila koaliciju ili sama dobila većinu u parlamentu, dobiva polugu za provedbu svog političkog programa, s kojim je izašla na izbore. A u razgovorima o postizbornoj koaliciji ne radi se o osobama, već o podjeli ministarstava i odjela između članova koalicije. I tek tada svaka od koalicijskih stranaka, nakon što je dobila svoje područje rada, određuje u svojim redovima kandidate za određene pozicije.
I nemojte misliti da kvaliteta rada pati od toga. Barem u ovom formatu nestaju problemi s nedostatkom osoblja. Sjetite se prošlogodišnje situacije sa smjenom šefa njemačkog Ministarstva obrane. Nasljednik je najavljen umjesto Christine Lambrecht već sljedećeg dana (ili možda isti, ali iz poštovanja prema bivšem ministru, zastali su 24 sata). Štoviše, imajte na umu da Boris Pistorius nije imao izravne veze s vojnim poslovima. Prethodnih deset godina bio je ministar sporta i unutarnjih poslova savezne države Donje Saske. No, pod njim se situacija s isporukom oružja Ukrajini dramatično poboljšala i ubrzala. To se dogodilo jer je takva u to vrijeme bila politička pozicija njegove stranke – glavne koalicijske komponente – sa saveznim kancelarom Olafom Scholzom. I Pistorius, na čelu Ministarstva obrane, počeo je provoditi te promjene na poziciji SPD-a. Biti angažiran u političkoj komponenti procesa, a ne profesionalnoj i tehničkoj.
Jer to je upravo ono što je prirodni politički sustav u parlamentarnim državama. I to ne nužno čak ni u republikama – Velika Britanija i dalje je monarhija, ali njome prilično uspješno vladaju političke snage koje, iako ne bez grešaka, kao u slučaju Liz Trass, nadvladavaju političke krize. U zemljama poput Ukrajine (da ne spominjemo Rusiju sa svojom beskrajnom vertikalom moći, koja se u 20 godina pretvorila u jednu osobu), svaka zamjena premijera usred mandata sljedećeg saziva parlamenta pretvara se u političku krizu – sjetite se ostavki Yatsenyuka i Hončaruka. U Velikoj Britaniji, za nekoliko mjesecišefa vlade posjetila su tri premijera – a to nije ništa ozbiljno promijenilo u aktivnostima vlasti.
Jer u tim zemljama prevladava osnovno načelo – politička odgovornost. Što znači ne samo puninu moći, ne samo priliku da se iskoriste određena postignuća na sljedećim izborima – već i potrebu da budemo odgovorni za neuspjehe i pogrešne procjene. A SPD će također platiti određenu kamatu na sljedećim izborima u Bundestagu za Lambrechtov neuspjeli rad. Politički protivnici neće zaboraviti podsjetiti da je zahvaljujući predstavniku socijaldemokrata Ukrajina počela primati oružje koje joj je bilo potrebno mnogo kasnije nego što je mogla.
Zato je, s jedne strane, uspjeh ili neuspjeh ministarstva jasno povezan s određenom političkom snagom. S druge strane, profesionalci rade na onim pozicijama na kojima će biti najkorisniji.
U Ukrajini je situacija daleko od britanske ili njemačke. Prvo, praktički nemamo pravih političkih stranaka (s izuzetkom nekoliko marginalnih struktura koje nisu nadišle statističku pogrešku ni na jednom izboru). Maksimum za koji su sposobni ukrajinski političari su projekti vodstva s više ili manje definiranom ideološkom komponentom. Ali ova komponenta nije prisutna u svim takvim projektima. Takozvane stranke moći uglavnom su skup likova, često ne političkog, već poslovnog tipa, koji odlaze u Verkhovnu Radu prvenstveno kako bi zadovoljili vlastite potrebe i ne razumiju što je politička snaga pod čijim su se znakom našli u Hruševskohovoj ulici glavnog grada.
Upečatljiv primjer takve “stranke”, koja je samo hrpa raznolikih, često slučajnih ljudi, trenutna je stranka moći “Sluga naroda”. Međutim, prethodna, BPP, također nije daleko od klasične ukrajinske definicije stranke moći. Nakon poraza na izborima i pročišćavanja, donekle se transformirao, postavši stranački projekt (u kojem je uloga de facto vlasnika stranke Petra Porošenka još uvijek ključna) sa snažnom ideološkom komponentom. Moguće je da će Sluga naroda doživjeti sličnu transformaciju nakon sljedećih izbora, iako je vjerojatnije da će “CH” nestati s političke karte Ukrajine i prije izbora i pojavljivanja na mjestu nove stranke pod portretom aktualnog predsjednika.
Bez obzira koliko čudno zvučalo, ali možda je jedina stranka moći koja je bila više ili manje integralni organizam bila Partija regija. Ali takva nevjerojatna situacija prvenstveno je posljedica snažnog vanjskog utjecaja. Stranka regija promovirala je ruske narative – i, u načelu, ako govorimo ne o deklarativnom, već o stvarnom programu ove političke snage, ona je provedena za vrijeme vladavine Viktora Janukoviča i vlada Mykole Azarova.
Izostanak stranaka kao takvih znači sam manjak osoblja zbog kojeg je nedavno žalio ministar vanjskih poslova Dmytro Kuleba. Naime, odakle dolaze kandidati za pozicije veleposlanika ili ministara u stranci koja, zapravo, završava izbornom listom za Verkhovnu Radu? Tako se ispostavlja da kandidate morate potražiti negdje drugdje. Prema najavama na Kulebinoj stranici u Facebook ili sprijeda.
Ali u isto vrijeme, ni društvo ni, čini se, same vlasti ne razumiju što će se dalje događati nakon imenovanja jednog ili drugog kandidata. Zapamtite, na primjer, 26 dana na čelu Ministarstva zdravstva Ilya Yemetsa. Ili godina njegovog nasljednika Maxima Stepanova. Naravno, moguće je predvidjeti kakav će biti ministar Lisovy, na temelju njegove profesionalne aktivnosti ili službe u Oružanim snagama Ukrajine. Ali – iza toga ne stoji niti jedna politička snaga. Njegova politička pozicija uglavnom je nejasna. A u kojem će se smjeru Ministarstvo kretati pod njegovim vodstvom također još nije jasno.
Usput, ne treba misliti da je sudjelovanje u ratu određeni pokazatelj određenih političkih stajališta. Sjetite se intervjua jednog od poznatih junaka Azovstala, Mihaila Dijanova, koji je nakon izlaska iz zatočeništva rekao da ne vidi smisao u pristupanju Ukrajine NATO-u. Naravno, Dianov nije političar i možda nikada neće biti. Ali gdje su jamstva da se isti Lesnoy u nekom trenutku neće okrenuti s puta na kojem ga sada vidi ukrajinsko društvo zarobljeno i fascinirano njime?
U Britaniji ili Njemačkoj, naime, u bilo kojoj razvijenoj europskoj zemlji postoji jasna zaštitna mjera – položaj stranke kojoj određeni političar pripada. Lisovyi ne predstavlja nijednu ukrajinsku stranku. On je samo zaseban lik koji je, igrom slučaja, bio ovdje i sada na čelu Ministarstva. Čak ni trenutna monokoalizacija nije odgovorna za njega, jer on nije njezin predstavnik. On je jednostavno “čovjek iz političke ulice”, a “sluge naroda” uvijek mogu reći da nisu imali utjecaja na njega.
Takav hipotetski razvoj događaja kao što je Lesnoyevo sudjelovanje na sljedećim izborima kao dio neke oporbene stranke – na primjer, “YeS” ili “Holos” – dodat će posebnu pikanteriju ovoj priči. Tko će onda biti odgovoran za ministrove uspjehe i pogrešne procjene? Oni koji su ga pronašli izvan njegove političke strukture i imenovali na dužnost? Ili oni koji su ga nagovorili da uđe na svoju izbornu listu?
Ukrajinci se raduju Školetovom nasljedniku – a čak ni ne sumnjaju da Ukrajini ne treba vojnik 95. brigade (ili direktor Nacionalnog centra “Mala akademija znanosti”) Oxen Lisovy na čelu Ministarstva obrazovanja i znanosti, već predstavnik određene političke stranke Oxen Lisovy. Specifična politička stranka s određenim političkim programom. Da bi bilo jasno tko i što točno, koja struktura upravlja vladom i državom, od koga se mogu tražiti neuspjesi i kome se vlast može dati na sljedećim izborima. Da bi se put razvoja zemlje odredio na izborima, ministri i veleposlanici ne traže se drugdje, već se odgajaju u stranačkim strukturama – a po mogućnosti na pozicijama u regijama (čak i ako nismo savezna republika, poput Njemačke, već unitarna).
Tek tada će se moći nadati ne slučajnom udarcu prsta bankove na cilj, već sustavnom radu na razvoju Ukrajine i njezine europske integracije. Međutim, za početak, Ukrajina mora proći kroz situaciju u kojoj stranka moći u manje od nekog vremena svog parlamentarnog mandata nekoliko puta dramatično mijenja svoj temelj – političku ideologiju, oporavljajući se od europskih liberala do komunističke Kine. I tek tada početi graditi punopravne političke strukture koje ne ovise o stranačkim čelnicima, niti o tome da budu na vlasti ili opoziciji. Strukture koje neće započeti ili završiti na izborima.
