Tijekom studija u školskim godinama Punskih ratova između Rima i Kartage u III-II stoljeću prije Krista, autor ovih redaka obično je imao mnogo više simpatija prema Kartažanskoj strani. Možda zato što je na kraju izgubila, ili možda zbog izvanrednog Hannibala. U ulozi glavnog antiheroja, rimski političar i govornik Marcus Portius Cato Stariji percipiran je sa svojom poznatom frazom “Kartaga mora biti uništena” (latinski: Kartaga). Carthago delenda est). U dobi od 12 godina gotovo su suze zasjale dok su čitale opise kako okrutni Rimljani hvataju i uništavaju nekad moćni i cvjetajući grad. Čak i tada su simbolično orali brazde i posijali ih solju, tako da bi ovo mjesto uvijek bilo pustinja.
Percepcija tih događaja promijenila se u odrasloj dobi, kada je došlo do spoznaje da Kartaga ima carske manire ne gore od rimskih i da u tim ratovima nije bilo “dobrih” momaka. A ako dodate malo mašte i zamislite nas, Ukrajince, na mjestu Cato, a umjesto Kartage – Rusije, odmah želite registrirati peticiju u prilog ideji da Kartaga-Rusija treba uništiti.
Sve paralele imaju svoje granice i svakako dovode do pojednostavljenja. Situacija u rusko-ukrajinskom dvojcu očito se razlikuje od Rima i Kartage prije više od dvije tisuće godina. Sukob između njih bio je neizbježan s obzirom na njihovu želju za političkom i kulturnom ekspanzijom na Mediteranu. Samo je jedan morao ostati, a ispostavilo se da je to Rim.
Iz ukrajinske perspektive, sukob s Rusijom ne bi se trebao činiti neizbježnim, jer samo želimo razvijati vlastitu državu i svoje društvo kako želimo. A Rusija uopće nije trebala biti u ovoj jednadžbi. Ali Rusi misle drugačije – u duhu “ili mi ili oni”. Oni doživljavaju neovisnu i europsku Ukrajinu kao presudu na vlastitoj viziji svijeta, gdje bismo trebali biti ključni dio “ruskog svijeta”. Dakle, ako će čekati njihova volja, sudbina Kijeva i mnogih drugih gradova, ako ne Kartaga, onda barem Mariupol.
Teško je zamisliti adekvatan suživot Rusije s Ukrajinom, budući da se pristupi Rusa gore opisanom ukrajinskom pitanju mijenjaju u obliku, a ne u sadržaju već stoljećima. Zašto bi se taj trend odjednom morao promijeniti? Zbog Putinova smjene s vlasti? Ruska povijest nas uči da će prije ili kasnije jednog cara/autokrata/diktatora sigurno zamijeniti drugi. I u jednom trenutku počinje ujedinjavati “kultni Russkie zemli”, kako bi zaštitio “ruski govorni” i tako dalje. A rusko društvo nipošto nije nitko tko može (želi?) utjecati na takav tijek događaja. Naravno, postoje iznimke. I “dobri Rusi” postoje. Taj broj njih je zanemariv, a utjecaj na unutarnje ruske procese još manji. Bilo je i pravednih ljudi u Sodomi, ali to nije spasilo grad.
Zašto se odjednom taj začarani krug ruske povijesti trebao prekinuti smrću ili barem gubitkom Moći od strane Putina, nije jasno. Odjednom se u Rusiji pojavilo snažno demokratsko civilno društvo? Ne. Glavna alternativa Današnjem Putinu – Aleksej Navaljni – definitivno je demokrat, a ne imperijalac? Ne izgleda tako (iako je, sjedeći u zatvoru, promijenio retoriku “sendviča” u izjavu o potrebi da se Ukrajini daju sva okupirana područja, uključujući Krim). Je li se “duboki” ruski narod promijenio i sada ne traže “snažnu ruku”, “red” ili “veličinu”, već reforme i demokratizaciju? Sudeći prema reakcijama Rusa na društvenim mrežama na udar njihovih raketa u ukrajinskim stambenim zgradama ili uzimajući u obzir motive i ponašanje ruske vojske – aniskilechka. Posljednje pitanje je: zašto bi onda Rusija budućnosti trebala biti drugačija, osim želje mnogih ljudi izvan nje da se dogodi tako jednostavno?
Čak i među najvjernijim zapadnim saveznicima Ukrajine u ovom ratu za naš opstanak, teško je pronaći one koji bi ozbiljno razmotrili potencijal za reformu sadašnje ruske države. Timothy Snyder u jednom od svojih intervjua Reče: “Da sam Ukrajinac, iskreno ne bih govorio o raspadu Rusije. Također mislim da Amerikanci ne bi trebali govoriti o tome”, kažu, sudbina buduće Rusije trebala bi ovisiti o samim Rusima.
Iz različitih razloga, slično stajalište izražavaju mnogi drugi političari, intelektualci, stručnjaci. Neki se boje ruskog nuklearnog oružja, drugi ne vjeruju u tako odlučujući uspjeh Oružanih snaga Ukrajine na bojnom polju, netko drugi tvrdoglavo pokušava pronaći “drugu” Rusiju i “druge” Ruse, da u tome nipošto ne vidi nešto europsko. No, glavni i zajednički razlog za sve je, čini se, jedno – nemogućnost samo zamišljanja tako temeljne promjene u političkom i gospodarskom okruženju.
Očito, ne govorimo o invaziji na ruski teritorij – to je besmislen pothvat od samog početka. Riječ je o spremnosti za situaciju u kojoj, pod pritiskom vanjskih neuspjeha i unutarnjih prijeloma, Ruska Federacija može doživjeti sudbinu SSSR-a – čl.Rimmy propadanje. U jednom trenutku, Sjedinjene Države i Zapad u cjelini nastojali su sačuvati sovjetsko carstvo do kraja i nisu bili spremni za njegov kolaps. A onda, podlegavši vlastitim iluzijama “kraja povijesti” i kratke demokratizacije Rusije početkom 90-ih, do 24. veljače 2022., ignorirani su gotovo svi znakovi da se Rusija ne kreće u smjeru demokracije i ljudskih prava. Kako ne bi ponovili pogreške od prije trideset godina, za početak vrijedi poduzeti prvi, najteži korak – zamisliti da kolaps Rusije može postati stvarnost. A onda – imati akcijski plan za takav slučaj.
Povijest raspada SSSR-a indikativna je u jednom aspektu. Svi ključni geopolitički igrači to nisu željeli. Unija je čak iu vrijeme smrti bila država s kolosalnim nuklearnim arsenalom i ogromnom vojskom (međutim, bez diktatora na čelu, koji je živio u paralelnoj stvarnosti). I unatoč svemu, SSSR je nestao s karte svijeta pod pritiskom povijesnih, političkih, nacionalnih i ekonomskih procesa.
Postoje li preduvjeti za takav razvoj događaja u modernoj Rusiji? Putinova moć može se činiti snažnom, a centrifugalne tendencije su minimalne i jedva primjetne. Ali kolaps više od jednog carstva bio je iznenadan, čak iu ruskoj povijesti. Nakon činjenice, možete govoriti koliko god želite o logici veljače revolucije 1917. ili raspada SSSR-a 1991. godine. Ali za suvremenike tih događaja, sve je to često bilo potpuno iznenađenje. U današnjoj Rusiji postoji ogromna ekonomska nejednakost između regija, postoji oslanjanje Moskve na lokalne elite – na primjer, u Čečeniji – koje će biti lojalne samo dok se nastavi izdašno financiranje iz glavnog grada. Iako postoje rudimentarni, ali nacionalni pokreti. Pod povoljnim okolnostima mogu brzo dobiti zamah. Bez obzira na to koji od ovih ili drugih čimbenika može igrati ključnu ulogu, čini se da to nije neuništivi kolos Ruske Federacije.
Fikcija je jednostavno fikcija. Međutim, ponekad njegovi autori uspijevaju biti točniji u svojim predviđanjima i hipotezama od specijaliziranih stručnjaka. U najnovijoj knjizi ukrajinskog pisca Maxa Kidruka “Kolonija” događaji se odvijaju sredinom XXII. Stoljeća. Rusija (sada će postojati spojler) u svijetu ovog znanstvenofantastičnog romana više od jednog stoljeća, odvajajući eru knjige od naše, prošla je kroz niz diktatura, od kojih jedna postoji u vrijeme događaja u “Koloniji”, pa čak i izgubila niz teritorija – Altai, Baškortostan, Tatarstan. No, nakon što je sačuvala svoje temeljne i ogromne prirodne resurse, Rusija je u ovoj verziji budućnosti ta koja ostaje gotovo glavni poticatelj mira, nastojeći još jednom “ustati s koljena”. A najpoželjniji komad torte za nju je, naravno, Ukrajina.
To je samo umjetnička knjiga. Ali mnogo više vjere u takav scenarij nego u priču o “drugačijoj”, demokratskoj Rusiji negdje i jednom nakon Putina. Ako stručnjaci češće čitaju drevne klasike, možda je bilo moguće izbjeći mnoge nevolje, uključujući i trenutnu.
