Sljedeća dodjela nagrada Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, poznatije kao Oscar, izazvala je burne reakcije u ukrajinskom društvu. Štoviše, postojala su čak dva razloga za ogorčenje. Prvo je predsjedniku Volodimiru Zelenskiju ponovno uskraćena prilika da govori na ceremoniji kao i prošle godine. Drugo, Oscara za najbolji dokumentarac osvojila je traka s rječitim imenom “Navaljni”. I to unatoč činjenici da je popis dominanta uključivao dokumentarac “Kuća krhotina”, s kojim je Ukrajina izravno povezana.
Prvi (prema kronologiji) okidač imao je veći utjecaj ne toliko na društvo koliko na vlasti. Tako se ministar vanjskih poslova Kuleba istaknuo bijesnom tiradom optužujući organizatore Oscara za licemjerje. Ministar vanjskih poslova nazvao je odbijanje Zelenskog licemjerjem zajedno s Oscarom za najbolji strani film njemačkom filmu “Na zapadnom frontu nepromijenjeno”. Kažu da jednom rukom podržavate antiratnu temu, a drugom ne dopuštate predsjedniku države ratobornom s agresorom da progovori.
Drugi je uzbudio masovnog politiziranog Ukrajinca. Ono za što Američka filmska akademija nije optužena bila je anti-ukrajinska pozicija, proruski narativi i stvarna podrška Navaljnijevoj poziciji “Krimski sendvič”. Čak su se i memeovi pojavili promptno, iskreno, ponekad prilično duhovito – osobito, da odbijanjem Židova (Zelenskog) da govori, Amerikanci nagrađuju ksenofobnog i nacionalističkog (Navaljni, kao glavni lik istoimenog filma)…
Ukratko, Ukrajina tradicionalno gori vatrenom vatrom bijesa i željom za pravdom – u smislu koncepta “pravde”, kojeg se pridržava. Zašto se dogodilo da su Ukrajinci, od običnih korisnika društvenih mreža pa sve do člana Kabineta ministara, banalni događaj iz filmskog života shvatili tako ozbiljno, također na suprotnom kraju svijeta?
Tijekom prošle godine Ukrajina je doživjela neočekivane promjene u svojoj poziciji na svjetskoj šahovskoj ploči. Osjećao sam – i za to vrijeme, čini se, već sam se uspio naviknuti na to. Naša zemlja, njezini predstavnici postali su vrlo popularni na Zapadu. Nakon što su političke elite euroatlantske civilizacije postigle konsenzus o potpori Ukrajini u ratu protiv Rusije (a dijelom i prije toga), razgovor o nama na pozitivan način postao je gotovo pravilo dobre forme.
Potpora Ukrajine, i to ne samo na političkoj razini, čak i na ovom području. Pogledajte popis sastanaka/pregovora predsjednika tijekom rata – u njemu ćete pronaći mnoge kulturne i javne osobe, a da ne govorimo o političarima. Ukrajini se daju komplimenti, kako o ratu, tako i o napretku (stvarnom ili ne) u euroatlantskim integracijama.
Ukrajini i njezinim predstavnicima uručene su razne nagrade – od mjuzikla “Eurovizija” do Nobelove nagrade za mir. Ne, svi ti slučajevi nisu nužno diktirani samo političkim programom. Iste Eurovizijske Ukrajinke, odnosno Ukrajinke, pobijedile su tri puta – a barem prva pobjeda uopće nije imala političku osnovu. I, na primjer, Nobelova nagrada za književnost po logici “Ukrajincima se daje sve samo zato što se, tako nesretni, bore protiv rastrojenog ruskog medvjeda” – nominirani ukrajinski pisac Serhiy Zhadan nije dobio. No, besmisleno je poricati utjecaj svega što se dogodilo Ukrajini nakon 24. veljače 2022. na odnos prema našoj zemlji i našim građanima u zapadnom svijetu.
To je ono što je izazvalo val ogorčenja među Ukrajincima – i običnim građanima i dužnosnicima. Kako stvari stoje, mi – herojski Ukrajinci koji se ovdje bore ne samo za svoju neovisnost, već i za cijeli zapadni svijet (a takve izjave čuju se od ukrajinskih vlasti, počevši od Zelenskog), usudili smo se odbiti. Štoviše, čak su i pristaše oporbe, barem vodeće oporbene stranke, EU, bile ogorčene predsjednikovim odbijanjem. Kao, ovdje ćemo razumjeti sebe, ali u vanjskoj areni budite ljubazni da nas tretirate u skladu s tim.
Priča o filmu “Navaljni”, s jedne strane, navodno nije o tome, ali zapravo je isti narativ također jasno vidljiv ovdje. Kao, kako možete uručiti nagradu za film o nekome tko nas je uvrijedio, posebno s frazom da “Krim nije sendvič”?
U psihijatriji je takva rijetka bolest kao što je “jeruzalemski sindrom” odavno poznata. Ovaj sindrom javlja se kod nekih turista/hodočasnika koji posjećuju Jeruzalem, zapravo svetaca za sve tri glavne abrahamske religije (islam, kršćanstvo i judaizam) mjesta. Ljudi obuhvaćeni ovim sindromom počinju se smatrati mesijom, ponašati se u skladu s tim, davati određene izjave, pa čak i oblačiti se u stilu, recimo, kršćanskih ideja o Isusu Kristu. I što je najvažnije – ti ljudi se vrlo ozbiljno počinju smatrati središtem svemira. Pa, kako mogu biti isti mesija koji će sve vas spasiti, grešnike, od žetone vatre!
Nešto slično se događa Ukrajincima. Naravno, ne može se reći da je ovaj, relativno govoreći, “kijevski sindrom” ravnopravno obuhvatio dio našeg društva i politike. Ne, Ukrajinci se bore, hrabro se bore i pokazuju nevjerojatne rezultate protiv jedne od, ako ne i najjačih, onda najmasovnijih vojski na svijetu sigurno. Međutim, sjetite se retorike nacionalnih vlasti i ukrajinskog društva.
Ovdje imate brojne optužbe protiv Zapada, koji Ukrajini ili daje malo oružja ili uopće ne pomaže (najtoplije glave su čak dosegle tu logiku). I beskrajne bljeskalice na društvenim mrežama – bilo sa sloganima “Zatvori nebo”, zatim s leopardovom odjećom. Naravno, uz sve nedostatke kolektivnog Zapada (koji je zapravo daleko od homogenog, čak i unutar Europske unije, a kamoli šireg pokrivanja ovog pojma) na početku rata, upravo nam pomoć euroatlantske zajednice – a ne samo vojske, usput rečeno, iako je prvenstveno – omogućuje da i dalje provodimo više ili manje uspješnu obranu, pa čak i protunapad. I ove smo godine dobili onoliko oružja koliko nismo očekivali, a sankcije, bez obzira što kažu o njima, rade svoj posao, što signalizira situacija u ruskom gospodarstvu.
A na odluku Njemačke da dopusti prijenos “leoparda” u Ukrajinu (kao i da osigura vlastite tenkove) utjecale su, naravno, ne zavodljive fotografije Ukrajinki u leopard haljinama i tajicama, već pregovori na najvišoj razini i promjene – i kadrovske i mentalne – u sadašnjim njemačkim vlastima. I, otvoreno rečeno, glavni lik civiliziranog svijeta, koji se okupio, okupio i obećao da će voditi ovu antirusku koaliciju do pobjede Ukrajine, je predsjednik – ali ne Ukrajine, već Sjedinjenih Američkih Država. Upravo je pozicija Joea Bidena postala ključna u cijeloj današnjoj povijesti. I bez potpore Bijele kuće, Ukrajina ne bi imala mali dio onoga što je dobila – na vojnom, humanitarnom, diplomatskom i drugim frontama.
No, Ukrajinci tijekom godine rata ne samo da su sazreli, već su bili uvjereni u svoje sposobnosti. Također su vjerovali da se cijeli svijet vrti oko Ukrajine. Da je središte svjetskog interesa – i političkog i društveno-kulturnog – naša zemlja. Iako je u stvarnosti to daleko od slučaja. Na primjer, i trenutne velesile, Sjedinjene Države i Kina, očito smatraju Kinu i Sjedinjene Države svojom glavnom prijetnjom. Ali ne i Rusija. I uz sav značaj ukrajinskog slučaja za svjetsku stabilnost, priča s Tajvanom je mnogo, mnogo važnija za Washington. Zato Taipei, koji nije član NATO-a, ima stvarnu (i ne deklarativnu, već la “Memorandum iz Budimpešte”) podršku Washingtonu – i Kijevu, unatoč svim obećanjima da će podržati u ratu do pobjede, do sada samo uvjeravanja da ćete se jednog dana pridružiti NATO-u. Jamstva su, inače, samo od predstavnika Demokratske stranke, pa se u slučaju promjene vlasti u Bijeloj kući i na Kaptolu, posebno ne samo republikanca, već i pro-Trumpa, situacija može dramatično promijeniti. A s Tajvanom to neće uspjeti, jer postoje relevantne pravne obveze. (Da ne spominjemo važnost Republike Kine, kako se Tajvan još uvijek naziva, za globalno gospodarstvo.)
U priči o filmu “Navaljni” postoji slična situacija. Odmah ćemo se složiti da vjerujemo da je nagrada filma zapravo dodijeljena iz političkih razloga, jer je malo vjerojatno da su je mnogi Ukrajinci vidjeli, tako da nema smisla raspravljati o stvarnoj umjetničkoj vrijednosti filma. Dakle, tamo gdje Ukrajinci mogu smatrati ovaj korak anti-ukrajinskim i proruskim, logika Amerikanaca može biti potpuno suprotna.
Jer Navaljni je negativan lik u trenutnoj geopolitičkoj krizi samo ako ga pogledate s ukrajinskog tornja. Ako se uzdignete više i pogledate Navaljnijevu osobu sa stajališta Zapada, ispada da je to alternativa Putinovom režimu. Alternativa je, s jedne strane, prilično poznata i utjecajna – barem na razini popularnosti među ruskim građanima – kako bi dodatno uzdrmala vertikalu moći Kremlja i oslabila njegov utjecaj unutar Rusije. S druge strane, to je također prilično snažan okidač za Vladimira Putina osobno. Inače, ne bi postojala cijela potpuna zabrana čak ni neutralnog spominjanja imena “Navaljni” u kontroliranim (to jest, gotovo svim) medijima Rusije, ne bi bilo kaznenog progona i osude. Ni bivši oligarh i zek Mihail Khodorkovsky, ni dugogodišnji oporbeni vođa Grigoriy Yavlinsky – ne izaziva takvu reakciju. Donedavno je Yablinskyjevom Yabloku čak bilo dopušteno da se kandidira (bez uspjeha, ali sama činjenica) za Državnu dumu, na lokalnoj razini bilo je više od 250 zastupnika u Yavlinskyjevoj stranci samo u Moskvi i Sankt Peterburgu 2021. godine.
A Navaljnijeva politička snaga ima sve to nakon određenog trenutka (vjerojatno na izborima za gradonačelnika Moskve 2013., gdje je zamalo završio u prijateljuu turneji s “jednorogom” Sergeyem Sobyaninom) nije dopušteno. To jest, postoji neadekvatna reakcija Kremlja na ovaj lik. Stoga će pobjeda prezimena “Navaljni” na najpopularnijem filmskom događaju na svijetu puno teže pogoditi Putina od filma o “nekoj ukrajinskoj djeci” koju ni ne primjećuje.
Ali to je ako procijenimo situaciju s globalnog stajališta. U ukrajinskom svijetu, koji su ukrajinski političari i građani izgradili za sebe, sve izgleda potpuno drugačije. I zato su zbog tog “Kijevskog sindroma” naši sunarodnjaci od ministra do prosječnog doprinosa Facebook – tako burno i nervozno reagiraju na ovogodišnju dodjelu Oscara.
I to ne bi bila velika stvar da nije bilo kraja rata, koji bi prije ili kasnije došao. Štoviše, najvjerojatnije, s uvjetno pozitivnim rezultatom za nas. Dakle, nakon završetka rata Ukrajina će neizbježno početi nestajati s naslovnica svjetskih medija, s dnevnog reda europskih i američkih političara (i dobro je ako uspijemo ući u EU i NATO, ili barem dobiti neka “tajvanska” ili “švedsko-finska” sigurnosna jamstva zapadnih nuklearnih sila). To će biti apsolutno logičan proces.
Primjerice, Kosovo, radi čije su sigurnosti oružane snage zemalja članica NATO-a provele operaciju bombardiranja vojnih objekata u Jugoslaviji, ne samo da nije članica Europske unije ili Sjevernoatlantskog saveza, već ga još nije priznao ni cijeli zapadni svijet. Čak pet zemalja EU – Grčka, Španjolska, Cipar, Rumunjska i Slovačka – nisu priznale neovisnost tog državnog entiteta od Srbije. Čak je i Hrvatska, koju je, iako ne tako otvoreno kao Kosovo ili sada Ukrajinu, Zapad podržao u borbi za neovisnost od Beograda, postala članica Europske unije 2013., a u schengenski prostor ušla je tek ove godine.
Ukrajinci koji su, s jedne strane, navikli vjerovati različitim političkim šarlatanima, a s druge strane, vjerovali u svoju “mesijansku” ulogu u sadašnjem svijetu, mogu dobiti vrlo bolan udarac. Stoga je vrijedno što prije se spustiti s neba na zemlju. I naučiti procijeniti što se događa u svijetu, ne samo sa stajališta “Mi smo ovdje glavni, svi smo krivi – a onda odmah.” Inače će se otrežnjenje, koje će prije ili kasnije doći, pretvoriti u teški mamurluk.
