Naša junakinja – signora Meloni
Zašto rasprava o pregovorima s Rusijom nema nikakvog smisla
Ukrajinci su ovog tjedna relativno neočekivano otkrili da postoji strastveni, dosljedni i mudri branitelj Ukrajine na najvišim razinama europske politike. Točnije, branitelj, jer govorimo o talijanskom premijeru Georgeu Maloneu. Zašto neočekivano, jer smo se donedavno, iskreno priznajemo, bojali njezina dolaska na vlast.
Podsjetimo, signora Meloni preuzela je dužnost premijerke 22. listopada 2022. godine. Mjesec dana ranije, koalicija desnog centra, koju su činile tri stranke – Braća Italije (na čelu s Malonijem), Liga (na čelu s bivšim ministrom unutarnjih poslova Matteom Salvinijem) Naprijed, Italija (na čelu sa Silvijem Berlusconijem) – pobijedila je na izborima za gornji dom parlamenta. Tako je George Maloney, kao vođa većine, postao prva žena u povijesti zemlje koja je vodila vladu.
Mi, Ukrajinci, u to vrijeme još nismo prestali lamentirati o prethodnom premijeru – Mariju Draghiju. Pokazao se prilično povoljnim za Ukrajinu, pod njegovim vodstvom Italija je prestala biti problem u uvođenju proturuskih sankcija, naprotiv, pretvorila se u gorljivog pristašu kažnjavanja ruskog agresora. Draghi je uspio uvjeriti političare u potrebu pružanja vojne pomoći Ukrajini, a što više to bolje.
A što smo onda znali o Georgeu Maloneu? Praktično ništa. Ipak, uspjeli su se upoznati s još dva njezina koalicijska partnera. Desničarski populist Matteo Salvini proslavio je Moskvu, više puta posjetio Kremlj, fotografirao se na Crvenom trgu, odjeven u majicu s Putinovim portretom. Postoje velike sumnje da su ga ruske vlasti financijski hranile. I da je Salvini bio taj koji je organizirao svrgavanje Draghijeve vlade po nalogu Kremlja.
S Berlusconijem je općenito sve jasno. Stari korumpirani dužnosnik i libertin, Putinov prijatelj. Više puta je dolazio u Moskvu, dopuštao da ga korumpiraju ruske raskoši – lovovi, poslastice, divljenja, odmarališta itd. I u novije vrijeme, to jest, na vrhuncu rusko-ukrajinskog rata, Putin i Berlusconi razmijenili su darove: talijanski Rus je kutija vina, a ona poput Alaverda je kutija votke. I poželjeli su jedno drugom uspjeh.
Uostalom, već znamo da su mnoge krajnje desne stranke u Europi proruske. Nekoga “hrani Kremlj”, netko je samo koristan idiot. Budući da je stranka “Braća Italije” krajnje desna, logično je da smo mi i ona a priori rangirani kao pro-Kremlj. I u skladu s tim, do signora Melonija – do “Putinovih prijatelja”…
Međutim, vrlo brzo smo shvatili da smo duboko pogriješili. Novi premijer ne samo da je nastavio linije koje je Draghi pokrenuo kako bi se suprotstavio Rusiji i vojnoj potpori Ukrajini, već ih je i značajno ojačao. Da joj nije bilo tako lako, naučili smo iz svježeg Video dio sjednice Talijanskog zastupničkog doma, na kojem se raspravljalo o pitanju rusko-ukrajinskog rata i vojne pomoći Ukrajini. George Maloney baš kao lavica požurio je braniti Ukrajinu. To su zapravo bile one poznate talijanske strasti, izražene artikulacijom i gestama. Istodobno, izuzetno je organski kombinirala emocionalnost s rasuđivanjem, tako jasno postavljenim naglascima da se ovaj relativno kratak govor može smatrati primjerom kulture rasprave.
Mislim da ne bi bio grijeh citirati ovaj fragment iz parlamentarne rasprave. Počelo je s činjenicom da je zamjenica lijevo-populističkog “Pokreta 5 zvijezda” Eliza Scutella rekla: “Zaustavite se i započnite diplomatski put s nama. Za vas postoje lobiji za oružje, postoje građani i njihovi interesi za nas.” I evo što joj je Meloni odgovorila:
“Gospođa Scutella nam kaže da ‘stanemo’. Mislim da bi to trebalo reći Putinu, draga… Nazovimo lopatu lopatom. Ako stanemo, odobrit ćemo invaziju na Ukrajinu. Nisam toliko licemjeran da prikrijem riječ “invazija” riječju “mir”. Stoga vjerujem da ne bismo trebali odobriti invaziju na Ukrajinu. To ne znači da ne bismo trebali raditi na mirovnom planu. Ali mislite li da rusija, kako bi započela pregovore, mora zaustaviti neprijateljstva i povući postrojbe s teritorija Ukrajine? Mislite li da ukrajinske granice treba revidirati? Mislite li da bi Moskva trebala dati teritorije koje zauzima, na kojima je održala “referendum o samoodređenju”, ili ne? Volio bih čuti odgovor ako smo ozbiljni u vezi mira. Inače, zar nije ništa drugo? kao propaganda na štetu suverene nacije, slobodnog naroda i međunarodnog prava, a to je neodgovorno!”.
Nije li to briljantno? Nakon takvog zapaljivog nastupa, signor Meloni, naravno, postao je naša junakinja.
Iako problem i dalje ostaje. Problem s onim zapadnim političarima koji vjeruju u mogućnost dijaloga s Putinom, u slučaju dvoranehraniti vojni sukob diplomatskim putem. Ne govorim o korisnim idiotima ili još više o onima koji su trenutno na “kremaljskom mamcu”. Riječ je o respektabilnim političarima, intelektualcima, umjetnicima, koji misle da diplomatski put nije samo sasvim stvaran, već jedini mogući. Na primjer, predstavnici austrijskog vodstva, estonski konzervativci, trumpistički dio američke Republikanske stranke, Jürgen Habermas i drugi njemački intelektualci koji povremeno pišu pisma saveznoj vladi tražeći da se zaustavi vojna pomoć Ukrajini i započne dijalog s Moskvom itd.
Nastavljajući mišljenje Georgie Maloney, želim uvjeriti sve te “pacifiste” da put pregovora s Moskvom ne vodi nikamo. Kao što je Stepan Bandera jednom tvrdio: “Ne postoji zajednički jezik s m-lamyjem.” Ali ovdje pitanje nije samo nespremnost Ukrajinaca da naprave ustupke agresoru. A činjenica da je kompromis u načelu nemoguć. Zašto? Budući da se sama Rusija dovela u slijepu ulicu, ne samo legitimirajući aneksiju nekoliko regija Ukrajine, već je i upisala ovu aneksiju u svoj dugogodišnji ustav.
Njemački politolog iz Kremlja Andreas Umland vrlo je s pravom rekao na ovu temu:
“Vladimira Putina i Vladimira Zelenskog kao predsjednike svojih država, osim toga, njihovi narodi smatraju “jamcima” svojih ustava i dužni su ih se pridržavati. Čak i ako netko od njih ili oboje želi zaključiti neku vrstu teritorijalnog kompromisa, temeljni zakoni njihovih dviju država izričito im to zabranjuju. To znači da se jedan ili oba ustava moraju izmijeniti prije bilo kakvih materijalnih mirovnih pregovora. Međutim, za to će biti potrebna značajna većina glasova u relevantnom parlamentu. To je barem teško u slučaju Putinove Rusije i nerealno u slučaju Ukrajine.”
O čemu razgovarati s Moskvom, ako su tamo ukrajinske zemlje već jasno prepoznate kao “izvorno ruske”, pa čak i legitimirale ovo priznanje na svim razinama. Ruski centar za kartografiju već je u punom zamahu žigosanje karata Ruske Federacije, gdje teritorij Rusije doseže ne samo ukrajinske teritorije koji još nisu pod kontrolom Kijeva, ne samo tamo gdje su okupirana područja, već i oni na kojima ruska okupatorska noga nikada nije zakoračila (i neće zakoračiti). Na primjer, grad Zaporožje, cijela regija Zaporožje i Kherson, uostalom, cijeli Donbas.
Pa, ako je sve jasno s ruskim imperijalistima, ovdje je, kako kažu, slučaj težak, onda je sa zapadnim vješticima ideje “ukrajinskih zemalja u zamjenu za mir” situacija čudna. U smislu da ne možete vidjeti očite stvari. Da, možda je Otto von Bismarck pogrešno zaslužan za iznošenje “sporazuma s Rusijom koji nisu vrijedni papira na kojem su napisani”. Možda. Ali povijest je više puta dokazala da je to tako.
