Zbog ruske agresije 2014. godine, Luhansk je ostao bez najveće znanstvene knjižnice koja ovdje postoji od kraja devetnaestog stoljeća. Tadašnja ravnateljica Iryna Rybyantseva, kojoj su okupatori prijetili, uspjela je pokupiti dokumente i pečate iz knjižnice i evakuirati se u Starobilsk. Već 2022. godine, kada je knjižnica bila u potpunosti operativna, sudbinu Irine Rybyantseve ponovila je nova ravnateljica Svetlana Moiseeva. Sada je Regionalna univerzalna znanstvena knjižnica Lugansk ili, kako je nazivaju njezini zaposlenici, Luhansk OUNB, jedina zbirka knjiga u regiji koja i dalje radi u evakuaciji.
razgovarali smo s PR stručnjakinjom knjižnice i potpredsjednicom odjela za mlade Ukrajinske knjižničarske udruge Anastasijom Litashovom o putujućem formatu rada i novim ulogama knjižničara.
Dva puta bez kuće
Regionalna univerzalna znanstvena knjižnica Lugansk dva puta je evakuirana zbog rata. Iz Luganska 2014. i iz Starobilska 2022. godine. I oba puta je izgubila knjigovodstvena sredstva. Filologinja Anastasia Litashova iz Starobilska pridružila se timu prije sedam godina i vodila PR odjel zbirke knjiga.
“Naš sadašnji tim formiran je nakon 2014. godine. U to su vrijeme direktorica i njezin zamjenik napustili Luhansk. Kasnije se pridružilo još nekoliko radnika. Knjižnica nije funkcionirala oko dvije godine, a onda sam 2016. slučajno vidio poruku kolege iz razreda da su tamo potrebni ljudi. Pokušala sam”, kaže Anastasia.
Anastasia Litashova radi u knjižnici sedam godina (Photo Lugansk OUNB)
Bez knjižnih sredstava i resursa knjižnica se promijenila i postala kulturno-edukativna platforma Dobre knjižnice. Ovdje su organizirane zabave, književni radnici, inkluzivni projekti.
“Ljude su morali učiti da knjižnica nije mjesto na koje su navikli. Postoji iskrivljena ideja o vrlo dosadnom mjestu gdje su ljudi vođeni i prisiljeni nešto slušati. Onda samo počneš raditi i ljudi dolaze sami. Oni znaju da možete biti ovdje sa svojim prijateljima, samo sjediti sa svojom organizacijom ako nema mjesta za okupljanje. Tako smo postali prijateljski prostor”, prisjeća se Anastasia.
Knjižnica je iznova prikupljala sva sredstva. Knjižnica je radila s izdavačima, postojao je državni program za nadopunu knjižnih sredstava, knjige su donosili lokalni stanovnici i slali ih ljudi iz drugih dijelova zemlje.
Ravnateljica Svitlana Moiseeva u knjižnici u Starobilsku prije punog rata (Fotografija Ukraїnera)
Trenutno je sudbina knjižnih fondova u Lugansku i Starobilsku nepoznata. Prema Anastasiji, lokalna povijesna literatura mogla bi se sačuvati u Lugansku. Nakon okupacije Starobilska, zgrada knjižnice dugo je bila zatvorena.
“Postoje glasine da su navodno sva imovina, sve knjige uzete pod zaštitu strukture naših kolega knjižničara iz Starobilska. Otvoreno rečeno, sredstva su jednostavno rastegnuta. Ne znam što se dogodilo s knjigama – jesu li spaljene ili podijeljene na recikliranje, kompostiranje. Tu ćemo informaciju znati tek kad stignemo. Postoje priče da su knjige rastavljene i odvedene u kotlove na kruta goriva u školama kako bi zagrijale prostorije. Jasno je da okupatori neće reći da spaljuju knjige, ali čuli smo različite stvari od mještana”, rekla je žena.
Putujuća knjižnica
Nakon 24. veljače 2022. tim Dobre knjižnice raštrkan je po svijetu. Nekoliko djelatnika knjižnice evakuirano je u Dnjipro, jedan radnik u Uzhhorodu, tri u Kijev, jedna djevojka u inozemstvu. Međutim, sedam članova tima nalazi se u Cherkasyju, gdje je knjižnica sada legalno uređena.
“Kada su se drugi put evakuirali, također su mogli uzeti samo nas, dokumente i nekoliko stvari. Odlazio sam i nisam imao pojma da neću raditi u knjižnici. Sa sigurnošću sam znao da mi treba radno prijenosno računalo, moje datoteke i moj tvrdi disk. Sigurna sam da su i moji kolege razmišljali na isti način”, prisjeća se Anastasia.
Prva redateljica Svetlana Moiseeva otišla je u Cherkasy iz Starobilska. Anastasia napominje da kada su se evakuirali, nisu znali kamo ići i što učiniti. Nije bilo algoritma djelovanja.
“AHs nisu znali, Što učiniti, mještani nisu znali što učiniti. Znali su da je potrebno oduzeti dokumente, a kako onda? Cijela zemlja je stvarno u plamenu. Nakon evakuacije došlo je do spoznaje kako se trebamo ponašati. U proljeće i gotovo cijelo ljeto gledali smo što se događa. Na jesen je postojala svijest o tome kako bismo trebali raditi u putujućem formatu”, kaže Anastasia.
Putni format nastao je spontano tijekom rasprava. Tim je sakrio stranice knjižnice na društvenim mrežama kako bi zaštitio ljude koji su ostali u okupaciji. Novo ime za društvene mreže također je spontano izumljeno i jednostavno je napustilo kraticu knjižnice – Luhansk OUNB.
“Čini se da je putujuća knjižnica inovacija. U Ukrajini to nitko nije izmislio. Naš cilj je da budemo mobilni. Imamo određenu kategoriju ljudi s kojima radimo i pokrivamo njihove potrebe u gradovima u kojima se nalazimo. Prilagođava se promjenjivim životnim uvjetima “, objašnjava Anastasia.
Luhansk OUNB u Cherkasyju ima malu sobu u centru za mlade. Postoji oko 30-40 novih knjiga na engleskom ili ukrajinskom jeziku, koje ponekad knjižničari još uvijek objavljuju kupcima.
“Posjećujemo humanitarna središta u Cherkasyju, poput humanitarnog središta Popasna ili centra Y.Mariupol, a pružamo i određene usluge tamošnjim građanima. Najčešće je to postavljanje pametnih telefona, savjetovanje o uslugama u Diiji. I nosimo ovu malu knjižnicu tako da ljudi mogu uzeti knjige za sebe, za djecu. Naravno, izdavač knjiga, koji je bio prije rata u punom opsegu, neusporediv je. Sada je oskudno, ali jest. U Cherkasyju nemamo gdje pohraniti knjige. Nepraktično nam je držati bilo kakve akcije za prikupljanje knjiga”, kaže Anastasia.
U Cherkasyju knjižnica usmjerava svoje aktivnosti na interno raseljene osobe, pokušava ostati u kontaktu s klijentima koji su napustili regiju Luhansk.
“Malo je naših mještana, ali jesu, ali ne odbacujemo druge ljude ako nisu interno raseljeni i nisu iz regije Lugansk. Sretni smo što radimo sa svima”, naglašava žena.
Programiranje, sastanci i klubovi
Knjižnica kontinuirano ima programski klub Code Club, online sastanke s autorima i konverzacijskim klubovima u Cherkasyju i Dnjiprou, gdje oni koji žele naučiti ukrajinski. Jedan od tih klubova vodi Anastasia, koja je po struci filologinja.
“Sada imamo dva kluba za razgovor. Jedan u Dnjeparu. Bavi se Julijom Lysyuk. Još jedan u Cherkasyju, koji vodim, imao sam klub za razgovor u Svaliavi, Transcarpathia. Okupljamo interno raseljene osobe koje žele naučiti ukrajinski. Najčešće su to ljudi stariji od 50 godina koji razumiju na uho, ali ne govore ukrajinski. To jest, oni su iz ruskog govornog okruženja i svjesno biraju. Imala sam ženu u posljednjoj skupini koja ima oko 70 godina”, kaže Anastasia.
Knjižničari također podučavaju medijsku pismenost, podučavaju osnove SMM-a i govore o sigurnosti na mreži. U sljedeća dva mjeseca pokreću medijsku školu za ljude koji žele raditi s društvenim mrežama. Osim toga, Luhansk OUNB razvija YouTube kanal, gdje govori o regiji Luhansk, knjižnicama, objavljuje recenzije knjiga.
“Tek smo počeli, ali želimo razgovarati o regiji. O dekolonizaciji, de-rusifikaciji i de-rusizaciji. Želimo se u potpunosti riješiti kolonijalnog narativa”, kaže Anastasia.
Format putovanja pretpostavlja da se knjižnica stalno kreće po zemlji. Sljedeće putovanje, u travnju, tim je planirao lavov, gdje će organizirati podstanara i putujuću izložbu fotografija.
“Nisu ljudi ti koji dolaze k nama, ali mi idemo k ljudima. Znamo da ima mnogo starih ljudi u Lavovu. Poznajemo ih osobno i želimo da im dođe dio kuće”, kaže Anastasia.
Luhansk OUNB također djeluje kao metodički centar za regionalne knjižnice. To jest, pruža savjete, savjete, pomoć evakuiranim knjižarama. Također nisu mogli uštedjeti sredstva, ali ostalo je ljudi.
“Moramo podržati naše kolege, bez obzira u kakvom su stanju: ne rade li, planiraju li nastaviti raditi na daljinu ili su otpušteni. Što se tiče sredstava drugih knjižnica u regiji Lugansk, informacije koje imamo su vrlo tužne. Većina knjižničara ostala je u okupaciji. Nema veze s njima. Imamo samo bodovne podatke o ljudima koji surađuju s neprijateljem”, kaže Anastasia.
Ispovijed knjižnice
Trenutno se Luhansk OUNB prijavljuje za različite projekte dodjele bespovratnih sredstava, organizirajući prikupljanje sredstava za kolege koji brane zemlju na fronti. Anastasia kaže da knjižničarka treba biti strpljiva u komunikaciji, fleksibilna intelektualno i stalno studirati u profesionalnom području, pratiti razvoj tehnologije.
“Prošle godine prisustvovali smo konferencijama online i offline u Njemačkoj, Velikoj Britaniji. Ove godine planiramo putovanja u Litvu. Razgovarajmo o knjižnicama i onome za što smo kriviotišli ono što su preživjeli”, rekla je Anastasia.
Žena kaže da je najteže bilo ne ponovno započeti posao, već shvatiti kako ga podržati. Knjižničari su se 2014. nadali da bi se mogli brzo vratiti u Luhansk. Sada se Luhansk OUNB boji napraviti mnoge planove, ali zna što će prvo učiniti kada Ukrajina pobijedi u ratu.
“Imamo plan za nakon pobjede. Nemoguće je uopće živjeti bez planova. Podržava moralno. Sve ovisi o tome koliko dugo traje rat. Tradicionalno, u Starobilsku se svake godine ispovijeda knjižnice, gdje su govorili o godini našeg života. Stoga u knjižnici želimo ponovno okupiti one koji su nas čekali. Znamo što nas čeka”, sigurna je Anastasia.
