Nedavno je luksemburški premijer Xavier Bettel “neočekivano” dao kontroverzan prijedlog predsjedniku Sjedinjenih Država Joeu Bidenu, blago rečeno. Pozvao je američkog vođu, nakon što je smirio svoje osjećaje protiv Pekinga, da se sastane s kineskim kolegom Xi Jinpingom, kako bi razgovarao i konačno se dogovorio o mirovnom planu za Ukrajinu.
“Moram iskreno reći… Ako danas želimo imati mir u Ukrajini, onda bi se američki predsjednik Joe Biden trebao sastati s Xi Jinpingom… Bilo bi sjajno kada bi se američki predsjednik i kineski predsjednik okupili i željeli stvoriti zajednički mirovni plan. I, po mom mišljenju, drugi (čelnici EU – ed.) također bi ga podržali, kao i u Rusiji, Ukrajini i drugim zemljama”, rekao je Bettel.
Tko je prvi pročitao ove riječi šefa luksemburške vlade, ne žuri dati oduška emocijama i poslati ga na ruski brod. Pokušajmo shvatiti zašto se takvo pitanje uopće pojavilo u taboru ukrajinskih saveznika, koliko masovnog odgovora pronalazi, i što je najvažnije – je li, u načelu, predviđena provedba.
Umor od rata
Bez obzira koliko naši zapadni partneri ponavljali da ćemo, kažu, pomoći Ukrajini koliko god je potrebno, da će samo Kijev odrediti kada vrijedi pregovarati i pod kojim uvjetima – stvarnost još uvijek nije tako svijetla. Kriza izazvana ratom pogađa proračune i džepove svih segmenata stanovništva u Eurouniji, Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. Koliko još uvijek imaju dovoljno prostora sigurnosti, zna se Bogu. A opasnost da na sljedećim izborima “golubovi mira” formalno dođu na vlast, ali kremaljski “korisni idioti” ili političke snage koje njime hrane vrlo su vjerojatne.
Političari i društva na Zapadu prate razvoj događaja u Ukrajini i vide pat poziciju, po njihovom mišljenju, tamošnjoj situaciji. Vojni napredak Ukrajinaca zastao je u Khersonu, gotovo pola godine fronta se zapravo nije pomaknula. U Bakhmutu se nastavljaju teške borbe, čija krvožednost doseže razinu Prvog ili Drugog svjetskog rata. A ruski okupatori tamo polako, ali sigurno se penju naprijed.
Ukrajinci već nekoliko mjeseci govore o velikoj protuofenzivi. No, hoće li Oružane snage doista imati dovoljno snaga i sredstava za njegovu provedbu? Uostalom, kao što znate (barem široj javnosti), Ukrajina još nije primila dovoljnu količinu oklopnih vozila. Pitanje modernih borbenih zrakoplova, koji su iznimno potrebni za napadne akcije, općenito je zamrznuto. A ako postoji ta protuofenziva, koliko će života morati biti položeno za oslobođenje teritorija?
Uzimajući u obzir takvu sliku, ne samo prosječna osoba, već i iskusni zapadni političar može zaključiti da je za istu Ukrajinu sada bolje, gazeći po vratu vlastite pjesme, razmišljati o primirju. Sjećate se, kako je jednom rekao predsjednički kandidat Volodimir Zelenski, “zaustavite se negdje u sredini”, zaustavite neprijateljstva, a zatim dajte diplomaciji priliku za rad.
Najnoviji “Minsk”
To jest, govorimo o nekim od najnovijih “minskskih sporazuma”, koji će opet učvrstiti “stvarno stanje stvari”. Ukrajina će se vratiti mirnom životu. Naši diplomati će predložiti na Općoj skupštini UN-a nove deklaracije svaki put osuđujući okupaciju ukrajinskih zemalja. Čak će biti odobreni velikom većinom glasova, ali ih nitko neće provesti.
Međutim, pričekajte. Sjećate li se što se dogodilo odmah nakon potpisivanja “ugovora iz Minska” 12. veljače 2015.? Rusija ih je ukusno pljunula i pokrenula najveću ofenzivu u ratu u Donbasu – zauzimanje Debaltsevea. Dakle, zapravo, sam Putin prvi je prezirao sporazume koje je potpisao, međutim, zalijepio je budalu, navodeći da su to vozači traktora i rudari iz Donbasa. Nakon Debaltsevea ti su sporazumi trebali potpuno isteći, ali iznenađujuće je da su se smatrali valjanima do 24. veljače 2022.
Stoga, za potpisivanje najnovijeg “Minska”, ali u mnogo većem opsegu, za Ukrajinu ne postoji ni najmanja točka. Jer, prvo, Rusija je već u svom takozvanom ustavu upisala pripadnost teritorija koji ne samo da su izgubili kao rezultat jesenske ukrajinske protuofenzive (Kherson, desničarska regija Kherson, Lyman), već čak i one koji nikada nisu zarobili ili zarobili (na primjer, grad Zaporožje). Drugo, Rusija je već pokazala svoju neozbiljnu sposobnost, pa zašto po drugi put stati na istu grablju.
Interesi Kine i Sjedinjenih Američkih Država
No vratimo se prijedlogu luksemburškog premijera. Stoga se može pretpostaviti da, unatoč otvorenoj nespremnosti Kijeva da ode na primirje i skrivenoj nespremnosti Moskve da ga promatra, Sjedinjene Države i Kina imaju dovoljno utjecaja da prisile zaraćene strane da sjednu za pregovarački stol. No, trebaju li to Washingtonu i Pekingu?
Uzmimo u obzir ovu točku: što rusija više slabi ratom i sankcijama, to je višelakše pada pod utjecaj Kine. I vrlo brzo, utjecaj Pekinga na donošenje odluka u Kremlju postat će gotovo apsolutan. Ali čak i sada, jedina osoba na svijetu koja ima stvarni utjecaj na Vladimira Putina je Xi Jinping. Drugo najvažnije svjetsko gospodarstvo još nije osudilo rusku invaziju na Ukrajinu. I dok Zapad nameće sve oštrije sankcije Rusiji, Kina proširuje trgovinske veze s Moskvom.
Ukrajina, s druge strane, ovisi o zapadnoj vojnoj pomoći, gdje je uloga SAD-a prioritet. Bez ove pomoći ukrajinskoj vojsci bit će izuzetno teško obraniti se od ruske agresije. Stoga bi, ako bude potrebno, Bijela kuća mogla hipotetski uvjeriti Ukrajinu da pregovara, primjerice, kao što je to svojedobno učinio Donald Trump, ucjenjujući vojnom pomoći. Do sada takve korake odobravaju samo bivši američki predsjednik i pristaše njegove ideje. MAGA (Učinimo Ameriku ponovno velikom – “Učinimo Ameriku ponovno velikom”).
Pa ipak, moramo priznati da u Sjedinjenim Državama, kao iu Europi, raste umor od rata, a tamo se traži i mir. A to raspoloženje očito već utječe na Bidenovu administraciju. Ovog tjedna Antony Blinken, koji se još uvijek smatra “sokolom” u Bidenovom timu, odgovarajući na pitanje republikanskog kongresmena, prvi je put sugerirao da Ukrajina možda neće moći vratiti sve teritorije koje je rusija okupirala. Donedavno je ovo bila tabu tema.
Kina također pati od rata, lokalni političari su u više navrata isticali potrebu za pomirenjem i čak predstavljali mirovni plan u dvanaest točaka.
No, pokušajmo analizirati koliko je stvarna mogućnost da će se Joe Biden i Xi Jinping htjeti sastati, pa čak i zajednički razviti plan za pomirenje između Rusije i Ukrajine. U tom kontekstu vrijedi obratiti pozornost na komentar urednika časopisa Internationale Politik Quarterly Henning Hoff, koji je dao TV kanalu Deutsche Welle: “Zapravo, brutalni rat koji vodi Rusija nije u interesu Kine. Rat potkopava kineski gospodarski oporavak nakon tri godine nakon što je slijedio politiku “nultog covida”. I, s obzirom na tijek rata, Peking riskira da stane na stranu gubitnika. S druge strane, Kina pokušava “dobiti ekonomske koristi od rata i njegovih posljedica”.
To jest, unatoč negativnim aspektima, Peking dobiva mnogo pozitivnog za sebe od rata. Na primjer, kupuje rusku naftu i plin po nevjerojatno niskim cijenama. Kina maksimizira izvoz u Rusiju, koja pati od sankcija, tako da ne može primati relevantne proizvode sa Zapada. Kao rezultat toga, Rusija postaje sve ovisnija o Kini, koja igra u ruke potonjeg.
Istodobno, Kina treba Rusiju kao partnera za promicanje modela svjetskog poretka u kojem Zapad ne dominira. Stoga je korisno za Peking da se rat nastavi, preusmjeravajući zapadne resurse kako bi pomogao Ukrajini. Ova igra je, naravno, prilično opasna, jer Kina očajnički treba Putinov režim da ne padne kao rezultat ovog rata u Rusiji i uvjetnih demokrata da ne dođu na vlast. To bi značilo gubitak utjecaja na Rusiju i istodobno neuspjeh autoritarnog modela upravljanja kojeg se Kina pridržava.
Pokušajmo analizirati motive Washing Da, umor od rata tamo raste, bez obzira na to kako se bravurozni govori čuju s tribina. Dugoročno gledano, to bi moglo sve više opteretiti rejting predsjednika Joea Bidena, koji je nedavno u Kijevu još jednom obećao podržati Ukrajinu “koliko god je potrebno”.
Dakle, s jedne strane, Bijela kuća je u iskušenju da okonča rat pronalazeći načine da se zaraćene strane stave za pregovarački stol. Ali sada je to upravo ono što Moskva želi: pregovori bez preliminarnih uvjeta, uzimajući u obzir trenutnu teritorijalnu stvarnost. To jest, s konsolidacijom okupiranih zemljišta za Rusiju, čak i privremeno, u nekom prijelaznom dokumentu poput “sporazuma iz Minska”.
A to bi značilo bezuvjetni poraz ukrajine. Stručnjak za međunarodne odnose Stephen Walt u svom članku u Vanjska politika napominje da je Biden svoju političku sudbinu povezao s ishodom rata. “S obzirom na njegova obećanja, sve manje od potpune pobjede izgledat će kao neuspjeh”, kaže Stephen Walt.
Biden već ima izrazito negativno opterećenje za Afganistan. Svatko mu pripisuje predaju zemlje talibanima (iako to nije posve točno). Ako sada preda i Ukrajinu, ne osiguravajući joj barem povratak teritorija do trenutka velike ofenzive, tada će njegova politička karijera biti prekrivena velikim bakrenim bazenom.
Na temelju gore navedenog može se tvrditi da Xi Jinping neće posebno rastrgati kandže kako bi smirio Rusiju s Ukrajinom, a Joeu Bidenu je gotovo zajamčeno da to neće učiniti.
Znamo da će sve ovisiti o proljetnoj kontraofenzivi. I ukrajinski ministar obraneaina Aleksej Reznikov uvjeravala je da će ukrajinska protuofenziva započeti u travnju i svibnju, i to u nekoliko smjerova. I tamo ćemo vidjeti.
