Postoji niz razloga zašto pregovori između Kijeva i Moskve o okončanju rata neće uspjeti ili se uopće neće dogoditi – a kamoli osigurati trajni mir. Glavni je temeljni sukob između ukrajinskog i ruskog ustava.
Ruska nedavna ilegalna aneksija četiriju teritorija na jugoistoku Ukrajine, odnosno regijama Donjecka, Luganska, Zaporizhije i Khersona, predstavlja veliki izazov. To pogoršava problem koji se već pojavio nakon jednako skandalozne vojne zapljene i nezakonite aneksije Krimskog poluotoka od strane Rusije prije gotovo devet godina.
U slučaju hipotetskih pregovora, dvije zemlje ne samo da bi morale međusobno raspravljati o brojnim političkim pitanjima, već i rješavati temeljni pravni spor. Ne samo da Rusija već gotovo desetljeće krši međunarodno pravo na način koji je prije bio nezamisliv. Aneksije Moskve također su radikalno promijenile rusko domaće zakonodavstvo. Na primjer, ukrajinski i ruski ustav jasno definiraju ista područja u istočnoj i južnoj Ukrajini, uključujući Krim.
Vladimira Putina i Vladimira Zelenskog kao predsjednike svojih država, osim toga, njihovi narodi smatraju “jamcima” svojih ustava i dužni su ih se pridržavati. Čak i ako netko od njih ili oboje želi zaključiti neku vrstu teritorijalnog kompromisa, temeljni zakoni njihovih dviju država izričito im to zabranjuju. To znači da se jedan ili oba ustava moraju izmijeniti prije bilo kakvih materijalnih mirovnih pregovora. Međutim, za to će biti potrebna značajna većina glasova u relevantnom parlamentu. To je barem teško u slučaju Putinove Rusije i nerealno u slučaju Ukrajine.
Krimski presedan
Ovaj pravni problem postoji od 18. ožujka 2014., kada je Ruska Federacija službeno pripojila Krimski poluotok. Aneksiju je službeno priznalo samo nekoliko zemalja, ali Moskva je svijetu predstavila nevjerojatno objašnjenje za kršenje međunarodnog prava na Crnom moru 2014. godine. Među ostalim sumnjivim optužbama, Kremlj je rekao da je ovaj nečuveni čin opravdan poviješću Krima tijekom carskog i sovjetskog carstva.
Kremaljski narativ bio je vodič u odabiru samo onih povijesnih činjenica koje odgovaraju tezama bačenim odozgo. Mnoge vlade širom svijeta mogle bi – a neke od njih to čine – predstaviti slične iredentističke narative, koji se odnose na određenu povijesnu epizodu. Oni također mogu tvrditi određene teritorije koji su nekada pripadali njihovoj zemlji, a sada su – kao rezultat navodne povijesne nepravde – dio drugih država.
Unatoč povijesnoj dvojbenosti i političkoj eksplozivnosti ruske retorike 2014. godine, neslužbeno su mnogi političari i diplomati, kao i neki stručnjaci širom svijeta, zamijenili krimsku bajku za čist novčić. I to unatoč stvarnoj povijesti Krima i razornom utjecaju priznavanja ruskog narativa na stabilnost svjetskog poretka. Implicitno priznavanje tvrdnji Moskve prema poluotoku od strane mnogih promatrača koji nisu ruski , čak i na Zapadu, bio je jedan od razloga što su međunarodne sankcije kao odgovor na izvanredne akcije Rusije u veljači i ožujku 2014. bile ili premekane ili potpuno odsutne.
Donedavno je pitanje Krima vjerojatno bilo jedno od onih čije bi se rješenje moglo ili odgoditi za daleku budućnost, ili nekako djelomično riješiti u skladu s preferencijama Moskve. Potonje bi se moglo učiniti, na primjer, privremenom međunarodnom upravom poluotoka ili daljnjim jačanjem ionako velike autonomije Autonomne Republike Krima kao dijela Ukrajine. Međutim, budući da je Rusija u rujnu 2022. anektirala još četiri ukrajinska teritorija, čini se da ta opcija više nije relevantna.
Nova slijepa ulica
Problem nije samo i ne toliko da su argumenti Kremlja u vezi s nedavnom drugom aneksijom ukrajinskih južnih i istočnih teritorija još nategnutiji od argumenata za pripojenje Krima 2014. Činjenica je da se prethodno poluotvoreno pitanje o poluotoku sada pretvorilo u mnogo temeljnije i teritorijalno šire pitanje o identitetu, integritetu i budućnosti Ukrajine u cjelini. Krimski problem sada je sastavni dio šireg pitanja prava na postojanje utemeljitelja Ujedinjenih naroda (Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika bila je članica UN-a od 1945. do 1991.). Kao rezultat toga, mnogo više ljudi i zemalja širom svijeta sada se zalaže za potpuni pregled ilegalnog širenja Rusije na zapad u skladu sa željama Ukrajine.
Nadalje, u odlukama Moskve o pripojenju u rujnu 2022. i odgovarajućem revidiranom Temeljnom zakonu Rusije izravno se navode tvrdnje ukrajinskih teritorija da Rusija uopće nema kontrolu. Ta područja su pod kontrolom Kijeva, a ne Moskve. Zapravo, nijedna od četiri nedavno pripojene ukrajinske regije još nije u potpunosti okupirana od strane ruskih vojnika. To je neobično u suprotnosti s novim samoodređenjem ruske države i predstavlja kršenje ruskog ustava, koji te teritorije uvodi na službeni teritorij Ruske Federacije.
S formalnog stajališta, Rusija se pretvorila u ono što politolozi i međunarodni diplomati nazivaju neuspjelo stanje. Moskva je do 2022. bila zauzeta potkopavanjem suvereniteta i integriteta drugih država, poput Moldavije, Gruzije i Ukrajine, vojnim i nevojnim sredstvima. Sada je sama Ruska Federacija – prema vlastitom ustavu – država koja ne kontrolira u potpunosti svoje granice i teritorije. Ovo nije samo teška politička situacija za Kremlj, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu. Također stvara čudnu pravnu osnovu za pregovore između Kijeva i Moskve.
Bez izmjene ruskog ustava, Putin ili neki drugi ruski predsjednik ne samo da neće imati ovlasti vratiti ukrajinske teritorije, koje sada kontrolira Moskva, pod kontrolu Kijeva. Čini se da ruski ustav kaže da bi šef ruske države trebao nastojati okupirati ukrajinske teritorije. Službeni ruski predstavnik na razgovorima bio bi zakonski obvezan inzistirati da Kijev prepusti dio ukrajinskog teritorija Moskvi – kako bi se tekst ruskog ustava uskladio s političkom stvarnošću na terenu.
Neki možda misle da je očiti apsurd takvog diplomatskog pozornika dovoljan da ga se odbije bez oklijevanja. Međutim, ruski predsjednik ili drugi pregovarač riskira da bude optužen za izdaju ako predloži kršenje ruskog ustava, pristane na njega ili podlegne pritisku. Isto vrijedi i za svakog ukrajinskog predsjednika ili drugog pregovarača, koji je također dužan, prema svom Ustavu, težiti brzoj obnovi pune teritorijalne cjelovitosti i političkog suvereniteta Ukrajine.
Taj zastoj razlog je nedostatka ozbiljnih pregovora između Ukrajine i Rusije o Krimu gotovo devet godina. Za razliku od danas, Kijev i Moskva intenzivno su međusobno pregovarali od ljeta 2014. do početka 2022., posebno u okviru Trilateralne kontaktne skupine iz Minska i normandijskog formata. Međutim, budući da je pitanje statusa crnomorskog poluotoka postalo igra nulte sume između Moskve i Kijeva nakon službene aneksije Rusije, pitanje Krima nije bilo na dnevnom redu. Moskva je od rujna 2022. izazvala istu pregovaračku blokadu četiriju regija na jugoistoku Ukrajine.
Budućnost je upitna
Mnogi promatrači vjeruju da postizanje primirja između Moskve i Kijeva ovisi o političkoj volji nekoliko političara, poput predsjednika Rusije, Ukrajine, Sjedinjenih Država, Francuske ili šefa Europske komisije itd. To stajalište zanemaruje činjenicu da su izmjene Ustava Rusije 2014. i 2022. u vezi sa službenim teritorijem Ruske Federacije stvorile strukturne prepreke produktivnim mirovnim pregovorima s Ukrajinom. Stoga je raširena pretpostavka da će bolje ili barem druge političke akcije i diplomatski napori Zapada i Kijeva biti dovoljni za postizanje dugoročnog sporazuma s Moskvom naivna.
Ustavni zastoj nije jedina zapreka konstruktivnim pregovorima. Međutim, to je dovoljno da budete skeptični glede mogućnosti dugoročnog, nevojnog rješenja trenutnog sukoba. Takav kraj sadašnjeg rata bio bi moguć – pod uvjetom da Rusija i dalje bude nepopustljiva – samo ako Ukrajina revidira vlastiti Ustav.
To ne bi samo – osim činjenice da je malo vjerojatno – bilo neprihvatljivo za većinu Ukrajinaca. Također bi se dovelo u pitanje buduća stabilnost i postojeće granice drugih država. Njihove sadašnje teritorije, u skladu sa strategijom Moskve od 2014., susjedi također mogu pripojiti vojnom intervencijom i političkom aneksijom.
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završnica pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezreno, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavovi, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoće li se raspravljati o povijesti, zastoj u Minsku
Izvorni naslov članka: Konstytucja Rosji uniemożliwia przerwanie agresji na Ukrainę
