Tijekom godine rata u punom opsegu, na sreću, val optužbi europskih liberala i lijevih aktivista/političara da je “posebna vojna operacija”, kažu, rat Vladimira Putina (ili, šire, Kremlja, ruskih vlasti), a ne ruskog naroda. Nakon Buche i Irpena, Mariupola i Izyuma, Khersona i drugih vrućih, čak i krvavih točaka na karti Ukrajine, takav položaj više ne može izazivati podršku čak ni u relativno neutralnoj europskoj javnosti. Ali u ovoj situaciji nije dovoljno samo shvatiti da Rusija vodi rat protiv Ukrajine. Važno je razumjeti zašto u ruskom društvu nema stvarnog otpora “SVO-u”, zašto tolerira ovaj doista strašan rat koji vodi njihova, ruska, vojska.
Ukrajinska obavještajna služba presreće (i objavljuje) veliki broj telefonskih razgovora između vojnika okupacijskih jedinica i rodbine – majki, žena / djevojaka. U tim razgovorima, čini se, nikada nije bilo osude same ratne činjenice, ali bilo je napola šaljivih dozvola za silovanje Ukrajinki (iako je nama, ljudima s ove, civilizirane, strane barikade, teško razumjeti kako se šaliti s takvim temama) i upute o tome što bi točno trebalo ukrasti u kućama i stanovima “oslobođenih” Ukrajinaca. I to u skladu s tim oblikuje našu percepciju Rusa u ovom ratu, njihov odnos prema ratu, prema nama. No, u stvari, situacija je nešto višeslojna. I to je teže razumjeti – i mi i Europljani.
U jednom od nedavno objavljenih audiosnimke razgovori između osvajača i njihovih rođaka bljesnuli su vrlo zanimljivim trenutkom. Naravno, apsolutna većina skrenula je pozornost na riječi o ubojstvima djece, što je vojnik ruske vojske vjerojatno priznao razgovoru (nije objavljen cijeli razgovor, već samo dio, ali se može izvući odgovarajući zaključak). Da, pogledat ćemo još jedan dio ovog unosa. Onaj koji se bavi zapadnom pomoći Ukrajini.
Ali prvo, primjećujemo jedan važan aspekt: ova supruga ili djevojka okupatora govori prilično ispravan jezik, ispravno formulira svoje misli, ne zaluta u primitivne fraze, ne koristi (barem u objavljenom odlomku razgovora) opsceni vokabular. To jest, možemo zaključiti da ova Ruskinja nije prosječna osoba, koja je u prethodnim objavljenim razgovorima prilično usporediva s njihovim muževima ili čak sinovima. Vjerojatno ta osoba ima obrazovanje, možda čak i više. To se može naslutiti i njezinom reakcijom na informacije o ubojstvima ukrajinske djece od strane voljene osobe (a ona je, budimo iskreni, šokirana).
Shvatimo što je rekla. Radilo se o zapadnoj vojnoj pomoći. O njegovom postojanju, vjerojatno, čak i o njegovim količinama, rođak okupatora također ima informacije. Ali u isto vrijeme, ona, uz svu različitost, kao i za prosječne stanovnike Putinova carstva, njezina mentalna aktivnost, prenosi te informacije kroz odgovarajući filtar.
Da, europsku pomoć – najvjerojatnije tenkove, o kojima se posljednjih tjedana puno govori i piše – doživljava kao nešto što Ukrajina mora platiti. Naime, ovaj ruski državljanin ne može kao činjenicu shvatiti pomoć Europske unije kako bi rat završio na teritoriju Ukrajine – odnosno kao oblik samoobrane i tajnog sudjelovanja u ratu (što je, usput rečeno, izravno izjavio novi njemački ministar obrane Boris Pistorius). Ona traži neke “zamke”, nešto što mora nužno pogoditi Ukrajinu, u njezinu interesu. Jer samo tako, jedna zemlja – a posebno toliko zemalja – ne može pomoći drugoj.
I kako bi Ukrajina trebala platiti vojnu pomoć Europi? Prema ovoj Ruskinji, to su teritoriji. Štoviše, u njezinoj mašti ta je hipotetska situacija sasvim stvarna, toliko da izravno kaže – još uvijek gubi teritorij, dali bi nam, kažu,. To jest, ako su odmah pristali na gubitak dijela svoje zemlje (što je za građanina Rusije neizbježan ishod rata, pitanje je samo tko će zauzeti ovu zemlju), onda ne bi bilo granatiranja, bombardiranja, ubojstva. Konkretno, mala ukrajinska djeca, kojima je bio uključen njezin vojni rođak.
Tim riječima nepoznate Ruskinje da ćete “u svakom slučaju dati neki dio teritorija” – i postoji duboka suština ne samo trenutnog sukoba, već i cijele ruske filozofije. Koji je, bez obzira koliko netko želio dokazati suprotno, formirao trenutnu moć Kremlja. Neki vjeruju da je Putinova preteča i općenito svi najnoviji ruski agresivni ratovi od 1999. filmska dilogija redatelja Alekseja Balabanova “Brat”/”Brat-2”. To nije posve točno. Nije Balabanov oblikovao Putinovu Rusiju sa svojom “Braćom”. U samoj Rusiji pogledao je relevantne obrasce, istaknuo ih na filmskom platnu, a onda su iste ideološke pozicije omogućile Putinu ne samo da preuzme vlast, već i da stvori, u prikladnom izrazu Arkadija Babčenka, “Novi Reich”.
Dakle, to je u situaciji s ratom. Zato je nastao najprije kao teorijski scenarij, a zatim je zaživio – jer za Ruse u ovom formatu ovladavanja stvarnošću nema ništa čudno, neobično ili neprihvatljivo. To je potvrdila ova kulturna, pa čak i pomalo naglašena Ruskinja.
Ona, kao i cijelo tamošnje društvo, samo formalno, na razini korištenja gadgeta ili drugih civilizacijskih dostignuća, živi u XXI stoljeću. Zapravo, slična logika postojanja i razvoja država, o kojima govori, nadživila je svoje još u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. U civiliziranom svijetu dugo vremena nitko nije mjerio uspjeh državnih projekata s postojećim (ili, još gore, zarobljenim) teritorijem. Teritorij je prestao biti glavni resurs. Štoviše, oni prestaju biti čak i energetski resursi ili, u širem smislu, minerali – što je, usput rečeno, već ozbiljan korak naprijed. A Rusija je, budimo iskreni, jednom poduzela ovaj korak. Barem je pokušaj kontrolirati Europu ne zapljenom teritorija, već opskrbom fosilnim gorivima. No, nakon što taj pokušaj nije ni doveden do logičnog zaključka (Sjeverni tok 2, ovaj glavni alat usmjeren protiv Ukrajine, nikada nije pušten u rad), Rusija se brzo vratila iz dvadesetog stoljeća u prethodna, doista mračna vremena.
I što je najvažnije, za same Ruse ta činjenica nije iznenađujuća ili divlja. Čak i ovaj očito obrazovani građanin agresorske zemlje, kao “samozatajni građanin”, percipira da će Ukrajina “morati dijeliti teritorije”. S kim? S Njemačkom ili Britanijom, koje najviše pomažu našoj zemlji? Što su ukrajinski teritoriji i, što je najvažnije, zašto su te zemlje potrebne? Što će učiniti s njima? Ne govorim o SAD-u, koji se još uvijek nije ni pridružio Portoriku, što je upravo ono što želi, sve dok referendum za status 51. države nije organiziran (i završio pozitivnim rezultatom).
Za Rusiju i Ruse u to nema sumnje. Naravno, teritoriji – što će još Ukrajina platiti? I kako se ne možete sjetiti da je cijela povijest Rusije samo niz ratova, čija je svrha bila zauzeti određene teritorije. Čak i takvi navodno, na prvi pogled, plemeniti vojni sukobi kao što je rat protiv Turske 1877-1878. Rusija je, skrivajući se iza neovisnosti ili autonomije balkanskih zemalja, jednostavno nastojala uspostaviti svoju kontrolu nad tim teritorijem, a zatim ići dalje, “zakucati štit na vrata Carigrada”.
Usput, to je ono što je jedan od rijetkih uvjetno dosadnih Rusa, Grigorij Chkhartishvili, poznatiji kao Boris Akunin, vrlo dobro napisao o tome. U svom “turskom Gambitu”, glavni antiheroj, Anwar-efendi, sasvim jasno objašnjava svom sugovorniku zašto se pokušao suprotstaviti ruskoj vojsci. Citiram najsjajniju točku ovog objašnjenja:
“Vi samo slušate dušu Michela (Mihail Sobolev, čiji je prototip poznati ruski general Skobelev – autor), koji obilježava u novom Bonaparteu! Misija ruskog naroda je zauzimanje Carigrada i ujedinjenje Slavena? Zašto? Da bi Romanovi opet diktirali svoju volju Europi? Užasna perspektiva!”
A onda – o strašnoj prijetnji civilizaciji, divljim, destruktivnim silama i potrebi da se “skrate ruke Rusiji” kako ne bi ometala civilizirani Zapad i dalje se razvijala.
Zanimljivo je da cijela ova epizoda, koja u potpunosti otkriva suštinu djelovanja glavnog antagonista, nije bila uključena u film, temeljen na knjizi Akunina. U scenariju su čak promijenili radnju, čineći – potpuno bezubi i nezanimljivim, što se tiče mog dječačkog ukusa – zlim genijem potpuno drugačijeg karaktera.
Naravno, uvijek možete odbaciti da je ovo samo umjetničko djelo, autor je mogao maštati s Bog zna-što. Ali on ne ostavlja ideju da je Akunin sa svojim fantazijama pogodio najbolnije mjesto, u “smer Koscheev” ili nije pogodio, već je jednostavno znao o čemu piše). Jer, kao što je uobičajena navodna jedna od mnogih emisija, razgovor između prosječnog okupatora i njegovog rođaka je da Rusi stvarno žive u nekoj vrsti predindustrijske ere. Gdje, kao iu “dobrim starim” vremenima “razvoja Sibira” (što je zapravo bio samo niz kolonijalnih ratova s kasnijom aneksijom teritorija; samo Bucha i Izyum tada nisu bili između močvara Polissya i Crnog mora, već negdje daleko na sjeveroistoku Oikumene), samo je teritorij od jedine važnosti.
I samo kroz teritorij Vladimir Putin mjeri svoj uspjeh. Sjetite se nedavnih informacija o naredbi da se do kraja veljače potpuno zauzmu regije Donjecka i Luganska, odnosno do prve godišnjice početka rata. Naravno, ovaj teritorij, ako ga mogu zauzeti, prethodno će biti doveden u državu Mariupol od strane samih Rusa, ili još gore. Ali sve to nije važno. Teritorij je važan. Ne industrija, ni društveni kapital, odnosno ljudi koji bi tamo mogli živjeti – već samo teritorij. To je jedino mjerilo uspjeha u doista srednjovjekovnoj Rusiji. I za vlasti i za narod. Što, možda, nije prvi put.e tijekom prošlog stoljeća i pol bili su tako blizu potpunoj ekstatičnoj fuziji u “posebnoj vojnoj operaciji”.
