Myroslava Keryk je povjesničarka, sociologinja, stručnjakinja za migracije i ukrajinsku zajednicu u Poljskoj. Predsjednik upravnog odbora Zaklade Nash Vybor i urednik mjesečnika “Naš izbor”. Također radi na Institutu za filozofiju i sociologiju Poljske akademije znanosti. U svom radu kombinira akcije usmjerene na integraciju ukrajinskih migranata i migranata u Poljskoj s provedbom brojnih istraživačkih projekata u području migracija.
U intervjuu s Yaroslavom Kotsyshevskim, gospođa Keryk poziva i Poljake i Ukrajince da razmisle o problemima suživota. Ukrajinski migranti u Poljskoj moraju se naučiti prilagoditi poljskim uvjetima. No, prema njezinim riječima, promjene bi se trebale dogoditi i na dijelu stupova i Poljaka.
– Broj ukrajinskih izbjeglica u Poljskoj se smanjuje. Je li to stalan trend? Osjećaju li se oni koji su pobjegli od rata dovoljno sigurnima da se vrate?
– Od lipnja bilježimo konstantan pad broja ljudi koji borave u Poljskoj ili dolaze u Nju. Do tada je rat dosegao svoju puninu i bilo je jasno kamo ide bojišnica (iako se, naravno, nisu svi osjećali sigurno, jer smo u jesen preživjeli val ruskih raketnih napada na gradove). Ljudi su se samo htjeli vratiti i vratiti ako im domovi ne budu uništeni i da je njihova regija dovoljno sigurna. Naravno, očekivali smo da će više ljudi doći u Poljsku zimi zbog ruskih napada na infrastrukturu.
U Ukrajini je uništeno 50-60% ove energetske infrastrukture, a Rusija dalje napada i uništava je, što dovodi do nedostatka električne energije, nedostatka topline, nedostatka vode, jer sve radi na električnoj energiji. Ljudi često nemaju struju pola dana ili je imaju samo osam sati dnevno, au selima čak četiri sata dnevno. Ako je zima hladna, ljudi će opet doći. Ili ako Rusija pokrene novu ofenzivu iz različitih smjerova.
– Po vašem mišljenju, je li Poljska sada spremnija primiti izbjeglice nego prije godinu dana? Hoće li im biti lakše pomoći?
” Država ima učinkovit mehanizam za izgradnju skloništa ili postavljanje šatora u kojima ljudi mogu dobiti privremenu potporu. Vlasti kažu da može prihvatiti 80-100 tisuća pojedinci za grupni smještaj odmah, ali mislim da nećemo biti spremni ako više ljudi želi doći. Pomažemo već gotovo godinu dana, ljudi su umorni, više neće biti prilike, kao prije, smjestiti toliko posjetitelja u privatne apartmane.
Ono što se dogodilo u veljači i ožujku bilo je zbog potpore civilnog društva. Bez te dobre volje i otvorenosti poljskog naroda, sama država se ne bi nosila s tim. Bojim se da će sada biti teže zbog umora društva i inflacije, što je dovelo do toga da ljudi imaju manje resursa za život, a održavanje čak i dodatnih obitelji košta. Nedostaje mjera potpore države, pogotovo ako netko dođe drugi put.
– Što, po vašem mišljenju, konkretno nedostaje?
– Prije svega, imamo stambeni problem. To je još uvijek gotovo dva milijuna ljudi koji su u Poljskoj. Mnogi od njih još uvijek žive u skloništima, čak i ako imaju posao. Uostalom, neki od njih imaju posao, nažalost, niži od svojih kvalifikacija, s plaćama koje nisu dovoljne za iznajmljivanje stanova na tržištu. Tu je i nedostatak stambenog prostora za iznajmljivanje. I to je problem prijetnje beskućništva.
Poljska bi već trebala imati strategiju potpore. Tim na čelu s ministricom Agnieszkom Szczygai (Agnieszka Szczygai – ministrica bez portfelja, odgovorna za pitanja povezana s migracijama – ZAXID.MREŽA) radi na strategijama za uključivanje različitih društvenih skupina, uključujući migrante i izbjeglice, u društvo. Nadamo se da će rad ovog tima dovesti do stvaranja takve strategije. Za to će biti potrebna financijska potpora i predanost svih ministarstava. Ostaje za vidjeti koliko će ova vlada biti spremna za takve promjene, kao što se radi o reformi sustava potpore ranjivim skupinama diljem Poljske. A to, međutim, zahtijeva troškove i želju.
S druge strane, potrebno je razviti migracijsku politiku, integracijsku politiku koja se ne bi oslanjala samo na Ministarstvo unutarnjih poslova, koje razmišlja samo u smislu sigurnosne politike i klasificira migrante kao prijetnju. Migracije imaju različita lica i tiče se različitih sfera života, a javnu politiku treba razvijati uz sudjelovanje lokalnih i središnjih vlasti, nevladinih organizacija, institucija koje djeluju u Poljskoj i samih migranata. Tada možemo govoriti o viziji kakva zemlja Poljska želi biti.
Usput, to nikada nije bila monoetnička zemlja, ali nakon Drugog svjetskog rata manjina je bilo malo. Sada se slika promijenila zbog migracija, zbog rata, zbog dolaska izbjeglica u Poljskuiz Ukrajine. Neki od njih će ostati jer se jednostavno nemaju gdje vratiti ili zato što njihova djeca idu u školu i ovdje su pronašli svoj put. Gradovi, osobito, neće biti monoetni. Moramo razmišljati o tome kako možemo živjeti zajedno u ovoj kući, što znači da nije samo na izbjeglicama ili migrantima da se prilagode poljskim uvjetima. Promjene se također moraju dogoditi na dijelu stupova i stupova.
– Lansiranje brojeva PESEL (Powszechny Elektroniczny System Ewidencji Ludności, tj. Univerzalni elektronički sustav registracije stanovništva, – – nama), ispostavilo se da je to bio pucanj u sridu. Na čemu možemo graditi nakon ove godine iskustva?
” Dobro je da je vlada brzo reagirala i da je ljudima dopušten ulazak u zemlju bez potrebnih dokumenata, koje nisu mogli dostaviti, jer su pobjegli jer nisu planirali otići, nisu planirali migrirati. Neki od njih nisu imali nikakve dokumente, samo unutarnje ukrajinske. Inače ne bi mogli prijeći granicu. Treba naglasiti da je za građane Ukrajine važna zakonitost prelaska granice i daljnja mogućnost kretanja. Bila je to ključna točka, ta otvorenost koja je omogućila ljudima da dođu u Poljsku.
Druga stvar su profesionalci COVID. Naučili smo raditi online, pojednostavili određene sustave, rad države, brzinu odgovora, brzinu zakona. Tu postoji i loša strana – konzultacije se ne održavaju, pa se često rade pogreške i donose se odluke koje su u suprotnosti sa zakonom. S druge strane, imamo brzinu reakcije – dajemo broj PESEL, otvaramo pristup tržištu rada, socijalnim uslugama. To je omogućilo ljudima da se brže prilagode i istovremeno se osjećaju sigurno, da mogu potražiti podršku.
Važno je napomenuti da ne postoji takva situacija da Ukrajinci koriste opsežan sustav socijalne sigurnosti. To je paušalna isplata od 300 zlota, zatim uključivanje 500 zlota u program “500 plus” za djecu. Ali ako govorimo o nekim izbjeglicama koji rade, prihod koji ostvaruju za socijalno osiguranje veći je nego što primaju. Oko 25 tisuća ljudi su iskoristili socijalnu pomoć, koja je u pozadini gotovo dva milijuna izbjeglica mali broj.
Poljska ima vrlo liberalan sustav pristupa tržištu rada za strance, ali tržište rada treba više ljudi različitih profesija. Nažalost, migrant stalno treba dozvolu za svako radno mjesto, čak i ako uvijek radi za istog poslodavca, mora podnijeti zahtjev za zasebnu dozvolu. To smanjuje mobilnost, stvara sivu ekonomiju i mnoge druge patologije. Trenutna situacija, s uvođenjem broja PESEL i mogućnost stvaranja samostalnog vlasništva otvorila je pristup tržištu rada, a ta mobilnost na tržištu rada omogućuje ljudima da brže pronađu svoj put, a siva ekonomija opada. Poljsko tržište rada nije propalo ni sada, kada imamo inflaciju i bit će rezova. Vidjet ćemo kako će se oporaviti, ali do sada, prema mišljenju stručnjaka, 400 tisuća ljudi su pronašli posao, većina njih su odrasli migranti. Poljsko tržište rada može apsorbirati dvostruko više.
– Na početku rata Poljaci su bili nevjerojatno posvećeni pomaganju. Međutim, privatni resursi imaju granice, nastupa umor, a neprijateljska propaganda pokušava podijeliti Poljake i Ukrajince. Koliki je to problem sada?
– Umor je prirodan proces. Jer koliko dugo možemo prihvatiti nekoga, čak i našu rodbinu, kod kuće? Uvijek je teško. Srećom, studija koju je nedavno provela publikacija Krytyka Polityczna, pokazuje da je podrška Ukrajini i njezinim pobjedama u ovom ratu vrlo visoka, a to vrijedi i za različite društvene slojeve. Još gore uz podršku izbjeglica. Nažalost, ljudi koji su i sami u teškoj situaciji, koji pripadaju isključenim, marginaliziranijim i manje imućnim skupinama, nažalost, doživljavaju Ukrajince kao prijetnju pristupu zdravstvenoj zaštiti, raznim uslugama, vjeruju da se zbog njih stvaraju redovi, da zbog njih postoji inflacija, da je pristup vrtićima i školama zbog njih otežan.
Stvaraju se lažne vijesti koje žive – navodno je netko nekome rekao da netko sve traži besplatno, stvara se negativan stereotip o Ukrajinkama i Ukrajincima kao onima koji žele zloupotrijebiti sustav socijalne sigurnosti, tražiti sve besplatno, ne žele raditi ili oduzimati tuđa radna mjesta. A ti poslovi koje obavljaju migranti i izbjeglice najpristupačniji su i nekvalificiraniji, primjerice, u području usluga ili domaćih zadaća, odnosno čišćenja, njege ili ugostiteljstva. Poljske žene i muškarci također su prisutni na ovom tržištu i boje se konkurencije.
S druge strane, vidimo problem s nedovoljnom potporom školama, obrazovnom sustavu u radu s nastavom sa stranim Djeca. Kako raditi u učionicama s učenicima iz različitih kultura? Ovo više nije monoetnička skupina. Učitelji i ravnatelji djeluju i usavršavaju svoje vještine u skladu sa svojim mogućnostima, ali ovdje su potrebne sustavne akcije, podržavajući učitelje u naprednom osposobljavanju kako bi se kurikulum prilagodio.
Sami učitelji postavljaju pitanje da ako žele poboljšati svoje vještine, onda, nažalost, to moraju platiti iz svog džepa. Osim toga ograničavanje pristupa nevladinih organizacija školama koje nude takvu obuku. Nažalost, to postaje veliki problem za učitelje, posebno iz malih gradova u kojima je takav pristup manji nego u Varšavi. Jer mi, s varšavskog stajališta, imamo više znanja, više mogućnosti, više institucija.
– Ukrajinci su trenutno najveća skupina migranata i izbjeglica u Poljskoj, ali ne i jedina. Ranije smo imali značajan priljev iz Bjelorusije i drugih zemalja. Postoji li konkurencija između migranata i izbjeglica iz različitih zemalja ili kontinenata?
– Izbjeglice iz drugih zemalja osjećaju se malo lošije, jer su Poljaci raširenih ruku reagirali na izbjeglice iz Ukrajine nakon 24. veljače prošle godine, i to sasvim drugačije – na izbjeglice s poljsko-bjeloruske granice, s kojima su se iste službe ponašale na potpuno drugačiji način. Oni također bježe od rata i potrebna im je potpora. Negativna slika izbjeglica, posebno onih kulturno različitih, za razliku od drugih, crnaca ili Azijata, nažalost, utječe na spremnost da pomognu.
Također moramo zapamtiti da nisu samo Ukrajinci pobjegli iz Ukrajine. Bilo je i građana drugih zemalja koji su morali pobjeći od rata, ali nisu dobili potporu. Na primjer, građani afričkih zemalja koji su studirali u Ukrajini imali su velikih problema. Dobili su 14 dana da kontaktiraju svoja veleposlanstva i eventualno napuste ili na drugi način riješe zakonitost svog boravka. Bila je to vrlo teška situacija za izbjeglice u Ukrajini. Tamo su imali status, došli su ovdje, ali ne mogu podnijeti zahtjev za svoje veleposlanstvo jer su pobjegli iz svoje zemlje zbog progona.
Vidimo i druge signale: bjeloruske izbjeglice osjećaju se lošije u usporedbi s Ukrajincima. Sada imamo problem i u ukrajinsko-bjeloruskim odnosima, jer se rat nastavlja u Ukrajini, a Bjelorusija je agresor. Ukrajincima je vrlo teško odvojiti jedno od drugoga – da su mnoge Bjeloruskinje i Bjeloruske žene izbjeglice koje su napustile zemlju i ne podržavaju Lukašenkov režim, ali do sada nismo vidjeli nikakve otvorene sukobe.
– Konačno, želio bih se zapitati o dugoročnim posljedicama dolaska Ukrajinaca u Poljsku i uključivanju Poljaka u ono što se događa u Ukrajini. Hoće li se to pretvoriti u poznanstvo, nakon kojeg će uslijediti i uništavanje stereotipa i neka šansa za dugoročnu suradnju u budućnosti, ili će sve biti obrnuto? Ogorčenost će također biti dodana umoru dok se naši putevi ponovno ne raziđu. Kako vi to vidite?
– Prošla godina, ako je ne potrošimo, bit će proboj u ukrajinsko-poljskim odnosima zbog načina na koji Poljske žene i muškarci pomažu i koliko su svi povijesni sukobi gurnuti u stranu. To je ono s čime se suočavamo. Ali djeluje drugačije ako postoji otvorenost. Sada smo u trenutku uzajamne podrške i drugačije ćemo raditi na onome što je bilo teško u našem odnosu. Nadam se da na predstojećim izborima nitko neće zloupotrijebiti “ukrajinsko pitanje”, da Ukrajinci neće biti korišteni u negativnom kontekstu u političkoj kampanji.
Postojao je stariji brat koji sada čini tako veliki prekršaj Ukrajini, a Poljska se ispostavilo da je sestra.
Pred nama je sada puno posla kako bismo se suprotstavili ruskoj propagandi, ultranacionalističkim snagama ili političkim strankama koje se žele nastaviti vraćati u prošlost i sukobe i izjavljivati da nema prostora za razgovor. Mislim da je to vrlo važno – a to ovisi o nama.
Hoće li nešto dobro proizaći iz toga? Nadam se, jer smo postali vrlo bliski i upoznati jedni s drugima. To znači razumijevanje da smo u istoj geopolitičkoj situaciji, imamo slične probleme, moramo zajedno braniti granice i biti jedan glas na međunarodnoj sceni. I nećemo ga trošiti, učinit ćemo sve što je moguće da to pretočimo u dugoročno prijateljstvo i suradnju. Mislim da će, kad rat završi, biti puno poslovnih i osobnih veza koje će onda biti teško prekinuti. To samo zahtijeva puno rada i s ukrajinske i s poljske strane.
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završnica pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezren, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavov, Putin na galijama, Polaotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, novo staro otkriće, i trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, hoće li raspravljati o povijesti, minsku slijepu ulicu
Izvorni naslov članka: Polska (Siostra Ukrajina)
