Godina ruske agresije na Ukrajinu promijenila je mnoge poznate ideje. Ukrajina se nije pokazala neuspjelo stanje, “druga vojska svijeta”, iako sposobna za zločine velikih razmjera i bacanje protivnika s “topovskom hranom”, ali se ispostavilo da je njegova moć značajno precijenjena iu svijetu i od samih Rusa. Ukrajinci su impresionirali svijet i na bojnom polju i svojom sposobnošću samoorganiziranja. I to unatoč stalnom raketnom teroru i drugim pokušajima neprijatelja da uzdrma ukrajinsko društvo. Ukrajinski otpor ponovno je na dnevni red donio takve “retrogradne”, kao što mnogi zapadni intelektualci vjeruju, pojmove poput patriotizma i nacije.
Jedna od ključnih političkih i kulturnih promjena nakon prve godine rata u punom opsegu je da je Ukrajina prvi put od neovisnosti postala aktivan predmet svjetske politike, a ne samo pasivni promatrač koji se prilagođava prevladavajućim trendovima. Ukrajincima se dive, a predsjednika Volodimira Zelenskija parlamenti i javnost mnogih zemalja dočekuju pljeskom.
Do napretka je došlo i u odnosu na opće ideje o Ukrajini. Sada mnogi ljudi u svijetu, posebno na Zapadu, ne poznaju našu zemlju kao “negdje vani u istočnoj Europi” ili je čak smatraju dijelom Rusije. Pišu i razgovaraju o Ukrajini više nego ikad. Po strašnoj cijeni, ali Ukrajinci su uspjeli privući i zadržati pozornost i uspostaviti se na svjetskoj sceni.
Ali prerano je da počivaš na lovorikama. I ne radi se samo o borbi koja je još uvijek izuzetno daleko od kraja. Jednako je važno održavati stečenu subjektivnost u međunarodnoj areni. A prijetnja u tom smjeru raste proporcionalno sve većem broju ruskih neuspjeha na fronti. Tek su nedavno ukrajinski i svjetski mediji preplavljeni viješću o još nepreciziranom “mirovnom planu” komunističke Kine. S obzirom na Dobre odnose Putina s Xi Jinpingom, opću želju Kineza da oslabi Zapad, posebno Sjedinjene Države, ili odbijanje Kine da osudi rusku agresiju na Ukrajinu kao takvu, nije teško pogoditi da bi kineska inicijativa trebala biti glavna zadaća pomoći Rusiji i podijeliti se na još uvijek dovoljno stabilnu koaliciju zapadnih država kako bi pomogla Ukrajini.
Ali ako se ne može očekivati ništa dobro od kineskih komunista (iako zašto samo Kineza?), pa se nema što iznenaditi, onda prijetnje Ukrajini nisu nestale među zapadnim političkim ili intelektualnim ustanovama. Činjenica da se Kijev nije mogao uzeti za tri dana ili godinu dana, mnogi političari ili predstavnici financijskih i poslovnih europskih krugova prisilili su ih da odustanu od financijski profitabilnih poslova s Rusijom. I mnogi od njih ne bi imali ništa protiv žrtvovanja ukrajinskih života i ukrajinskog suvereniteta, samo da bi vratili izgubljenu lakoću postojanja. To je sada nekako moralno neugodno. Iako posljednji trenutak ne sputava sve. Nedavno Izraz potvrđuje to i bivši premijer i još uvijek popularan lik u političkom životu Italije, Silvio Berlusconi, koji je prvenstveno kriv za rat ukrajinske strane. Trenutno su pozicije a la Berlusconija ili Orbana marginalne, ali hoće li trajati vječno?
To uvelike ovisi o intelektualnom polju. Gdje postoje i mnoge prijetnje. Više od jedne “ikone” desnog i lijevog ideološkog spektra pokazalo je vlastiti intelektualni bankrot i nemogućnost adekvatnog percipiranja stvarnosti. Najnoviji primjer je esej “gurua” zapadne filozofije, 93-godišnjeg njemačkog mislioca Jürgena Habermasa. Na stranicama Süddeutsche Zeitung on Nazivaju Zapadne vlade traže načine za mir s Rusijom bez uzimanja u obzir položaja Ukrajine i prestaju nas opskrbljivati oružjem. Kao, glavna stvar je mir, jer inače će nas treći svjetski rat vrlo vjerojatno čekati.
Habermasova pozicija mogla bi se zanemariti, ali za mnoge ljude, uključujući simpatizere lijevih ideja u Ukrajini, on je još uvijek moćan autoritet. A pozivi da se Ukrajincima ne nabavlja oružje radi visokih ideala mira i humanizma – kažu, kako bi se izbjeglo još više smrtnih slučajeva – odjekuju u srcima mnogih. I ne samo oni koji sjede na ruskoj ideološkoj ili financijskoj (a često i obje zajedno) iglom, poput Njemačke koja je otišla s Die Linke Jesu li desničarski populisti iz AfD (i mnoge druge europske, bilo lijeve, desničarske radikale ili populiste). Otuda i znatna potpora među Nijemcima otvoreno pismo autorica autorice istaknute njemačke feministice Alice Schwarzer i vodeće predstavnice Die Linke Sarah Wagenknecht, poznata po svojim pro-Putinovim simpatijama. I u ovom dokumentu, pod sloganima “mi smo za mir”, izravno se brani ruski pogled na rat i načine njegovog završetka.
ReakcijeRuskoj agresiji mnogih intelektualaca još jednom sam pokazala u povijesti (sjetimo se samo koliko ih je opravdalo sovjetski totalitarizam ili Maove zločine u Kini) da se lijepe ideje – humanizam, feminizam, mir itd. – vrlo lako mogu koristiti za opravdavanje najnemoralnijih postupaka. Pogotovo oni koji imaju svoje teorijske konstrukcije važnije od stvarnosti i stvarnih vrijednosti na kojima se gradi zapadna civilizacija – sloboda, domoljublje prema vlastitoj zajednici, svijest o ljudskom dostojanstvu. Rusija kao država i Rusi kao zajednica imali su i nemaju ništa zajedničko s tim vrijednostima. Nedostatak svijesti o toj činjenici pretvorio je konzervativnog Jordana Petersona u bezvrijedan glas perverznog ruskog tradicionalizma, a Habermas je pod sloganima mira doveo do zanemarivanja i zanemarivanja žrtava rata i obrane interesa onih koji provode pokolje i nastoje oživjeti totalitarne prakse “dyedova”.
Kako izbjeći situaciju u kojoj će dovoljno značajan dio zapadnih elita i društava općenito biti u iskušenju da odbije podržati Ukrajinu kako bi se vratio uobičajenoj predratnoj udobnosti, umotanoj u patetične riječi o “svjetskom miru”? Negativno iskustvo europskih vlada koje šutke promatraju genocid, a tamošnji intelektualci (i još uvijek isti Haberme) pozivaju da se ništa ne poduzme kako bi se “izbjegla eskalacija”, nije bilo tako davno – pitaju Bosanci. Starija povijest “smirivanja agresora” u osobi Adolfa Hitlera 1930-ih općenito je kanonski primjer baznosti i laži takvog razmišljanja.
U današnjem informacijskom dobu prisutnost u informacijskom prostoru ključ je uspjeha. Srećom, mnogi zapadni političari i intelektualci trezvenije procjenjuju stvarnost i još nisu zaboravili koje su stvarne vrijednosti ne samo riječima, već i u praksi. Ruska agresija prisilila je mnoge da napuste zonu intelektualne udobnosti i shvate da su postmoderne teze o nepostojanju apsolutne istine ili jasno definiranog dobra i zla lažne.
Zadatak ukrajinskih političara, javnih i kulturnih ličnosti ili bilo koga tko ima takvu priliku općenito je pozvati se na moral i savjest, podsjetiti da dobro i zlo postoje, da imaju jasno utjelovljenje, da su ratovi različiti. Taj rat nije potreban kada nevini momci umru za interese generala ili političara. Naime, najnoviju viziju svakog rata promovira nedavni film “Na zapadnom frontu nepromijenjen” – slaba filmska adaptacija klasika književnosti Ericha Marije Remarquea, čiji redatelj Edward Berger, čini se, nije mogao adekvatno razumjeti ni književni primarni izvor. No, njegovo odobravanje prihvaćanja na Zapadu i nominacija za mnoge nagrade, uključujući Oscare, još je jedan poziv na buđenje.
Važno je apelirati ne samo na europske vrijednosti, već i na konkretne povijesne primjere. Obrana vlastite subjektivnosti suština je Zapada. Borba engleske aristokracije protiv kraljevske samovolje dala je povijesti Magna Cartu, a za nekoliko stoljeća novi društveni slojevi pridružili su se Slavnoj revoluciji 1688. godine, koja je konačno nadopunila temelje postavljene Poveljom za budući uspjeh Britanije. Želja ne previše brojnih, ali ponosnih stanovnika dalekih američkih kolonija Britanije da sami odlučuju o svojoj sudbini dovela je do stvaranja jedne od najuspješnijih država u svjetskoj povijesti – Sjedinjenih Američkih Država. Borba za vlastitu subjektivnost protiv apsolutizma bila je i glavni pokretač još jednog epohalnog događaja – Velike francuske revolucije. Ako uđemo vrlo duboko u stoljeća, upravo je borba za vlastitu slobodu i način života grcima donijela pobjedu nad mnogo brojnijom, ali nemotiviranijom perzijskom vojskom. Bez svih tih događaja, priča bi bila potpuno drugačija.
I u našoj povijesti ima nešto za pogledati. Svjesni smo Kozaka, koji su gorljivo branili vlastitu subjektivnost, i na kraju postali temelj za stvaranje ukrajinske moderne nacionalne ideje. Ne smijemo zaboraviti na iskustvo ukrajinskog plemstva, koje je, unatoč ustaljenim stereotipima, Ukrajinci ne samo imali, već su iu velikoj mjeri igrali ulogu modela za iste kozake. Konkretno, temeljno načelo za plemenitu kulturu XVI-XVII stoljeća, koje je odredilo odnose ove skupine s kraljevima, “nije ništa o nama bez nas”.
Ni na koji način ne može jamčiti Ukrajini stopostotnu vjerojatnost da neće izgubiti novostečenu subjektivnost. No, razotkrivanje pseudointelektualnih poziva na “razumijevanje Rusije” ili “mira pod svaku cijenu”, aktivno promicanje u informacijskom prostoru ukrajinske sadašnjosti i prošlosti (ali bez pretjeranog stvaranja mitova), pozivanje na stvarne vrijednosti Zapada (i univerzalne, na kraju krajeva), njegov moral i povijest, objašnjavajući da zlo postoji samo su neka područja, aktivnost u kojima se smanjuje iskušenje žrtvovanja Ukrajine.
Međutim, vrijedi se prisjetiti najvažnije stvari. Koja je najbolja obrana, unatoč gubicima i teškoćama, unatoč VT-uIz rutine ratnih i političkih sukoba, to smo mi sami. Boriti se na frontu, donirati, volontirati, obučavati mlađe generacije, podržavati gospodarstvo, objašnjavati našu situaciju strancima – svatko mora učiniti ono što je u njihovoj moći i vještinama. Jer ako se ne branite na bojnom polju ili u intelektualnim, političkim ili ekonomskim bitkama, zašto bi to itko drugi učinio?
