Prošlog tjedna, ravnatelj sociološke službe “Rating” Oleksiy Antypovych na jednom od javnih događaja predstavio je rezultate sociološkog istraživanja o odnosu Ukrajinaca prema njihovoj državi. Sociologija u vremenima promjena je, blago rečeno, nezahvalna, jer vrijeme toliko ubrzava njegov protok da bi ono što se danas čini sasvim očitim moglo ispasti već razrađen materijal sutra. Što možemo reći o trenutnoj ukrajinskoj situaciji s ratom u punom opsegu, koji je bez pretjerivanja utjecao na cijelu zemlju. No sociologija još uvijek može pokazati određene trendove pokazujući u kojem se smjeru kreće evolucija domaćeg društva.
Dakle, glavni osjećaj Ukrajinaca za njihovu državu krajem 2022. je ponos. 75% Ukrajinaca to je priznalo tijekom sociološkog istraživanja. Za usporedbu – godinu prije najpopularniji osjećaj bila je tuga, a samo trećina je osjetila ponos. “Rat je doveo društvo čak ni iz pasivnog, već iz depresivnog stanja u odnosu na svoju državu”, kazao je Antipovič.
Negativne emocije svedene su na minimum. Sramotu za Ukrajinu (s 20% na kraju 2021.) sada osjeća samo nekih dva posto, a ravnodušni su potpuno nestali. Nije li to razlog da se radujemo što se u Ukrajini konačno formira koherentno, nacionalno osviješteno društvo usmjereno na Ukrajinu? Definitivno. Ali postoji jedna nijansa.
Vrag, kao što znate, leži u detaljima. Možda ne primarno, ali ne sekundarno. Dakle, nakon svog tog optimističnog toka brojki, šef Rating službe istaknuo je da Ukrajinci, s jedne strane, vide sebe i svoju zemlju deset godina “na najvišoj liniji”. Ali s druge strane… I tu počinje najvažnija stvar. “Ako nas vlasti ne dokažu, ili mi, kao društvo, ne dođemo do toga, onda nas ponovno čeka novo razočaranje i depresija”, upozorava Antipovič.
Ovo nije prvi put da Ukrajinci doživljavaju takve emocije. Nešto slično dogodilo se stanovništvu novostvorene zemlje samo nekoliko godina nakon proglašenja neovisnosti. Tada su Ukrajinci, razočarani padom gospodarstva, hiperinflacijom i svime što obično prati ove neugodne stvari, podlegli prvoj velikoj provokaciji Kremlja i izabrali Leonida Kuchmu za predsjednika, koji je izravno izjavio da “Ukrajina nema budućnost bez Rusije”.
Razočaranje je zahvatilo barem pro-ukrajinski, prozapadni dio društva u drugoj polovici sljedećeg desetljeća – kada je, nakon Narančaste revolucije, skandal nazvan po “dragim prijateljima” razbio iluzorno jedinstvo domoljubnih snaga i vratio Viktora Janukoviča i Stranku regija u politički život (ako ne iz “drugog svijeta”, onda definitivno iz “zareza”).
Zanimljivo je da je, za razliku od sredine 90-ih, ovo drugo veliko razočaranje imalo svoju personificiranu žrtvu – Viktora Yuščenka. Stoga jedan od najboljih predsjednika u 30-godišnjoj povijesti neovisne Ukrajine, koji je postavio temelje Ukrajine koju je nakon Revolucije dostojanstva izgradio čak i Petro Porošenko, iako Volodimir Zelenski (to jest, osobnosti su prestale igrati ključnu ulogu, uklapa se u ideju), još uvijek dobiva negativne komentare o svom predsjedničkom mandatu.
A to je veliki, možda i ključni problem ukrajinske nacije. Još uvijek nije u potpunosti svjesna uzročno-posljedičnih odnosa koji upravljaju političkim i gospodarskim procesima u zemlji. Primjerice, nakon rusko-gruzijskog rata 2008., kada je samo jedna od tri glavne političke snage osudila agresiju Kremlja – njegovi predstavnici (predsjednik Viktor Yushchenko i bivši predsjednik parlamenta Arseniy Yatsenyuk, koji je na tu Radu došao kao treći broj na listi NUNS-a), ukrajinski birači prošli su drugi krug predstojećih predsjedničkih izbora. Nakon što su odabrali budućnost u obliku janukovičko-tymoshenko para, čije su stranke, koje su otvorene, skrivene, ali su stale na stranu Rusije. A onda su se, doslovno u nekih šest godina, pitali zašto nas je Rusija ovaj put već napala.
Očekivanja Ukrajinaca kroz povijest neovisne Ukrajine praktički nisu bila u korelaciji s njihovom reakcijom na politički život u zemlji. Željeli su puno živjeti – ali birali su populiste. Sanjali su o vožnji dobrih automobila – ali podržali su one koji su lobirali za zakone kako nikoga, osim vlasnika, nisu spasili nepotrebne tvornice automobila u Zaporožju. A takvih primjera kroz povijest ima mnogo. Na primjer, Leonid Kuchma postao je predsjednik zemlje usred nezadovoljstva ekonomskom krizom i hiperinflacijom, koja se dogodila upravo tijekom njegovog premijerskog mandata. (Štoviše, ovlasti Kuchma-premijera nisu bile mnogo manje od ovlasti Kuchma-predsjednika.)
Ukrajinci još nisu naučili preuzeti odgovornost za postupke političara koji su sami izabrani na vlast. I gotovo svaki put se odmah odvajaju od vlastite moći, okrivljujući samo stanovnike visokih dužnosti na Hruševskom i Bankovi za sve grijehe i razočaranja. Ali sada sjedniteŠkolarina je mnogo ozbiljnija nego što je bila svih prethodnih godina.
Ukrajina će, a to je očito, izaći iz rata u uništenom stanju. Ispostavit će se da je to situacija u kojoj će biti potrebno obavljati ne samo veliku, već i ogromnu količinu posla kako bi se vratio barem predratni životni standard. I bit će vrlo teško – bez obzira na to tko će biti na čelu države nakon prvih poslijeratnih izbora, sadašnja vlada ili netko iz oporbe. Nije lako – i nije očito.
Sada kada je 75% Ukrajinaca ponosno na svoju državu, situacija je jednostavna kao Kolumbovo jaje. Država je zapravo komprimirana na veličinu Oružanih snaga Ukrajine. Koji rade svoj posao, zahvaljujući nevjerojatnoj pomoći zapadnih saveznika, vrlo dobro. A sve ostalo zapravo ne funkcionira. Ukrajina sada – a nije ni posebno skrivena – opstaje isključivo zapadnom financijskom pomoći. U tome nema ništa loše, to je objektivno stanje stvari u zemlji koja je u ratu s neprijateljem, koja je spremna uništiti doslovno sve na svom putu – tvornice, elektrane, stambena područja ili čak cijele gradove. Ali to neće uvijek biti slučaj.
Ukrajina neće uvijek biti na stvarnom održavanju Zapada. Nakon rata, morat ćemo sve učiniti sami. I to će biti prvi veliki test – mogu li se (a) vlasti nositi s obnovom zemlje i (b) društvo može kontrolirati tu moć dok joj pomaže.
Drugi test bit će održavanje i učvršćivanje onih ideoloških pozicija koje su stečene tijekom rata. Pod ideološkim stajalištima ne mislim samo na de-rusifikaciju i dekolonizaciju javnog prostora, već i na ekonomski jaz s bivšom metropolom. Sjetite se kako je nakon rata u Donbasu 2014.-2015. bilo poziva da je potrebno pomiriti se s Rusijom, jer postoje jeftini energetski resursi i slično. Nešto slično – u slučaju promjene vlasti u Kremlju i pojave “novog Gorbačova” – moglo bi nas čekati u bliskoj budućnosti. Ali ovdje moramo shvatiti da će gospodarstvo, pod bilo kojim režimom, uvijek biti samo jedan od političkih alata za Rusiju. Baš kao i jezik, crkva, televizijski sadržaj i sve ostalo što se može koristiti samo protiv neuračunljive egkolonije. Nemojte skliznuti u nostalgiju: “Ipak, kad ste bili prijatelji s Rusijom, sve je bilo jeftinije, a sada morate platiti više.” To nije tako jednostavan zadatak kao što neki ljudi misle. Čak ni otvoreno proruske političke snage, već manje-više umjerene pro-ukrajinske, pokušat će pedalirati ovu temu, zarađujući na njoj politički kapital.
Treći test – nakon rekonstrukcije infrastrukture te učvršćivanja i širenja neovisnih pozicija – bit će možda i najvažniji. To je pokret prema stvarnom, a ne deklarativnom pristupanju ujedinjenoj Europi. I na tom putu Ukrajinci će imati mnogo neugodnih iznenađenja. Neugodno sa stajališta ljevičarske strasti prema “besplatnim” i jednostavnim rješenjima koja još uvijek prevladavaju u ukrajinskom društvu. Europska unija (u koju sada idemo ne samo riječima, već i u skladu s Ustavom, imajući nekakav status službene osobe kao kandidata) nije nužno uspješan život. U EU postoje različite zemlje, poput Njemačke ili Švedske, te Bugarske ili Rumunjske. Moderna Europa temelji se na sustavu odgovornosti i kompromisa. Kompromisi političara i odgovornost birača.
I ovdje Ukrajinci mogu biti očarani iluzijama da se u nama gradi isti sustav – kažu, sadašnje stanje stvari s-većinom samo je iznimka, a prije toga su bile koalicije, bilo je dogovora, višestranačkih vlada. Ali samo u istoj Njemačkoj koalicije (recimo, posljednji, “semafor”) temelje se na određenim vrijednostima, na uzimanju u obzir pozicija i političkih programa svih sudionika tih koalicija. Zato su se, recimo, Zeleni i liberali složili poduprijeti SPD nakon posljednjih izbora, a ne blok CDU/CSU. I sjetite se legendarne ukrajinske povijesti 2006. i prebjega Socijalističke partije, ili jednostavnije, jedne osobe koja je vodila ovu stranku, od “narančastog” tabora do regionalnog – za mjesto predsjednika parlamenta. A gdje je SPU otišao nakon tih izbora? A Slobodna demokratska stranka Njemačke postoji od 1948. godine. I nigdje ne nestaje, iako je bio u koaliciji i s Esdeksom lijevog centra i s hadeksima desnog centra. I ne nestaje, jer u svojim koalicijskim pregovorima uzima u obzir vlastiti program, za koji glasaju njegovi birači. A birači, sukladno tome, uzimaju u obzir tu predanost određenim načelima na biračkim mjestima.
Ukrajinci još uvijek moraju naučiti to načelo kako bi razumjeli što je Europska unija i zašto te navodno glomazne i birokratske strukture uopće postoje, počevši od Europskog parlamenta.
Nakon rata, teška vremena čekaju Ukrajinu. Možete se prepustiti “Marshallovom planu 2.0”, ali ne zaboravite da ne bi bilo moćne Njemačke 15 godina nakon pada nacističkog režima Adolfa Hitlera, unatoč bilo kakvoj financijskoj pomoći Sjedinjenih Država, da njemački narod nije preuzeo zadatak. I u političkom tso-uArini također. Na primjer, tijekom nestabilnog razdoblja Weimarske Republike, vlade su se mijenjale gotovo svake godine. A za 75 godina trenutne povijesti Njemačke, koalicije u međuizbornom razdoblju preoblikovane su samo dva puta. A temelj njemačkog političkog spektra svih ovih godina čine dvije velike političke snage – SPD i CDU/CSU, te nekoliko manjih, isti slobodni demokrati, a od 80-ih i “zeleni”.
Nakon rata Ukrajinu čekaju ne samo teška vremena, već i odgovorne odluke. Rješenja za koja neće biti trenutnog uspjeha. Toga bi trebali biti svjesni i Ukrajinci. Jer danas 75% osjeća ponos, a kada se godinu ili dvije nakon pobjedničke parade na Khreshchatyku ispostavi da je Ukrajina još uvijek siromašna europska zemlja, koja možda u to vrijeme neće ući u Europsku uniju, ovih 75% će doživjeti potpuno drugačije emocije. Oni koji su sada pokrivali samo bijednih dva posto Ukrajinaca.
Nitko neće graditi novu Ukrajinu pod Ukrajincima. Kao što nitko ne osvaja našu zemlju za nas. Ukrajincima će se pomoći kako sada pomažu – ali sve ćemo morati učiniti sami. Dakle, osjećajući se ponosno na Ukrajinu sada, morate biti spremni na naporan rad rata. Kako ne bi osjetili sram zbog nje (a zapravo – zbog sebe) nakon nekog vremena.
(oznakeToTranslate)ratni zločini Rusije
