Ovo je, pretpostavljam, bio najgori dan ruskog predsjednika Vladimira Putina. Za sada je najgore što sam već uvjeren u to. Putin je bio prisiljen prenijeti poruku Saveznoj skupštini, više se nije mogao povući s njom, jer je prošle godine žalio, kršeći, usput rečeno, ruski ustav. Nije se imao čime hvaliti, ali nije mogao odugovlačiti, jer kako stvari stoje, zemlja je u ratu s gotovo cijelim svijetom, a vrhovni zapovjednik sjedio je duboko u svom bunkeru i anichichirku. I svi ruski domoljubi čekaju inspirativan, agresivan, čak i mali krvožedni govor, tako da će na Zapadu biti ugušeni iz straha.
Jesu li Putin, odnosno njegovi pisci govora, u svom govoru pripremili bilo kakve prijetnje Americi, NATO-u i, naravno, “narko-nacističkoj” Ukrajini, povukli sljedeće “crvene linije”? Usuđujem se pretpostaviti da da. Ali zašto ih se nije čulo tijekom Putinova govora? I zato što se dan ranije dogodio događaj koji je prisilio vođu Kremlja da radikalno promijeni ton svog govora. Od agresivnog da ga učini infantilno-uvredljivim, ukloniti sva oštra mjesta. Jasno je da je ovaj događaj dolazak predsjednika Sjedinjenih Država Joea Bidena u Ukrajinu. Nakon toga, čak su i stalni gosti bunkera shvatili da ih se nitko ne boji, da će njihove prijetnje biti samo ismijavane.
A sada za posjet. Osobno, bio bih vrlo iznenađen da se to nije dogodilo. Štoviše, to je za Kijev, iako je poznato da su se razvijale druge, manje rizične opcije, na primjer, sastanak Bidena i Zelenskog u Lavovu ili negdje na ukrajinsko-poljskoj granici.
No, vrijedilo se sastati u Kijevu, i to 20. veljače, na dan kada je prije devet godina došlo do konačne prekretnice u sučeljavanju na Euromaidanu. Demokracija je pobijedila, iako uz vrlo visoku cijenu, izgubljenim životima hrabrih domoljuba “Nebeske stotke”. Osim toga, od danas, kao što već znamo, ruska invazija u Ukrajini uzela je svoje odbrojavanje. Prije je bio u hibridnom obliku, ali je Kremlj 20. veljače 2014. pokrenuo dugo planiranu operaciju zauzimanja Krima, stvarajući mostobran za daljnju zapljenu cijele zemlje.
Zašto gotovo da nisam sumnjao da će se Biden pojaviti na Khreshchatyku? Zato što mu je to trebalo, uključujući i njega. On osobno, njegova Demokratska stranka, SAD općenito. Američki predsjednik morao je poboljšati svoj rejting, koji je stalno padao tijekom svog mandata. Istodobno podignite ugled demokrata koji su nedavno izgubili kontrolu nad Zastupničkim domom Kongresa. A Biden je morao pokazati da se američki čelnici ne boje doći u ratobornu zemlju, kao što je većina njegovih europskih kolega to već činila.
Međutim, ako je za Bidena ovaj posjet bio samo pitanje prestiža i rejtinga, za Ukrajinu je bio od egzistencijalne važnosti uoči obljetnice velike invazije ruskih okupacijskih snaga u Ukrajini, kada Kremlj priprema novi val ofenzive. Da, posjet je bio pun simbolike, ali ne praznog, ne bespomoćnog, ne toliko visi u zraku, ne oslanjajući se na pravu bazu. Posjet je bio prožet stvarnim značenjima i iznimno optimističan.
Jer samo površno nastrojenoj osobi može se činiti da se Biden samo želio pokazati u fokusu svjetske pažnje, u središtu glavnog grada ratoborne države. Zapravo, američki predsjednik je previše pragmatičan da bi se upustio u takvu taštinu. Sigurno je znao da ide u pobjedničku zemlju, da je uložio puno truda u ovu pobjedu i da će ipak uložiti puno truda. Ali da, bilo je potrebno jasno popraviti njihovo mjesto u povijesti kako nitko ne bi sumnjao. Pogotovo s već spomenutim Putinom. A ovaj Bidenov posjet doista je postao, kako su primijetili vodeći američki mediji, “jedan od odlučujućih trenutaka njegova predsjedničkog mandata”.
Nije iznenađujuće: Ukrajina 15 godina, niti jedan šef Bijele kuće nije prisustvovao. Posljednji put kada smo bili počašćeni našom prisutnošću bio je George W. Bush 2008. godine. Tada ni Barack Obama, koji je nastojao “resetirati” odnose s Rusijom, a još manje Donald Trump, koji je Putina nazvao “dragim prijateljem”, nije želio doći ovdje. Na taj su način neizravno dali carte blanche Kremlju za agresiju.
Sjećate li se koja je bila jedna od prvih izjava predsjednika Bidena o Putinu? Pa, naravno, nazvao je ruskog vođu “ubojicom”, što je zaprepastilo ugledni europski establišment. Svi su znali da je to slučaj od eksplozija visokih zgrada u Moskvi, Buynaksku i Volgodonsku, od drugog rata u Čečeniji i bombardiranja groznog tepiha, rata protiv Gruzije itd. Svi su znali, ali bili su strašno oprezni da to javno kažu. A Biden nije ustuknuo.
Stoga se Kremlj iznimno bojao Bidena. Mrzili su i bojali se, bojali se i mrzili. Kompenzirajući taj strah, stalni gosti Kremlja kroz svoju masovnu propagandu, blogeri, trolovi, botovi, pa čak i pećinski ljudi pokušali su baciti sliku Bidena ruskom društvu kao patetičnomstarac koji se može kretati samo na hodalici, koja zaspi u pokretu, koja već dugo ima senilnu demenciju i potpuni nedostatak adekvatnosti.
Bidenov posjet Kijevu, snimke s njegovog živahnog putovanja Kijevom, potpuno su slomile ovu kremaljsku lažnu. Biden je bio pun snage i energije. I što je najvažnije – odlučan je u namjeri da pobijedi. Pobjeda nad posljednjim svjetskim carstvom.
Autoritativna američka publikacija Politico uvjerava da je Biden potaknuo Zelenskog da što prije pokrene protuofenzivu. Ako je to istina, onda bismo trebali očekivati da će Ukrajina uskoro dobiti dovoljno oružja za izvođenje ofenzivnih operacija. Stoga Bidenova odlučnost da osvoji Ukrajinu poprima mnogo specifičniji oblik.
No, vratimo se tamo gdje smo počeli – na Putinov govor. Ruski domoljubi nadali su se da će Putin barem reći: pogledajte, kažu, Bidena u Kijevu, “uđite na vrata”, mobilizirajmo se, Amerika se priprema napasti nas, ovo više nije “posebna vojna operacija, ovo je već pravi rat. Drugi domaći. Ili treći? Teško je sve prebrojati. Morao sam izjaviti da nije dugo da Biden i drugi zapadni vođe prošetaju Kijevom, kažu, prošetat ću kroz Khreshchatyk i voziti ga britanskim kolebljivcima predvođenim Zelenskim.
Međutim, ništa slično. Općenito, bilo je teško zamisliti da će tijekom rata vođa države održati takav bezubi govor. Tekst je nikakav, potpuno razveden od stvarnosti. Borba protiv nekih “rodno neutralnih bogova”, s pedofilima (nije li to sama projekcija?), za tradicionalne vrijednosti. Ok, jedna prijetnja je izašla na vidjelo, ali opet ekstremno djetinjasta. “Ako Sjedinjene Države provode (nuklearno, – ed.) testove, pa ćemo provesti”, zaprijetio je Putin.
U kontekstu ruskog nuklearnog blefa, vrijedi se prisjetiti još jedne točke iz Bidenovog posjeta. Jesu li Rusi znali da će američki predsjednik doći u Kijev? Da, barem dan prije posjeta, i iz same Bijele kuće. Nazvali su Kremlj, prijavili i upozorili: “Ne daj Bože…” Tek tada su politički tehnolozi Kremlja smislili bajku da je sam Putin navodno dao Bidenu sigurnosna jamstva. Zapravo, ruske vlasti u posljednjem su trenutku očajnije pokušale poremetiti posjet, shvativši kakva će to pljuska u njihovom škripu ispasti. Rusija je hitno najavila vježbu strateških nuklearnih snaga u nadi da će to odvratiti Bidena od Ukrajine. Nije otkrio, nije se uplašio, kao i cijeli ruski nuklearni blef.
