Nova godina na frontu započela je bjesomučnom ofenzivom ruskih okupatora u području Bakhmuta. Ovaj mali, nekoć, prije rata, 70-tisućljetni grad postao je prava stijena na putu osvajača. Stijena na koju se srušilo više neprijateljskih jedinica. Bakhmut, Soledar – ta su imena postala simbol ukrajinske moći i istodobno ruskog apsurda. Taj kanonski “bezzhalost i bespospnost” iz doskočice.
Okupatori su predali jedino regionalno središte koje su uspjeli uhvatiti tijekom rata u punom opsegu 2022.-23., ali tvrdoglavo pokušavaju zauzeti Bakhmut, oponašajući “pravi cilj posebne vojne operacije” proglašen nakon neuspjeha blitzkriega, odnosno zapljene cijelog teritorija regija Donjecka i Luganska – što je Kremlj žurno upisao u vlastiti Ustav čak i bez uspostavljanja kontrole nad pripojenim dobrom.
Pitanje “Zašto Rusi toliko trebaju taj Bakhmut?” ne postavlja se s obje strane bojišnice. Od Ukrajinca – jer nas nije briga koja je motivacija agresora. Konačno, u svakom slučaju, sve se svodi na brojne butches, irpens i grožđice diljem ukrajinske zemlje do kojih mogu doći. Dakle, koja je razlika, koja je suština određene Bakhmut operacije – potrebno je uzvratiti i protjerati neprijatelja.
Od ruskog – jer tamo, u načelu, nije uobičajeno postavljati pitanja vlastima, a nakon početka potpune invazije i usvajanja doista drakonskih zakona, takvu znatiželju možete platiti barem slobodom.
Ipak, manična želja pod svaku cijenu da se uhvati točka na karti koja je bezvrijedna sa strateškog stajališta (posebno za susjedni Bakhmut Soledar, koji su “Wagnerians” prvo shvatili riječima, a zatim počeli provoditi svoj dijabolični plan) barem je iznenađujuća. Iznenađenje – i želja da se to shvati. A za to moramo pogledati povijest posljednjeg carstva na Zemlji. Vrlo nedavna povijest…
Prije 80 godina, 5. siječnja 1942., jedna od najpoznatijih operacija Drugog svjetskog rata započela je u blizini glavnog grada Sovjetskog Saveza, Moskve. Bitka kod Rzheva. Poznat kao “Rzhev mlin za meso”.
U ovoj operaciji snage dviju fronti Crvene armije, Kalininsky (zapovjednik – general-pukovnik Ivan Konev) i zapadni (vojni general Georgy Žukov), zadale su snažan udarac položajima 9. vojske Wehrmachta. Rzhevskoye izvedba – to je bilo ime ovog zavoja na prvoj crti bojišnice, upravo ovog nastupa, gdje su bile koncentrirane njemačke trupe, a dva poznata, čak i istaknuta sovjetska zapovjednika pokušala su odrezati.
Neću vam dosađivati s promjenama te operacije. Kratko ću reći – branio je ovaj govor zapovjednik 9. njemačke armije, general-pukovnik Walter Model godinu dana. Godina. Tek 5. ožujka 1943. dijelovi Wehrmachta povukli su se odatle, gdje se više nije bilo moguće učinkovito braniti.
A sada postoje strašne brojke. Ukupan broj sovjetskih vojnika uključenih u ovu operaciju bio je 1.468.845. Od toga je, prema službenim ruskim statistikama, izgubljeno 1.342.888 – ubijenih, ranjenih i nestalih. Za usporedbu – u 9. njemačkoj vojsci od 1,1 milijuna ubijeno je 162 tisuće. vojno osoblje, 35.650 ljudi je nestalo.
To je ista bitka, čak i masakr, o kojem još kruže legende – kako su njemački mitraljezi poludjeli, jer su sovjetski (i ukrajinski!) vojnici išli do njih zid za zidom. Otišli su ravno ispod metaka. A iza njih, više, više…
To je isti Rzhev, o kojem je jedan od sudionika te bitke, Pjotr Mikhin, u svojim memoarima napisao na sljedeći način: “Puzite po leševima, a oni su nagomilani u tri sloja, natečeni, prepuni crva, emitirajući slatkasti slatkasti miris raspadanja ljudskih tijela. Ovaj smrad nepomično visi nad “dolinom”. Ruptura projektila tjera vas ispod leševa, tlo se ježi, leševi padaju na vas, posuti crvima, fontana ubojitog smrada udara u vaše lice.” Ovdje se radi o leševima njihovih, sovjetskih vojnika.
Ta strašna masakra, zapravo, nije završila pobjedom Crvene armije. Ali – Nijemci su se povukli, pa su Žukov i društvo uspjeli snimiti ovaj “genijalan” plan bacanja neprijatelja s ljudstvom.
Ne sliči ničemu?
Bitka kod Bakhmuta gotovo je predslovno ponavljanje “Rzhev mlinca za meso”. Samo umjesto karijere vojni čovjek na čelu ruske vojske je bivši kriminalac koji je postao poznat cijelom svijetu zahvaljujući svojoj privatnoj vojnoj tvrtki Wagner.
Žukov je tada stigao do Berlina. (I tamo je stavio još desetke tisuća vojnika u zemlju – samo da, ne daj Bože, saveznici prvo ne podignu zastavu nad Reichstagom.) Ali u ove dvije priče, unatoč velikim sličnostima – pitajte barem masovna silovanja njemačkih (i ne samo) žena od strane sovjetskih vojnika u Istočnoj Njemačkoj – postoji jedna velika razlika. Točnije, čak i dva.
Prvo, na strani zemlje, glavni gradkoja je bila Moskva, a zatim se borila protiv međunarodne koalicije predvođene Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom. Danas se te zemlje – kao i deseci drugih, uključujući (kakva ironija sudbine!) i Njemačku – bore na suprotnoj strani. Drugo, spasonosna riječ “lendliz” (koja se počela zanemarivati u Putinovim vremenima, a prije toga su se dobro sjetili što to znači u tim dramatičnim mjesecima sovjetsko-njemačkog rata) ovaj put ne radi za moskovsku vojsku, već za ukrajinsku.
I holops možete reći koliko god želite da bi se SSSR nosio bez saveznika, i bez lendlige, pa čak i bez Ukrajine i drugih tadašnjih republika Unije. Istina je viša od kremaljskih izmišljotina.
Stoga Putin nikada neće postati novi Staljin, a Prigozhin – novi Žukov. Jedini kapital koji on, taj neozhukov s kriminalnom prošlošću, može uzeti, počinje ne slovom K, već upravo suprotno, na M. I ne govorim sada o Minsku.
I još jedna važna točka u ovoj priči o dvije različite, ali tako slične vojne operacije. Bitka kod Rzheva, čak i pod strogom sovjetskom (staljinističkom) cenzurom, spominje se u literaturi. Glavni ruski pjevač Drugog svjetskog rata, Alexander Twardovsky, napisao je dirljivu pjesmu o strašnim događajima na izvedbi Rzhevskog, “Pao sam u blizini Rzheva”.
Evo redaka iz ove pjesme, u sjajnom prijevodu ukrajinskog klasika Andriyja Malyshka:
Prednji dio je izgorio iz vidokruga,
Kao da su ožiljci na tijelu,
Ja sam polig i ne znam:
Ima li Rzhev borce?
Imamo li sreće
Na srednjem Donu?
Dani su posljednji vrući, –
Sve je bilo na kocki.
Ovo djelo postalo je jedan od najpoznatijih primjera ruske vojne poezije sredinom prošlog stoljeća. Ušao je u sovjetske školske udžbenike. U Rusiji se vjerojatno još uvijek proučava.
A o trenutnoj ofenzivi Kremlja na Bakhmut i Soledar neće pisati takve pjesme. I općenito, ovaj rat, kao i njegovi sudionici, bit će zaboravljeni u Rusiji vrlo brzo, gotovo odmah nakon njegovog neslavnog kraja. Jer taj rat – bez obzira na razloge njegova početka, bez obzira na to kako se Staljin primjenjivao na njemačku agresiju na cijelom europskom kontinentu – još uvijek je bio za opstanak cijelog naroda. A sadašnji je samo za opstanak šačice starijih kremaljskih zombija. Pa čak i urka-poduzetnik iz Putinove pratnje, koji je, kako bi zarobio nesretnog Soledara, takav dojam, spreman spaliti sadržaj svih ruskih kolonija i zatvora u toj dijaboličnoj vatri.
