Raspad SSSR-a doista je postao geopolitička katastrofa. Jer ruski narod, za razliku od sovjetskog, više ne može ići na Crveni trg.
2. siječnja u Francuskoj je umro poznati sovjetski aktivist za ljudska prava, disident Viktor Feinberg. Rodom iz Ukrajine (sam Viktor rođen je u Harkivu, a njegovi roditelji – u Znamenki i Kremenčuku) ušli su u svjetsku povijest 25. kolovoza 1968. Tada je s još šestero istih očajnih ljudi otišao na Crveni trg u Moskvi, organizirajući jedan od prvih javnih prosvjeda u povijesti Sovjetskog Saveza – protiv okupacije Čehoslovačke od strane Crvene armije.
Cijela sedmorka, naravno, odgođena je nekoliko minuta nakon početka akcije. Feinbergu su tijekom uhićenja izbili prednje zube, pa je odlučeno, za razliku od drugih prosvjednika, da mu se ne sudi. Ali to ne znači da je imao sreće. Naprotiv, poslan je na obvezno liječenje u posebnu psihijatrijsku kliniku. A kaznena sovjetska psihijatrija već je bila poznata po doista neljudskom odnosu prema “pacijentima”.
Feinberg je trpio ta mučenja četiri godine, a onda su ga, zbog publiciteta na Zapadu, vlasti Kremlja bile prisiljene pustiti u inozemstvo, gdje je živio do početka 2023. godine.
Druga sudionica akcije, Natalia Gorbanevskaya, ušla je u “psihu”, ostalih pet osuđeno je na različite kazne zatvora ili progonstva. Kaznena ruka sovjetskog “zakona” nije zaobišla nijednu od ovih hrabrih sedmorki…
I to je ono što je zanimljivo. Iako kasnije nije bilo uobičajeno spominjati etničku pripadnost sudionika tog legendarnog prosvjeda, čak i poznati ruski TV publicist Leonid Parfyonov u svom projektu “Ruski Židovi” prisjetio se da su od njih sedam, četvorica bili Židovi. Konstantin Babitsky, Larisa Bogoraz-Bruchman, Pavel Litvinov (unuk legendarnog Narodnog komesara za vanjske poslove SSSR-a Maxim Litvinov, rođeni Meyer-Genoch Wallach) i Viktor Feinberg. Zapravo, čak pet – Natalia Gorbanevskaya imala je oca Židova. A u tih sedam bio je Rus francuskog podrijetla, Vadim Delaunay.
Stoga je za cijeli ruski narod, koji je činio ne polovicu, već relativnu većinu stanovništva SSSR-a, postojao samo jedan Vladimir Dremlyuga, koji se nije bojao podići slogan “Za tvoje (Čehe i Slovake – autora) preko glave. i našu slobodu.”
Naravno, u disidentskom pokretu titularnu naciju Sovjetskog Saveza predstavljalo je više od jednog Dremlyuga. Vrijedno je spomenuti barem akademika Andreja Saharova, ulice po kojima su nazvane čak iu Ukrajini. Ali ako izmjerimo postotke disidenata u određenim narodima SSSR-a, Rusi će biti na kraju popisa. Dugo možemo govoriti o razlozima ove situacije – to je genetsko sjećanje na vječno ropstvo ruskog naroda ili zadovoljstvo prisutnošću vlastite države (a Sovjetski Savez od ranih 30-ih zapravo je obnovilo Rusko carstvo pod crvenom zastavom), dok Ukrajinci, Litvanci, Armenci nisu imali svoje zemlje, a Židovi nisu imali ni simulakrum u obliku republike unije (na Dalekom istoku postojala je samo Židovska autonomna regija, gdje Židovi nikada nisu činili više od nekoliko posto stanovništva). Međutim, ne govorimo o uzrocima, već o posljedicama.
A posljedice su bile sljedeće. Nakon otvaranja židovske emigracije, “Liceji odgovarajuće nacionalnosti” otputovali su u Izrael, gdje su se pridružili izgradnji vlastite etničke države (Natan Sharansky, rodom iz Donjecka, radio je desetak godina u raznim izraelskim vladama na ministarskim položajima), ili u Sjedinjene Države i Europu, gdje također nisu bili izgubljeni. Kolonije pretvorene u sindikalne republike na kraju su stekle ili vratile neovisnost, a jučerašnji disidenti postali su političari nacionalne demokratske vrste i također su aktivno doprinijeli razvoju svojih mladih država. Čak iu prilično konzervativnoj Ukrajini, Nacionalni demokrati uvijek su bili utjecajna snaga koju su takvi proruski nastrojeni predsjednici poput Leonida Kuchme morali uzeti u obzir. O baltičkim zemljama nema se što reći – udaljenost koju su prevladali u posljednjih 30 godina izvrsna je ilustracija utjecaja boraca za neovisnost na budućnost tih država.
Što se dogodilo s naslovnom sovjetskom nacijom, samim “Ruskimi”, koju je 25. kolovoza 1968. na Crvenom trgu predstavljao jedan Vladimir Dremlyuga? Netko poput Saharova umro je prije raspada SSSR-a. Netko je, poput Dremlyuge ili Solženjicina, protjeran iz Unije. I na kraju, postojala je takva situacija da se disidentski pokret, koji je u Sovjetskom Savezu bio prilično moćan i uočljiv, rastopio poput rose na suncu bez svojih nacionalnih komponenti. To se istopilo, ne ostavljajući traga u političkom životu njegove zemlje.
Usporedite situaciju u Ukrajini i Rusiji na kraju prvog postsovjetskog desetljeća. Postojala je frakcija Narodnog pokreta u ukrajinskoj Verhovni Rada, vođa NRU-a, Vjačeslav Chornovil, bio je tako značajna figura u ukrajinskom društvu, da je njegova tragična smrt (koju neki nazivaju ubojstvom, što samo po sebi nagovještava važnost osobnosti Vjačeslava Maksimoviča – baš kao što nitko ne bi bio ubijen) izazvala pravi šok. Za nekoliko godina Narodni pokret kao specifičan znak prestat će utjecati na političku situaciju, ali učenici te političke snage činit će osnovu bloka “Naša Ukrajina”, koji će početkom XXI. stoljeća pobijediti i na parlamentarnim i na predsjedničkim izborima, radikalno mijenjajući tijek povijesti u našoj zemlji.
U ruskoj državnoj Dumi u to vrijeme čak ni liberali novog vremena, Yabloko i Unija desničarskih snaga, nisu odigrali niti jednu ozbiljnu ulogu, proživjevši svoje posljednje mjesece. Godine 2003., godine kada su ukrajinski potomci Pokreta započeli novu fazu nacionalne povijesti, dovršenu Narančastom revolucijom, čak su i ostaci bivših nacionalnih demokratskih projekata 90-ih nestali s političke karte Rusije.
A onda je novi kremaljski diktator postupno toliko stezao orahe, gotovo do sovjetskog ideala, da jednostavno nije bilo nikoga tko bi prosvjedovao protiv nove okupacije, ovaj put već Ukrajine. Pokazalo se da bez Židova (Ukrajinaca, Litvanaca i drugih slobodoljubivih naroda carstva) nije bilo nikoga tko bi otišao na Crveni trg sa starim, ali tako relevantnim sloganom. Viktor Feinberg posjetio je 2018. godine Prag, sudjelujući u događajima posvećenim 50. obljetnici sovjetske okupacije (i njegovom prosvjedu). Tamo u jednom od intervju izjavio je: situacija u Rusiji je možda gora nego u SSSR-u tijekom njegove mladosti. Jedino što nije rekao bilo je gore, ne samo zbog postupaka vlasti, već i zato što su ljudi koji su spremni otići na Crveni trg čak i pod strahom od zatvorske ćelije ili odjela mentalne bolnice završili.
Pa, borit ćemo se, u stvari, već se sami borimo za našu slobodu. Za naše – ali ne za tvoje. Budući da se čak i njihova vlastita sloboda pokazala nepotrebnom za Ruse, lako su je promijenili u krimsku carsku euforiju 2014. godine.
Vođa krimskog tatarskog disidentskog pokreta Mustafa Džemilev živio je do nove okupacije svoje domovine – ali i očajničkog otpora, što će prije ili kasnije rezultirati konačnim oslobađanjem Krima od ruskih okupatora. Vjačeslav Chornovil, jedan od simbola ukrajinskog disidentstva, nije doživio da ga vidi, već je postavio takve temelje da su potomci uspješno podigli na njih zgradu vlastite, ukrajinske države.
A ruski disidentski pokret, koji zapravo nije bio jako ruski, nije ostavio mali trag na sebi. Pokazalo se da bez onih na koje su reagirali obični Rusi, kao i na Crvenom trgu 25. kolovoza 1968., s gotovo doskočicom “Bei Zhydov!” – i nema tko zaštititi same Ruse od novog diktatora. Viktor Feinberg, koji je uspio ustati i otići na prosvjed, umro je u svom francuskom domu u dobi od koje velika većina čak i onih ruskih građana koji su imali sreće da ne uđu u novi carski rat neće doživjeti. Što reći o mobiliziranima po nalogu ideološkog potomka Staljina…
