Liberalno okruženje (ukrajinsko i rusko) nekoliko dana aktivno je raspravljalo o posljednjem intervjuu koji je poznati ruski novinar Jurij Dud uzeo od ruskog glumca i TV voditelja Oscara Kučere. Mogli bismo Dudyju pouzdano nazvati “dobrom Ruskinjom”, čak i ako je ova definicija, s jedne strane, već umorna od, s druge strane, izaziva mnogo kontroverzi, govoreći postoje li uopće “dobri Rusi”, ili se oni bitno razlikuju od “loših Rusa” i trebamo li napraviti tu razliku? Po mom mišljenju, trebali bi.
Ali sada se ne radi o tome, već o intervjuu. Kao što sam već napomenuo, oko njega su izbile žestoke rasprave. Zašto? Jer Kučera je, za razliku od “dobre ruske” Dudye, definitivno “loš Rus”. On općenito podržava politiku Vladimira Putina (s određenim rezervama, koje, međutim, on sam nije u stanju formulirati ili oprezan u tome). Navodno je protiv rata (pa, jer što gotova budala priznaje kakav rat?), ali nema ništa protiv “posebne vojne operacije”. On ne razumije sasvim svoje ciljeve, vjeruje da to nije zapljena stranih teritorija, već nešto drugo što vlasti još nisu rekle, ali će, bez sumnje, reći kada dođe pravo vrijeme. Barem on vjeruje u to.
Zapravo, riječ “vjerujem” prožima cijeli intervju. Nije ni čudo što je Kučera uopće napisao pjesmu “Vjerujem” u znak podrške kremaljskom “SVO-u”. Iako se pretvara da je budala i tvrdi da je ovo poziv na pjesmu za mir, a riječi “Vjerujem – prošetat ćemo Berlinom i Parizom” imaju čisto turističko, a ne agresivno značenje.
Dakle, tko je Oscar Kučera je jasno. Neka vrsta vješte Putinove politike i kritičar Zapada iz redova pamučne ruske boemije. Koji pokušava zaobići oštre uglove jer ne želi biti blokiran zavodljivim čarima Zapada koje je kritizirao. Smatra sasvim normalnim da ruske vlasti i propagandisti šalju svoju djecu u omraženu Europu i Sjedinjene Države, kupuju tamo vile, tamo provode slobodna radna mjesta (jer su obični ljudi tamo na Zapadu jedno, a vlasti su potpuno drugačije). I, naravno, uvjeren sam da je rusko-ukrajinski rat isprovocirala Amerika. Međutim, poslao je svoju trudnu ženu da rodi u Miamiju, a za svaki slučaj nije zaboravio sinu napraviti putovnicu sa zvijezdama. Ovo je pokušaj lukavog tipa da sjedne na dvije stolice.
Je li vrijedilo intervjuirati ga? Neki liberalni debatanti oštro tvrde: ne! Jer ono što se može čuti od čovjeka čiji se mozak gasi rafiniranom ruskom propagandom, koji je i sam postao repetitor ove propagande putem vlastitog telegramskog kanala. Neki vjeruju da je intervjuiranje takvih ljudi korisno. Prvo, “budala svakog od njih je bila vidljiva.” Drugo, da jasnije pokažemo s kojim tezama djeluje kremaljska propaganda, koja je od njih učinkovita, kako bi im kasnije pronašla antitezu. Treće, Dud je sasvim jasno ukazao na bespomoćnost ovih teza. Majstorski je uhvatio sugovornika na kontradikcijama vlastitih izjava, o apsurdnosti argumenata, o neuspjehu cijelog koncepta opravdanja “SVO”. Na primjer, sugovornik je prisilio sugovornika da prizna da apsolutno ne razumije što je “denacifikacija” i, štoviše, zašto je kroz njega bilo potrebno osloboditi najveći rat XXI. Stoljeća.
Ali postojalo je i jedno mjesto gdje je Dud probušen. Iako to nitko od liberalnih debata nije primijetio, barem oni čije sam komentare uspio pročitati. Kada je Kučera opravdao svoje stajalište o rusko-ukrajinskom ratu, spomenuo je Euromajdan. Odnosno, nije koristio samu riječ “Euromajdan”, već ju je nazvao državnim udarom iz 2014. godine, tijekom kojeg su “pobunjenici s oružjem u rukama svrgnuli legitimno izabranog predsjednika”. Prema Kučeri, tamo je sve počelo. Donbas, kažu, nije prihvatio ovaj državni udar i opirao se. Pa, onda oružani sukob u dvije regije i, kao logičan nastavak (“8 godina bombardirao Donbas”) – potpuna invazija.
Dud (kao i mnogi prije) iz nekog je razloga progutao ovaj argument o puču, rekavši samo da je to unutarnji ukrajinski slučaj. Štoviše, to je tipična pogreška za “dobre Ruse”, pa čak i za neke Ukrajince koji ne preziru priliku za razgovor s Rusima. Iz nekog razloga lako se slažu da je, kažu, došlo do mitskog napada na rezidenciju Viktora Janukoviča, zbog čega je morao pobjeći u Rusiju.
Želio bih savjetovati Dudyja i ostale samo da prouče povijest Euromajdana, odnosno Revoluciju dostojanstva. Od poziva Mustafe Nayyema da uzme “kišobrane, čaj, kavu, dobro raspoloženje” do potpisivanja sporazuma između Janukoviča i oporbe “O rješavanju krize u Ukrajini” 21. veljače 2014. Nakon ovog sporazuma revolucija je zapravo dovršena, međutim, Euromaidan po inerciji trajao je još nekoliko mjeseci. Prema dogovoru, Janukovič je ostao na svom mjestu, nitko ga nema gdje izbaciti je htio. Pa, nije da je itko uopće, postojala jedna radikalna skupina na čelu s Vladimirom Parasyukom, koji se nazvao “centurionom Majdana”. Izjavila je da želi svrgnuti Janukoviča, ali nije iskrivila ni silom ni sredstvima za to.
Tako je došlo do pokušaja radikalnih aktivista Majdana da upadnu u rezidenciju u Bankovoj ulici. Ali to se dogodilo 1. prosinca 2013. godine. I taj pokušaj nije bio uspješan, već, naprotiv, mnogi sudionici napada bili su teško pretučeni.
Dakle, konačno, “dobri Rusi” i ne previše temeljiti u proučavanju povijesti Majdana Ukrajinci bi trebali shvatiti da nije bilo državnog udara tijekom Revolucije dostojanstva. Posebno naoružan. Janukovič je pobjegao isključivo na vlastitu inicijativu. Zašto? Do sada nitko nije dao više ili manje razuman odgovor na ovo pitanje. Možda se bojao odgovarati za ubojstva na Majdanu, možda je bio zabrinut zbog opljačkanog bogatstva, možda se stvarno bojao Parasyukovih prijetnji. Tko bi mogao znati?
Međutim, u Ukrajini je doista došlo do državnog udara, ali četiri godine ranije. I upravo su ga Janukovič i njegova klika počinili kada je Ustav promijenjen kršeći sve moguće postupke. Sjećate li se? Stranka regija uputila je u rujnu 2010. zahtjev Ustavnom sudu sa zahtjevom za razmatranje ustavnosti reforme iz 2004. godine. Odlukom HGK izmjene i dopune iz 2004. godine prepoznate su kao neusklađene s Temeljnim zakonom. To je bilo najbrutalnije kršenje njihovih ovlasti od strane ustavnih sudaca. Uostalom, ove promjene, zahvaljujući glasovanju ustavne većine Verkhovne Rada, odavno su uključene u samo tijelo Ustava. A dužnost CCU-a je zaštititi Ustav Ukrajine kao “Božju riječ”.
Za ovu kaznenu odluku glasovalo je 16 od 18 članova HGK. Samo su petro Stetsyuk i Viktor Šiškin bili protiv. Pitam se gdje je 16 sudaca koji bi sada trebali biti iza rešetaka u vladavini prava? Ali sada se ne radi o njima.
Tako se bez odluke kvalificirane većine Verkhovne Rada Ukrajina vratila iz parlamentarno-predsjedničkog u predsjedničko-parlamentarni oblik vlasti. A Yanukovych je dobio sve poluge za uzurpaciju moći.
Situacija je odigrana tek 21. veljače 2014. godine. Zatim je, uzimajući u obzir već spomenuti sporazum “O rješavanju krize u Ukrajini”, Verkhovna Rada ustavnom većinom od 386 glasova usvojila Zakon “O nastavku određenih odredbi Ustava Ukrajine”. Odnosno, došlo je do povratka u parlamentarno-predsjedničku republiku. Stoga je Verkhovna Rada ponovno postala glava piramide moći. Štoviše, opet, naglašavam, bez ijednog oružanog udara, uz zadržavanje kontinuiteta institucija moći. I dva dana kasnije, s obzirom na Janukovičev bijeg iz države, Verkhovna Rada morala je sama izabrati privremenog vršitelja dužnosti predsjednika. Oni su, podsjećam vas, postali Aleksandar Turchynov.
A nakon toga održana su još dva popularna predsjednička izbora i dva izbora u Verkhovni Rada. Osim toga, međunarodni promatrači pozorno su pratili glasovanje i izborne kampanje. O poštenju i pravednosti ovih izbora svjedoči i činjenica da su svaki put na vlast dolazili potpuno novi ljudi. A diktator-putschist bi, logično, trebao sačuvati svoje pozicije moći.
Stoga, dragi ruski liberali, “potrebno je pažljivije, pažljivije”, kako je podučavao vaš suradnik Mihail Žvanetsky.
