“Ideš li u Berlin na duže vrijeme?”
– Ja sam na PPJ.-u.
– Jeste li htjeli reći za stalni boravak?
– Ne, na PPJ-u je – “sve dok je Putin živ”.
Takav dijalog između dva ruska emigranta citirao je u razgovoru jedan od mojih kolega novinara iz Njemačke. U Rusiji su se njihovi “ne-povratnici” ponovno pojavili, kao u vrijeme Sovjetskog Saveza. Ljudi koji znaju da kada se vrate u Rusiju, riskiraju odlazak u zatvor, na primjer, pod člankom o ugrožavanju vojske. Da biste to učinili, dovoljno je samo nazvati rat ratom. Ili, ne daj Bože, govoriti protiv rata, koji Rusija navodno ne vodi, prema službenoj verziji Kremlja, jer provodi “SVO” (“posebna vojna operacija”). A optužiti ruske vlasti za pokretanje rata već je zločin na razini izdaje.
Najpoznatiji ruski oporbeni vođa Aleksej Navaljni bio je nekako siguran da se Putinov režim neće usuditi baciti ga iza rešetaka. Tako se vratio iz Njemačke u svoju domovinu. A režim se čak jako nasmijao i dugo ga posadio u koloniju, barem PPJ-u.
Ali kada će umrijeti? Kremljska medicina može dugo podržavati ruskog vođu, ako ne u aktivnoj državi, onda barem u živoj državi. Međutim, nedavno je zazvonilo optimistično zvono. Šef ukrajinske obrambene obavještajne službe Kyrylo Budanov dao je intervju za američki TV kanal ABC Vijesti, u kojem je posebno govorio o Putinovoj teškoj bolesti.
“Bio je bolestan jako dugo. Siguran sam da ima rak. Mislim da će umrijeti vrlo brzo. Nadam se vrlo brzo… Jednostavno to znamo – od ljudi, iz izvora”, uvjeravao je šef ukrajinske obavještajne službe.
Još jedna izjava o Putinovoj skoroj smrti iznesena je u novoj knjizi ruskog pisca, ali i emigranta “ne-povratnika” – Borisa Akunina, tj. Naša publikacija već je spomenula da je nedavno objavljena njegova svježa priča “Vražji odvjetnik”. Prognoza priče, u isto vrijeme upozorenje na priču.
Autor ne daje ni ime ni ime ruskog diktatora. U knjizi je predstavljen kao “nacionalni vođa”. Općenito, autor u priči izravno imenuje samo jedan lik – Evgeniy Prigozhin. Mnogi optuženici dobivaju imena koja se lako povezuju sa stvarnim ljudima, primjerice propagandist Rudolf Solovejčik, TV moderator Vladimir Runner, TV producent Ernest Kostantinov, glasnogovornica Zahra Marieva, bivši predsjednik Vedmedev itd.
Već spomenuti Aleksej Navaljni u priči postao je Mandelny. Ovdje se čita nagovještaj Nelsona Mandele, jer je u priči Mandelny, nakon odsluženja kazne, Mandelny ipak postao novi ruski predsjednik.
Međutim, Mandelnyja je ubrzo pretukao iskusniji, a što je najvažnije mnogo podmukliji političar iz stare kremaljske garde – Vladislav Sergeevich Khomyachenko, bivši potpredsjednik predsjedničkog ureda. Čiji se prototip uzima kao osnova? To je više kolektivna slika. Sadrži malo (ili možda ne malo) Vladislava Surkova, malo od Vladimira Medinskog, od Dmitrija Kozaka i drugih do te mjere vjernih “ađutanta njegove ekselencije”.
Autor povezuje predsjedništvo Mandelnyja s obnovom demokratskog puta, s povratkom u susret civiliziranom svijetu. Slobodni tisak, javne organizacije ponovno su počele raditi, u zemlji se održavaju pošteni i pošteni izbori. Zahvaljujući tim demokratskim izborima, isti inicijator najkrvavijih koraka prethodne ruske vlade, Khomyachenko, vraća se na vlast.
Kako mu je to uspjelo – neću biti potpuno razmažen, jer će netko htjeti pročitati “Prokleti odvjetnik”. Evo samo citata iz Khomyachenkove izjave upućene zapadnom svijetu:
“Moja baklja je crveni gumb. Da, rakete neće poletjeti, ali nuklearne optužbe će eksplodirati. Vjetrovi će širiti radijaciju na sve strane svijeta. Amerika vjerojatno neće stići u Ameriku, ali stara Europa je gotova. Mi ćemo umrijeti, ali i ti ćeš. Spasio sam svijet od nuklearne katastrofe, ali ako bude potrebno, uništit ću ga.”
Zašto sam citirao ovaj isječak? Jer u njemu je sadržano upozorenje Barisa Akunina. Njegova suština leži u činjenici da je nemoguće ostaviti Rusiji bilo kakvu priliku da obnovi vlast. Moramo jednom zauvijek zaustaviti te smiješne razgovore o “očuvanju Putinova lica”. Prvo, međunarodna progresivna zajednica mora osigurati potpunu i trajnu pobjedu nad Rusijom. Tada svi ruski čelnici uključeni u izbijanje rata moraju biti prebačeni na međunarodni sud, u Haag, Nürnberg, Strasbourg – bez obzira na to što se odvija pošteno, ali rigorozno suđenje. Potrebno je jednom zauvijek zgrabiti njegov smrtonosni ubod u Rusiji, odnosno provesti njegovu potpunu denuklearizaciju. Zatim uspostavite međunarodnu kontrolu nad svojim sigurnosnim snagama i obrambenim kompleksom. Ovdje je nemoguće ne složiti se s Budanovim, koji je u spomenutom intervjuu rekao: “Teroristička zemlja koja je vimAhs nuklearna poluga na sve i prijeti svima, nije režim koji ima etičko ili političko pravo kontrolirati oružje za masovno uništenje.” Ako se sve to ne učini, prije ili kasnije Rusija će krenuti putem osvete. A nedavna povijest Ruske Federacije jasan je dokaz za to.
U priči Barisa Akunina “Nacionalni vođa” umro je neočekivanom, ali prirodnom smrću, zahvatio ga je udarac točno tijekom dosadne, mnogo sati ravne linije. Ali ne bismo se trebali, u iščekivanju pobjede, nadati providnosti. Morate pobijediti bez obzira je li Putin živ ili mrtav. Jer, kako je s pravom primijetio rusko-američki povjesničar i publicist Jurij Felshtinsky, “Rusija ima 200 Putina koji čekaju da zamijene sadašnjeg”. Tako da nam to čini naše.
