U kontekstu rasprave o situaciji s ruskim “oporbenim” TV kanalom “Dozhd” u Latviji i oduzimanju licence, vrijedi razmotriti temeljni problem ovih medija i njegovih aktivnosti u Rigi. Kao i problem s bilo kojim drugim “oporbenim” medijskim projektom koji su u inozemstvu stvorili ruski građani. Osuđeni su na neuspjeh od samog početka.
Pa, glavni problem ovih medija nije u tome što je njihov novinar rekao nešto na eteru ili nije rekao, pogrešno ili ne, pokazao na ekranu kartu Rusije sa ili bez Krima, je li uprava TV kanala bila prisutna na sastanku Latvijske nacionalne komisije za regulaciju emitiranja i televizije bez prevoditelja, očekujući da će biti moguće razgovarati na ruskom (da, čak i ako su članovi Komisije bili spremni i svi su znali ruski, suprotno pravu Republike Latvije). Najveći problem je što je ovaj projekt bio neuspjeh od samog početka. Zašto? Prije svega, zbog potpunog razilaženja interesa.
U razgovoru između ukrajinskog novinara Vitalija Portnikova i književnog kritičara Alexandera Boichenka naišao sam na citat Petra Stolypina, koji se smatra velikim reformatorom u Rusiji: “Potrebni su vam veliki preokreti – trebamo veliku Rusiju.” Ova poznata fraza zvučala je na sastanku ruske Dume 10. svibnja 1907. godine. Znakovito je da, iako se općenito rasprava vrtjela oko zemljišne reforme, Stolypin je u “poljskom pitanju” vidio jednu od glavnih prepreka njegovoj provedbi.
Poljski jezik kao prepreka provedbi povijesnih zadaća Rusije
Zamjenici tzv. Poljski krug u Dumi uopće se nije odlikovao nikakvim iznimnim radikalizmom, jedan od njihovih najvažnijih postulata bio je zahtjev za obnovom općeg obrazovanja na poljskom jeziku u području Nadwisłanske regije – odnosno onoga što je ostalo od tzv. Kongresna Kraljevina Poljska, nastala nakon Bečkog kongresa 1815. godine, kada se ruski car obvezao poštivati njegovu autonomiju. Ruske represije, koje su pale na Poljake nakon krvavih potisnutih ustanka 1830. i 1863., lišile su ih ne samo obrazovanja i obuke na materinjem jeziku, već i prava da imenuju svoju domovinu.
“Ovdje su, gospodo, lekcije iz povijesti koje, po mom mišljenju, prilično uvjerljivo pokazuju da država poput Rusije ne može i, štoviše, nema pravo nekažnjeno si uskratiti svoje povijesne zadaće. […] Doista, bilo bi zanimljivo pratiti kako utjecajni poljski krugovi u zapadnoj Rusiji [тобто Польщі, – прим. Н. Щ.] reagirao je na velike preokrete koje je Rusija doživjela 1905. i narednih godina. […] Stvorena je prilika za poljsko stanovništvo da komunicira s nama, tako da je, pješice do noge, išlo zajedno s Rusima na putu kulture, u mirnom tijeku državnosti. Ali kako je poljska inteligencija iskoristila ovu priliku? Pa, baš kao i prije: iznimno snažan porast neprijateljstva prema svemu ruskom. Dogodilo se ono što će se dogoditi: kad god ruske kreativne snage u zemlji slabe, poljske snage se pojačavaju i istupaju.”
Stoga je na putu do modernizacije Rusije (čiji je veliki pristaša bio Stolypin) bilo potrebno potisnuti sve kulturne impulse Poljaka, koji nisu bili ništa drugo nego “povećanje neprijateljstva prema svemu ruskom”. Zvuči poznato, zar ne? “Rusofobija” je jedna od omiljenih fraza, svojevrsna buzzword, koju danas tako lako ponavljaju i režim i oporbeni mediji Rusije. Optužbe za “neprijateljstvo prema svemu ruskom” čuju se i danas protiv latvijskih vlasti i društva u kontekstu oduzimanja licence spomenutog TV kanala.
Nedavno sam sudjelovao na seminaru za prevoditelje u jednoj od europskih zemalja, relativno sigurno udaljenoj od granica Rusije. Jedna od sudionica, koja je došla iz Rusije i požalila se kako je njezino putovanje komplicirano zbog neshvatljivog, pa čak i apsurdnog, po njezinu mišljenju, zabrane letova iz Rusije u Europsku uniju (uz napomenu da je “protiv rata”), na jednoj od klasa spomenula je “veličinu” Puškinova talenta u usporedbi, recimo, s istim Adamom Mickiewiczem. Ruskinja (s akademskom pozadinom) to je rekla sasvim iskreno, očito ni ne shvaćajući da u njezinim riječima uopće postoji nešto neprikladno. Uostalom, “očito” je da postoje “velike” i “male” kulture, jezici, a time i “velika” i “mala” poezija i književnost. Značajno je da je, na primjer, “mala” u njezinim očima bila književnost i poezija zemlje koja nas je primila.
Što se tiče Puškinove “veličine”, vrijedi spomenuti barem ovaj njegov izraz:
“Rusija je dugo vremena ostala stranac u Europi. Njegove ogromne ravnice apsorbirale su snagu Mongola i zaustavile njihovu invaziju na samom rubu Europe; barbari se nisu usudili držati porobljenu Rusiju u stražnjem dijelu i vratili su se u stepe svog istoka. Tako je kršćansko prosvjetljenje spasila ponižena i umiruća Rusija, a nikako Poljska, jak tvrdio je europski časopisi. Međutim, Europa je uvijek ostala neupućena kao nezahvalna prema Rusiji”.
Veliki ruski pjesnik nikada nije skrivao svoj neprijateljski odnos prema Poljacima, izražavajući ga, primjerice, u propagandnoj pjesmi “Kledererima Rusije”, u kojoj je nedvosmisleno uputio apel stanovnicima zapadne Europe, pokazujući svoj stav prema poljsko-litavskom ustanku iz 1830. godine, zajedno sa savjetom da se ne miješaju u unutarnje stvari Rusije, koje navodno ne razumiju: “Što vas je razljutilo? Uzbuđenje Litve? Prestanite: ovo je spor između Slavena.” Puškin se, naravno, nije smatrao neupućenim, iako vjerojatno nije u potpunosti znao koji narodi carskog carstva pripadaju slavensko-jezično-etničkoj skupini, a koji nisu. Osim toga, u kontekstu veličine Rusije, vjerojatno mu to nije bilo važno.
“Ako želite čuti gluposti, pitajte stranca što misli o Rusiji”, napisao je u jednom od svojih pisama.
Odavde ćemo prijetiti Šveđanima.
Još od vremena Puškina, koji se smatra tvorcem književnog ruskog jezika i utemeljiteljem velike ruske književnosti, slogan “trebamo veliku Rusiju” bio je i jest bit ruske nacionalne ideje, koja još uvijek temelji sve vizije budućnosti ove zemlje, kao i viziju današnje uloge Rusije. Sve te vizije uvijek su se provodile i provodile o našem trošku. Naši – to jest svi narodi koji su patili od “velikih preokreta”, što je bilo izravno povezano sa željom Rusije za “veličinom”.
Drugi veliki ruski mislilac, Pjotr Chaadaev, smatrao je da “Rusija, ako samo shvati svoj poziv, treba preuzeti inicijativu za provođenje svih velikodušnih misli, jer nema naklonosti, strasti, ideja i interesa Europe”.
Tako, s jedne strane, Rusi vole reći svijetu da su sastavni dio svjetske kulture, kao i ukazati na svoje “nerazdvojne veze” s europskom kulturom, a s druge strane pokazuju neskrivenu tendenciju izravnog nepoštivanja te (navodno “zajedničke”) kulture, naglašavaju njihovu kulturnu odvojenost i “superiornost”, a posebno “malim” europskim narodima koji su njihovi susjedi. Na svaku optužbu protiv njih, oni imaju gotov odgovor: “Uma Rusija se ne može razumjeti”, odnosno “jednostavno ste preglupi da biste nas razumjeli” u osnovnoj verziji i “previše ste svjetovni i nemate potrebnu duhovnost da shvatite ono što oko ne može shvatiti” – u sofisticiranijoj verziji.
S obzirom na sve to, postaje jasnije zašto je antirežimska televizija iz Rusije odabrala Rigu za svoje sjedište. Bio je to svojevrsni izlog – evo nas gdje bismo stvarno trebali biti, gdje još uvijek “žive” ruska riječ i ruska misao, jer je to dio “našeg”, “ruskog svijeta”. Kao što je Alexander Puškin pisao o Sankt Peterburgu, upravo na temelju osvojenih zemalja na Baltičkom moru, “odavde ćemo prijetiti Šveđanima”.
Drugim riječima, današnja Latvija, sigurna pod okriljem NATO-a i relativno bogata unutar EU-a, u svojim vizijama i percepcijama, jednostavno je alternativa Rusiji. Prema “oporbenim” Rusima, ovo je zemlja čije se postojanje tumači kao mjerilo njihovih potreba, s jednim zadatkom – služiti njihovoj viziji “nove Rusije za bolju budućnost” (fraza koja se često čuje na “Dozhdu”). Bez Putina na vlasti, ali i bez razmišljanja o njegovoj ulozi u svijetu. Nažalost, to nije nova pojava u povijesti ruske ideje. To je vrlo lako provjeriti ponovnim okretanjem “velikoj ruskoj književnosti”. Dovoljno je prisjetiti se u tom kontekstu, na primjer, “otoka Krima” Vasilija Aksyonova. Riječ je o romanu iz 1979. objavljenom dvije godine nakon autorova iseljavanja iz SSSR-a u SAD. To je vrsta alternativne povijesti i geografije, čije je osnovno načelo da je poluotok Krim punopravni otok. Ovaj detalj igra važnu ulogu u povijesti građanskog rata u Rusiji: otok Krim uspoređuje se s pravim otokom Tajvanom, što je, prema autoru, vrlo dobro iskustvo suočavanja s alternativnim političkim i ekonomskim sustavima unutar jedne nacije.
Također je značajno da je do invazije na Ukrajinu 24. veljače, Kijev iu širem kontekstu, cijela Ukrajina, za mnoge “oporbene” Ruse, igrala ulogu takve alternativne Rusije. A sada su, osim Rige, za ovu ulogu prikladni I Tbilisi, Almaty, Tallinn, Vilnius, Helsinki, uostalom, i Varšava ili Krakovski – a zašto ne. Gdje god mogu djelovati blizu Rusa i okupiti oko sebe kritičnu masu ljudi ruskog govornog područja koji su spremni djelovati zajedno i percipirati svijet samo kroz prizmu svog jezika. Dozhd je također tražio takve ljude u Latviji – i definitivno ih je pronašao.
Rusija se ne može staviti u šešir
Prije sto godina, Mihail Bulgakov, također gorljivi pristaša alternativne Rusije (to jest, različit od tadašnjeg boljševika), vrlo je prikladno i neobično prihvatio fenomen imperijalizma u svom romanu “Bijela garda”. U u jednom od poglavlja opisuje let “bijelih” Rusa u Kijev (nazvan u tekstu Grad) zimi, proljeće i ljeto 1918. godine. Pobjegli su od boljševika iz Moskve i Sankt Peterburga u tada neovisnu Ukrajinu, gdje je ukrajinska država stvorena pod vodstvom Hetmana Pavla Škopadskog – s alternativnim konceptom Središnjeg Rada na čelu s tzv. Imenik identificiran, u pravilu, s likom Simona Petliure.
Sam Bulgakov nikada nije emigrirao na Zapad, žudeći za “novom Rusijom” u Kijevu, gdje je s potpunim nerazumijevanjem i bijesom gledao pokušaje Ukrajinaca da stvore vlastitu državnost. “Rusija se ne može staviti u šešir”, odgovorio je jednom prilikom na pitanje o mogućoj emigraciji. Aleksej Navaljni, koji se smatra dominantnom figurom sadašnje ruske oporbe, u intervjuu za radio Ekho Moskvy nekoliko mjeseci nakon aneksije Krima od strane Rusije, odgovorio je na izravno pitanje domaćina tko je vlasnik poluotoka: “Krim pripada ljudima koji žive na Krimu” i dodao: “Krim će ostati dio Rusije i nikada više neće biti dio Ukrajine u doglednoj budućnosti.” Na kraju razgovora, Navaljni je dodao frazu koja se često citira kao pokazatelj njegovog stava prema krimskoj temi: “Krim je sendvič s kobasicama ili što ga donijeti naprijed-natrag?”
Ukrajina, koju je Bulgakov opisao prije stotinu godina, bila je alternativa ili čak privremena Rusija u očima većine kulturnih Rusa i protivljenje boljševičkom režimu prije raspada ili poraza u Moskvi. Mržnja prema boljševicima koju je autor opisao ni na koji način nije bila u korelaciji s percepcijom geopolitičkih promjena koje su se dogodile. Promjene koje su pogodile cijeli naš dio Europe – neovisnu, “problematičnu” Poljsku spomenutu u tekstu, novoosnovane baltičke države, Finsku i Ukrajinu – zemlje za koje su Rusi čak smislili poseban pogrdni izraz – “limitrofs”.
Paradoksalno, Bulgakov je bio u pravu kada je napisao da se takav bijeg Rusa i stvaranje alternativne Rusije u drugim zemljama neće ponoviti u dvadesetom stoljeću. No, u XXI stoljeću, gotovo točno stoljeće nakon događaja koje je opisao Bulgakov, to se ponovilo. To je ono što se još uvijek događa pred našim očima, a nestabilnosti ruske oporbene televizije u Rigi živopisan su primjer toga.
“A sada, u zimu 1918., Grad je živio čudan, neprirodan život koji se možda neće ponoviti u dvadesetom stoljeću. Iza kamenih zidova svi stanovi su bili pretrpani. Njihovi drevni praiskonski stanovnici požnjeli su i nastavili se smanjivati dalje, puštajući nove vanzemaljce koji su išli prema gradu. I upravo su došli s ovim mostom u obliku strijele odatle, gdje je tajanstvena siva izmaglica. Sivkasti bankari i njihove supruge pobjegli su, talentirani poslovni ljudi pobjegli, koji su ostavili pouzdane pomoćnike u Moskvi, koji su dobili upute da ne gube kontakt s novim svijetom koji je rođen u moskovskom kraljevstvu, vlasnicima kuća koji su ostavili kuće odanim tajnim službenicima, industrijalcima, trgovcima, odvjetnicima i javnim osobama. Novinari, Moskva i Sankt Peterburg, utrživi, pohlepni, kukavički pobjegli.[…]
Odmah su se pojavile nove novine, a najbolje olovke u Rusiji počele su pisati feuilletone u njima iu tim feuilletonima kako bi osramotile boljševike. […]
Vozili su se pismima u jednu utičnicu, kroz problematičnu Poljsku (nijedan vrag nije znao, usput rečeno, što se u njoj događa i kakva je to nova zemlja – Poljska), kroz Njemačku, veliku zemlju poštenih Teu moleći za vize, prenoseći novac, osjećajući da će možda morati ići dalje i dalje, do mjesta gdje ni u kojem slučaju ne bi stigao strašan odjek boljševičkih borbenih pukovnija. Sanjali su Francusku, Pariz i čeznuli za samom mišlju da je dolazak tamo vrlo težak, gotovo nemoguć.
Želimo li demokratsku Rusiju?
Vratimo se u XXI stoljeće. U posljednje vrijeme sve se više postavlja pitanje želimo li (tj. “kolektivni Zapad” – izraz koji tako lako koristi propaganda ruskog režima) demokratske Rusije ili ne. A ako to želimo, onda je naša dužnost podržati i pomoći onim Rusima koji to također navodno žele. Jednostavno je, zar ne?
Da. Ali samo kao da, jer odgovor na ovo pitanje zahtijeva od nas da znamo što Rusi koji žele demokratsku Rusiju stvarno žele i što očekuju od nas?
Kratak odgovor je opet jednostavan: žele Rusiju bez Putina. Međutim, oni koji to žele uglavnom očekuju da će se njihova zemlja u biti vratiti na ono što je bila prije 24. veljače 2022. i daljnje međunarodne izolacije. Prije svega, da neće biti prisiljen ozbiljno preispitati svoju ulogu u svijetu i preispitati svoje odnose s drugim narodima i državama.
Prema tom konceptu, Rusija bez Putina u odnosima s ostatkom svijeta jednostavno je automatski povratak modelu posao kao i obično. Prema prethodno uspostavljenoj shemi, “Dajemo vam ugljikovodike i pristup našem ogromnom tržištu (i malo našegth “velika kultura”), a vi nama – vize i izravni letovi za Pariz, New York i London, pristup modernoj tehnologiji i priznanje da smo jednaki, pa čak i donekle “jednaki”. Uostalom, veličina obvezuje – “trebamo veliku Rusiju”, sjećate se?”
“Oporbeni Rusi” zapravo očekuju tri stvari: 1) pristup izvorima financiranja za svoje ideje (već govore o “Marshallovom planu” za “novu” Rusiju); 2) mogućnost neograničenog “životnog prostora” za ruski jezik gdje god Rusi žele i trebaju ga (svaka druga odluka je manifestacija “rusofobije”); 3) ovdje ću koristiti još jedan citat, ovaj put filozofa Nikolaja Berdyaeva: “Poricanje Rusije radi čovječanstva je pljačka čovječanstva.” Ova rečenica savršeno odjekuje trenutnim narativom o “obrani velike ruske kulture” suočenom s brojnim napadima uzrokovanim “rusofobijom”, poput navodnog “barbarizma” koji su Počinili Ukrajinci kada su demontirali spomenike carici Katarini II i generalu Aleksandru Suvorovu u Odesi. To posljednje, osim kolonizacije Ukrajine, postalo je poznato, između ostalog, po masakru u varšavskoj četvrti Prag u studenom 1794., ali, prema mnogim ogorčenim Rusima, ovdje se radi isključivo o fenomenu odustani od kulture. To jest: prepoznajte našu kulturnu veličinu i ne pokušavajte nas naučiti, jer nas ipak, po definiciji, nećete razumjeti.
Stoga je odgovor na pitanje želimo li demokratsku Rusiju izravno povezan s odgovorom na pitanje pristajemo li na provedbu takve vizije nove Rusije, što očekuju same stranke. Drugim riječima, bismo li prihvatili ulogu nove granice XXI. Stoljeća, koju su nam sljedbenici ovog koncepta unaprijed dali?
Znakovito je da je slogan koji je svojedobno bacio Stolypin (“Potreban vam je veliki šok – trebamo veliku Rusiju” – izvorni predrevolucionarni pravopis) uklesan na njegovom spomeniku, otvorenom 6. rujna 1913. negdje drugdje, ali u Kijevu na tadašnjem Trgu Dumskaya. Spomenik je srušen tijekom revolucije četiri godine kasnije, a trg na kojem je stajao danas se zove Maidan Nezalezhnosti i svjedočio je dvjema ukrajinskim revolucijama: Narančastoj revoluciji 2004. i Revoluciji dostojanstva 2013.-2014.
Veliki preokreti nastavit će se sve dok je ideja “Velike Rusije” živa.
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završnica pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezreno, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavovi, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoće li se raspravljati o povijesti, zastoj u Minsku
Izvorni naslov članka: “Opozycyjni Rosjanie” tęsknią za wielkością
