“Od Ukrajine, kolektiv Zapad stvorio je antiruski.” Ova teza u posljednjih 11 mjeseci ruskog rata protiv Ukrajine u punom opsegu s ekrana ruske televizije (odnosno propagandnog stroja) ponovljena je više puta. U optjecaj ga je pokrenuo sam čelnik Ruske Federacije Vladimir Putin u svom zloglasnom članku-izletu (barem mu se to činilo) u povijest Ukrajine, koji se pojavio u srpnju 2021., a ponovio ga je tijekom obraćanja 21. veljače 2022. – dva i pol dana prije invazije. A onda su ga poslušno pokupili novinari i publicisti svih vrsta izlijevanja iz središnjih u regionalne medije.
No, istini za volju, na ovaj ili onaj način, sličan stav Rusa prema našoj državi sporadično se očitovao i prije – od označavanja ukrajinskog trozupca i žuto-plave zastave kao gotovo “neonacističkih simbola” do stvaranja slike Ukrajine pred zapadnim državama kao nepouzdanog partnera i doista “umjetne države” koja nema svoju povijest, njezina sadašnja je sinonim isključivo za korupciju i rusofobiju, A budućnost vjerojatno neće biti. Čak iu uvjetno “prijateljskim vremenima” Janukovičeva predsjedništva, ruski mediji, pokrivajući određene događaje u ukrajinskoj areni, nikada nisu bili suzdržani, kako ne bi još jednom bili ironični od riječi “nezaležna” – ovaj epitet često je postao novinarska zamjena za službeno ime naše države (to će biti “kijevske vlasti” nakon proljeća 2014.).
Međutim, takvi kpinovi, a često i apsolutni uzorci na temu “kako najbolje falsificirati povijest” ili “umjetno konstruirati sliku neprijatelja”, uvijek su pokazivali ne slabost ukrajinske strane ili njezine nedostatke, već upravo suprotno – bili su pokazatelj da službena Moskva ne voli jačati suverenitet Ukrajine u domaćim i vanjskopolitičkim arenama. Za potonje, koje su planirale zadržati svoj utjecaj na barem većinu država – bivše sovjetske republike – i nakon 1991. to je zapravo bilo ravno izravnom neuspjehu, ako ne i porazu. Pogotovo ako govorimo o Ukrajini – “bratskoj”, također “istočnoslavenskoj”, “pravoslavnoj”, s Kijevom – “majkom ruskih gradova”, pa čak i s pristupom morima i tranzitnom mjestu između Europe i Azije. Vrlo sitnica i sjajan komad za tako izgubiti!
Ali kakvi su pokušaji napravljeni da ga se zadrži na plovnom putu Moskve! Tako je Ukrajina, zajedno s Rusijom i Bjelorusijom iz prosinca 1991., zapravo bila i suorganizator pravne likvidacije SSSR-a i suosnivač CIS-a. Potonji je, u tadašnjim geopolitičkim uvjetima ranih 1990-ih, kada je ruski vođa Boris Jeljcin bio zauzet borbom za vlast u državi s parlamentom, negdje izgledao kao istinski pokušaj očuvanja i dobrosusjedskih odnosa između novoosusjedskih neovisnih država umjesto SSSR-a, kao i političkih, ekonomskih i kulturnih veza između elita moći i građana. Međutim, kada je Boris Nikolajevič pobijedio u unutarnjem “ratu za vlast”, značajno ojačavši svoju poziciju u ruskim “vrhovima”, prešao je na igre na vanjskopolitičkom polju. I ovdje, već unutar CIS-a, podnošenjem Rusije, a od 1994. (s početkom predsjedanja Aleksandrom Lukašenkom) i Bjelorusije, svi članovi Commonwealtha počeli su naginjati svim članovima Commonwealtha nastanku nadnacionalnog tijela u strukturi CIS-a (i koji bi mogli jamčiti da se kasnije taj posao neće razviti u formiranje reformiranog SSSR-a, čak i ako se to ne zove?). U takvim okolnostima Ukrajina je odbila postati članica udruge. I nije bio tamo ni jedan dan.
Očito, Kremlj to nije doživljavao vrlo radosno, jer je potencijal ZND-a bez Ukrajine bio znatno ograničen. No, istodobno, karakteristično obilježje prvog ruskog predsjednika bilo je određeno političko predviđanje – nije spalio mostove s Ukrajinom, već obrnuto – u javnoj sferi pokušao je pokazati da poštuje bilo koju odluku svojih ukrajinskih kolega, a to nije utjecalo na daljnji razvoj rusko-ukrajinskih odnosa.
Barem devedesetih godina prošlog stoljeća, doista, mnogi su trenuci (posebno korisni za rusku stranu) riješeni vrlo brzo i učinkovito (a često i samo na osobnoj razini između predsjednika, opetovano i s velikodušnom gozbom) – bilo da se radi o podjeli crnomorske flote SSSR-a između Ukrajine i Rusije i daljnjem raspoređivanju njezina ruskog dijela u Sevastopolju, nuklearnom razoružanju ukrajinske strane ili pitanju cijene ruskog plina za Ukrajinu (i otplati vlastitih dugova za “plavo gorivo”) i njezinom daljnjem raspoređivanju njezina ruskog dijela u Sevastopolju, nuklearnom razoružanju ukrajinske strane ili pitanju cijene ruskog plina za Ukrajinu (i otplati vlastitih dugova za “plavo gorivo”) i njezinom prijevoz od strane potonjeg. Na kraju je Jeljcin zapravo prešutno progutao odlučno “suzbijanje” centrifugalnih tendencija Leonida Kuchme na Krimu sredinom 1990-ih. Čak i negdje po cijenu njegovog rejtinga uoči predsjedničkih izbora 1996.
Jeljcinov nasljednik (kojem je doslovno predao vlast) Vladimir Putin više nije rješavao slučajeve s Ukrajinom “bocom”. Postupno je započela “pragmatizacija” između Moskve i Kijeva Odnosi. Na primjer, u Rusiji se sve više čuje teza da, budući da ukrajinska strana nije članica CIS-a, također je potrebno podići cijenu plina za nju s “bratskog” umjetno podcijenjenog na tržišnu.
Međutim, naravno, Kremlj je uvijek držao u rezervi argument mogućnosti očuvanja jeftinog “plavog goriva” i drugih gospodarskih, a ne samo prednosti , pod uvjetom da Kijev blisko sudjeluje u novim projektima integracije koje su pokrenuli Putin – Euroazijska ekonomska zajednica (EurasEC) i Jedinstveni gospodarski prostor (EEA). Ako je u prvom slučaju Ukrajina postala samo država promatračica, u drugom je službeni Kijev djelovao kao suosnivač udruge, a ukrajinski parlament u travnju 2004., sinkrono s parlamentima Rusije, Bjelorusije i Kazahstana, ratificirao je relevantni sporazum.
Čini se da je Ukrajina već u ruskom “integracijskom džepu”. Ukrajinski predsjednik Kuchma diskreditiran je na Zapadu nakon skandala s “kazetom” i “lančanom poštom”, pa se stoga njegov tradicionalni multi-vektorizam u vanjskoj politici sve više ocrtava u proruskom smjeru. A Putin (danas će biti teško vjerovati u to) imao je mnogo simpatizera među prosječnim stanovništvom ukrajinskih građana. Barem sociološka istraživanja prve polovice 2000-ih zabilježila su da je u Ukrajini bolje percipiran čak i kao osoba tadašnjeg šefa ukrajinske države.
Očito je takve namjere uhvatio sam ruski predsjednik i pokušao je igrati na tu kartu u svoju korist. Na primjer, koliko je stranih čelnika država napravilo “izravne linije” s narodom Ukrajine na ukrajinskim središnjim TV kanalima? Ali Putin – da – 26. listopada 2004., tijekom posjeta Kijevu nekoliko dana prije prvog kruga ukrajinskih predsjedničkih izbora. No, ironično, slučaj se pokazao neučinkovitim – Janukovič, za kojeg je ruski čelnik neizravno vodio kampanju tijekom tele izgubio je predizbornu kampanju, a pobjedom Narančaste revolucije i njezinim prvenstveno zahtjevima za europsku integraciju, pitanje punopravnog članstva Ukrajine u EGP-u postupno je nestalo s dnevnog reda ukrajinskih vlasti. Uzalud je novi predsjednik, vođa “narančastog” Viktora Yushchenka, boravio u prvom inozemnom posjetu Moskvi.
Putin je uspjeh tadašnjeg Orange Maidana doživljavao kao osobni poraz. Nije u potpunosti razumio – i protiv čega je ukrajinski narod prosvjedovao, koji je upravo imao stabiliziranu ekonomiju, dobrobit prosječnog Ukrajinca počela se poboljšavati, pa su se pojavili čak i prvi embriji ukrajinske srednje klase? Da, i ruski plin je još uvijek bio jeftin. Što je još tim Ukrajincima trebalo? Jesu li rekli da su izbori namješteni? Ali to nije razlog za prosvjede!
Razmišljajući negdje u tom smjeru, ruski šef države (i 2008.-2012. – premijer) Putin učinio je sve da svoju marionetu stavi na čelo Ukrajine, kroz koju postupno ponovno spaja “izgubljenu ukrajinsku sestru” u krilu “bratskih naroda”. A skup alata za to odabran je u velikim razmjerima – od “plinskih ratova” 2006. i 2009. godine, koji bi diskreditirali ukrajinske vlasti pred vlastitim građanima i zapadnim partnerima do formiranja od strane Rusa slike Ukrajine kao neuspjelo stanje i njegovu distribuciju od strane zapadnih medija koje financira Rusija. Da ne spominjemo izdašnu informacijsku (i financijsku) potporu proruskih stranaka i javnih organizacija unutar Ukrajine, koja bi na svaki mogući način trebala potaknuti oporbene osjećaje protiv “narančastih”. Kao i promicanje ideje “ruskog svijeta” među stadom UOC-MP-a i na humanitarnom planu.
Na kraju je Yanukovych pobijedio 2010. godine. I opet, čini se – evo ga, Ukrajina! Konačno su me uhvatili! Odmah u proljeće 2010., da tako kažemo, “bez odstupanja od blagajne”, Moskva i Kijev potpisali su Kharkiv sporazume, a parlamenti obiju zemalja su ih ratificirali. Ukrajina je trebala dobiti jeftiniji plin nego u Tymošenkovim ugovorima (upozorenje o spojleru koje zapravo nikada nije primila), a Rusija je trebala dobiti dulje razdoblje boravka svoje crnomorske flote u Sevastopolju do 2042. godine.
I kakvi su bili izgledi za daljnje pregovore! Bilo je moguće tražiti pristupanje ukrajinske strane Euroazijskoj ekonomskoj uniji (EEZ), čija je ideja o čijem je formiranju upravo 2010. godine nastala u uredima Kremlja. Barem carinskoj uniji EEZ-a. I također integrirati našu kulturu, obrazovanje, povijest, sport bliže (sjeća li se još netko ideje stvaranja ujedinjenog ukrajinsko-ruskog nogometnog prvenstva?).
Ali čak ni takvi slatki snovi kremaljskih sanjara nisu bili predodređeni da se ostvare. Čini se da je marioneta Janukovič, bilo iz nespremnosti da dijeli ukrajinsko tržište, koje je doživljavao kao svoju baštinu, s Rusima, ili vidjevši u europskim integracijama dobru priliku za vlastito reputacijsko “izbjeljivanje” i dodatno bogaćenje, bila blizu potpisivanje Sporazuma o pridruživanju s Europskom unijom. Možete zamisliti kakav je bio Putinov bijes ovaj put! I stavio ga je na ukrajinskog kolegu – tjedan dana prije potpisivanja dokumenta, Janukovič i premijer Azarov najavili su “odgodu” njegove vize. Moskva je izdahnula s olakšanjem, ali ne zadugo – odbacivanje smjera europske integracije Ukrajine izazvalo je pravo zgražanje javnosti, koje se na kraju pretvorilo u Revoluciju dostojanstva.
Nakon tromjesečnih prosvjeda na kijevskom Maidanu, praćenih pucnjavom na prosvjednike, Janukovič i njegovi podanici pobjegli su iz zemlje. Većina ih je završila u Rusiji. Ali, naravno, “integracija” u ovom obliku Putina nije bila baš utješna. U Kremlju je pobjeda Majdana percipirana kao “državni udar”, u “kazni” za koju je Rusija odlučila zauzeti Krimski poluotok i dio Donbasa.
Ali želio bih kontrolirati cijelu zemlju! A ruski predsjednik je čekao. Polagao je velike nade u parlamentarne izbore 2019. Za to vrijeme oslanjao se na svog kuma Medvedčuka, koji je od razine marginalnog “ukrajinskog izbora” prerastao u “Oporbenu platformu – za život”. Istodobno, sociološke agencije bliske ovoj političkoj snazi privukle su veliku potporu proruskim osjećajima među ukrajinskim građanima.
Laž je bila toliko nasilno proizvedena da su njezini autori sami vjerovali u nju. Očito, iskreno se nadajući da ruska vojska u Ukrajini neće naići na ozbiljan otpor. Da je zapravo potrebno razdvojiti dobar ukrajinski narod, koji je, kažu, svjestan svog “srodstva s ruskim narodom” (ili uzalud, pod Putinovim autorstvom u ljeto 2021., pojavio se članak s izletom u ukrajinsku povijest), a “zločinački Kijevski režim”, koji je navodno “okupirao Ukrajinu”, ruski predsjednik pokrenuo je potpuni rat protiv ukrajinske države. Skromno nazivajući to “posebnom vojnom operacijom”, planirao je za nekoliko dana, i to u većini tjedana, konačno suzbiti tu “neuračunljivu Ukrajinu” uspostavom režima pod kontrolom Moskve u toj zemlji.
Tjedni od tada već su narasli u mjesece. A Putin se i dalje pita gdje su i ovaj put napravljene pogrešne procjene? I najpogodnije je u takvoj situaciji za njega tvrditi da je “Zapad iz Ukrajine stvorio anti-rusiju”. Jer, kako to izgleda, kremaljski diktator se ni ne uklapa u samu ideju da je Ukrajina u stanju samostalno odrediti svoju unutarnju i, što je najvažnije, vanjsku politiku. I milijuni ljudi su spremni boriti se za to. Čak i s oružjem u ruci. Često žrtvuješ svoj život.
U međuvremenu, Putin je spreman beskrajno kriviti ili ruski glavni stožer ili nekoga iz svoje pratnje za vojne neuspjehe na fronti. Glavna stvar nije vaša kratkovidnost. Jer se nitko ne želi prepoznati kao glavni gubitnik u svjetskoj geopolitici. Pogotovo kad stvarno jest.
(oznakeToTranslate)Vladimir Putin
