Nismo mogli ni zamisliti da će autor logorske književnosti, napisane na temelju vlastitog iskustva, biti čovjek koji je rođen u Europi 1989., godine demokratskog proboja i početka “kraja povijesti”. I tada se rodio Stanislav Aseev, autor knjige “U izolaciji” (u poljskom prijevodu naslov knjige “Svijetli put” – Świetlana Droga).
“Izolyatsia” je neformalni naziv Koncentracijskog logora u Donjecku, u dijelu Ukrajine pod ruskom okupacijom, gdje je Aseev proveo 28 mjeseci, od 2017. do 2019. godine. Njegova knjiga, sastavljena od memoara i fabularnih djela, objavljena je u poljskom prijevodu Marcina Gachkowskog u izdavačkoj kući Kolegium Europy Wschodniej.
“Je li to osoba?” (Se questo è un uomo?) – upitao je 1947. talijanski pisac Primo Levi, klasik spomenutog žanra. Desetljeća pobjeda liberalnog svijeta trebala su stati na kraj takvim pitanjima. Međutim, u romanu Szczepana Twardoha Hladnoća, objavljenom prošle godine, pročitali smo izjavu zatvorenika Gulaga: “Jesam li još uvijek čovjek?” Ova nam se tema, začudo, uvijek iznova vraća.
Slično pitanje o čovječanstvu u zatvoru totalitarnog sustava postavlja Stanislav Aseev. “Ljudi, ljudi. A koji vam je čovjek ostao?”, citira svog cimera iz ćelije, podsjećajući na neriješene dileme dvadesetog stoljeća. I upozorava čitatelja da ne pronalazi odgovore na te probleme. “Zamislio sam suhu reportažu, lišenu prosudbi i emocija, priču o svjedoku – kao da sam u ovom zatvoru ne kao zatvorenik, već kao novinar”, kaže Aseev. Knjigom “U izolaciji” pokušava upoznati čitatelja s pravilima koja prevladavaju u ovom koncentracijskom logoru, psihologijom zatvorenika koji je izložen okrutnom fizičkom i psihičkom mučenju, stalnom nadzoru i seksualnom nasilju, što se primjenjuje i na žene i na muškarce. Govori o emocijama, moralnim problemima zatvorenika, reakcijama njihovih tijela i psihi na mučenje, piše o odnosu zatvorenika i metodama u kojima bježe od gubitka duha: kroz humor, uzajamnu podršku, misli o pobuni, bijegu i smrti. Konačno, Aseev pokazuje kako zatvor ostaje u osobi čak i nakon puštanja na slobodu. “Shvatio sam da ništa nije gotovo”, navodi, opisujući iskustvo prilagodbe životu u cjelini i traume koje mu se vraćaju, bez obzira na to gdje se nalazi – u Strasbourgu, Pragu ili Kijevu (gdje, prema autoru, rat od 2018. godine “vreba u kutcima stubišta”).
Koncentracijski logor Izolyatsia, koji su stvorili ruski suradnici u Donjecku 2014. godine na mjestu bivše tvornice izolacijskih materijala, a zatim umjetničkog centra, bio je notorno poznat kao najstrašnije mjesto pritvora u gradu. Autor memoara privukao je pozornost lokalnih čelnika zbog izvještavanja o svakodnevnom životu okupiranog Donbasa u ukrajinskim medijima, a službeno se našao iza rešetaka zbog onoga što se može nazvati interpunkcijskim zločinom, odnosno zbog korištenja citata u naslovu “Narodna Republika Donjecka”. Tako je novinar u svojim člancima istaknuo da tu formaciju nije prepoznao kao legitimnu državu (uostalom, kao i cijeli svijet u to vrijeme, uključujući Rusku Federaciju).
“Pričvršćivanje rešetki ne čini zatvor”, prisjeća se Aseev u jednom trenutku. Za one koji su bili tamo, najtragičnije je bilo to što Izolyatsia nije službeno operativni zatvor. Ne samo da je uklonjen iz normi međunarodnog prava, već nije bilo ni “koncepta”, odnosno nepisanih pravila postsovjetskog zatvorskog života. Despotska zatvorska uprava pokušala je uvesti “imitaciju očitog kodeksa” u instituciju, sadističku parodiju koja je prekršila uspostavljenu tradiciju funkcioniranja u zoni. Stoga je, kako piše autor, “ono što se dogodilo u “Izolaciji” prestravilo čak i ljude s dvadesetogodišnjim logorskim iskustvom”. Svi zatvorenici, uključujući Aseeva, sanjali su o premještaju u “podrum” KGB-a u Donjecku, ili bolje – u službeni zatvor u Ruskoj Federaciji. Kao što autor pokazuje, logor bez pravila, na čelu sa sadističkim diktatorom, pretvorio se u glodalicu za mozak. “Zatvorenici “Izolyatsia” pokazali su najveću (od svih tamošnjih kaznionica) malodušnost i skepticizam do kraja”, – tako autor opisuje posljedice njihovog boravka u odaji za mučenje u Donjecku.
Stari zatvorenici Izolyatsia, Aseevovi cimeri u ćeliji, na kraju su došli do zaključka da: “nema nikoga drugoga za žaljenjem, nema kome oprostiti.” Ove riječi zabrinuto odjekuju refrenom od “Internata” Serhiya Zhadana. “Nema nikoga za čim žaliti”, ponavlja učiteljica Paša, koju je “ruski svijet” izbacio iz kuće. Veza između ove dvije fraze pokazuje tragediju situacije cijelog Donbasa. Uostalom, pokazalo se da su svi stanovnici okupiranih područja Ukrajine izolirani – od priznatih pravila javnog života, od pozornosti medija, iz svijeta, na kraju, iz bilo kojeg zdravog razuma. Našli su se u različitim krugovima pakla Donbasa, prvi se može smatrati boravkom u “slobodi”, za sljedeći – u “podrumima” ili istražnim centrima KGB-a, a posljednji, najgori, u neljudskoj “Izolaciji”. Nakon čitanja “U izolaciji” i “Internata”, čini se da zatvorenici “ruskog svijeta” – svaki svojim tempom, na različite načine, ovisno o krugu u koji su poslani – prolaze slične psihološke transformacije, upadajući u ravnodušnost i društvenu inertnost, zahvaćeni osjećajem beznađa.
Pristup izdavača različitih jezičnih verzija naslovu knjige puno govori o tome kako se Ukrajina percipira u svijetu. Ukrajinski urednici beskompromisno navode u naslovu da je “Izolyatsia” “koncentracijski logor”, dok sam Aseev opetovano koristi izraz “Donjeck Dachau”. Engleski izdavač zauzeo je suzdržaniji pristup, nazvavši mjesto “Kamp za mučenje” (Kamp za mučenje), kao da Zapad ne želi prepoznati da u XXI stoljeću u Europi može postojati koncentracijski logor. Njemački izdavač, s druge strane, nije imao takvih primjedbi, pišući na naslovnici “Koncentracijskog logora” (Konzentrationslager).
A budući da govorimo o prijevodu, ne mogu a da ne čestitam svom kolegi prevoditelju Marcinu Gachkovskom. Prevoditelj sjajno reproducira (traži ili stvara sebe) zatvorski vokabular na poljskom jeziku, konstruirajući svijet koji se sastoji od kasta “razmaženih” (skiepszczonych), “izostavljen” (cweli), “podrum” (piwniczne), “posebno” (szczególne), “svježe” (świeżaki) i “pokriveno” (Krytych).
Prepričavanje priče o Aseevljevoj “Izolaciji” (mnogo uspješnije u dokumentarnom dijelu nego u fabularnom dijelu) nije bio lak zadatak. Postojanje pseudo-zatvora u pseudodržavi jedan je od najstrašnijih zločina koje je ruski režim počinio prije početka rata u punom opsegu, koji će se, nažalost, sigurno ponoviti na području nove okupacije nakon 24. veljače 2022. godine. Autor spašava sjećanje na žrtve “Donjecka Dachaua”, govoreći o ljudskoj dimenziji patnje onih čiju je povijest naučio. Također napominje da “do danas nema pouzdanih podataka o broju leševa u Izolyatsiji. Međutim, bilo je dovoljno ući u tuš kabinu, smještenu pored ventilacije jednog od rudnika, jer je otrovni miris raspadajućih leševa udario u nosnice. To je podsjetnik da nikada nećemo saznati za mnoge tragedije. Kao što je Oksana Zabužko s pravom primijetila u prošlogodišnjem intervjuu za portal Ukrajinci, “Najstrašniji događaji u ratu nikada neće biti poznati, jer njihovi sudionici jednostavno nisu preživjeli”. Aseevljeva knjiga omogućuje vam da se približite razumijevanju onih čije je sjećanje sačuvano.
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završnica pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezreno, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavovi, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoće li se raspravljati o povijesti, zastoj u Minsku
Izvorni naslov članka: Obóz koncentracyjny w Doniecku
