Tijekom prošlog tjedna predstavnici zapadnog svijeta dali su niz izjava koje su presudne i za Ukrajinu i za samu euroatlantsku civilizaciju. Ove izjave do sada su samo izjave namjere, ali Zapad nije Rusija, kako ne bi bio raspršen riječima i obećanjima. Pogotovo kao u slučaju novog ministra obrane Njemačke.
Ostavka Christine Lambrecht nije bila samo pročitana – bila je očekivana. Stoga senzacija nije bila ona sama, već osoba koja je zamijenila neuspjelog (iako rodno važnog) Lambrechta na ključnoj trenutnoj poziciji njemačke vlade, jer je upravo ona uravnotežila broj ministara i ministara, na što je Olaf Scholz svojedobno bio toliko ponosan) Lambrecht.
Boris Pistorius, koji je u svom Ministarstvu unutarnjih poslova Donje Saske reagirao na rat u Ukrajini mnogo brže od savezne vlade (već 24. veljače rat je nazvao ratom, Rusima agresorima, a također je dao naredbu da se pripreme mjesta za prihvat izbjeglica iz Ukrajine) – i na tom, svom prvom saveznom položaju, počeo je kao pravi “jastreb”, uopće ne u stilu svoje rodne Socijaldemokratske partije.
Dakle, Ukrajina nije čekala sanjane “Leoparde” od njega na osmom Ramsteinu. Ali moramo shvatiti da se takva odluka, koja je sveobuhvatna politička, mora donijeti na razini kancelara. A Scholz, unatoč svim promjenama koje su se dogodile s njim osobno i njegovom koalicijom “semafora” u cjelini, nastavlja voditi opreznu politiku. Tako je Pistorius prije i tijekom sastanka u američkoj vojnoj bazi maksimalno istisnuo iz situacije. Novi ministar obrane, prvo, rekao je da Bundeswehr mora odgovoriti na izazove koji su se pojavili ne samo za Ukrajinu, već i za svijet. Drugo, odvezao je priču o “Leopardima” iz američkih “Abrama”, jer bi ovaj argument protivnika pomoći Ukrajini mogao ozbiljno usporiti cijeli proces prijenosa novih serija oružja u Oružane snage Ukrajine.
I što je najvažnije: Boris Pistorius naredio je da počne provjeravati zalihe spremnika Bundeswehra. Što je u biti njegova tajna priprema za konačnu odluku o prijenosu. Usput, Lambrecht se na to nije ni potrudila, pa je kamen u njezinom vrtu prilično glasno zviždao. Ali ne samo u njenom. Čut ćemo više o tome kako je vlada Angele Merkel dovela situaciju na ovom području u… (umetnite potrebne emocionalno opterećene karakteristike, ovisno o rezultatima ispitivanja). Međutim, to će biti unutarnjemački obračuni, koji se neće izravno odnositi na Ukrajinu. Najvažnije je da je imenovanje Pistoriusa – a njega, bez obzira na to kako se netko odnosi prema osobi kancelara, dogovorio sam Scholz – počeo odmotati zamašnjak unutar njemačke vlade. Olaf Scholz se boji da će i “trčati ispred oca u pakao” i kasniti na nadolazeći praznik pobjednika. No, čini se da je izbor – stajati ili otići – donesen.
Taj je izbor nedavno nagovijestio predsjednik Europskog vijeća Charles Michel. Tijekom posjeta Kijevu izravno je izjavio: pitanje članstva Ukrajine u Europskoj uniji je riješeno. Naravno, to ne znači da će Ukrajina biti prihvaćena tamo odmah sutra. A to ne znači da na tom putu neće biti Mađara ili eventualno austrijskih Rohatyna. Mi i Europska unija još se moramo nositi s tim – kao i s našim generičkim problemima, koji su krajem tjedna izašli na neugodan način u obliku snažnih korupcijskih skandala u dva ukrajinska ministarstva.
No, rješavanje tih problema nije kašnjenje u vremenu, već upravo suprotno – blagodat za Ukrajinu. Jer ući u EU s gomilom neriješenih domaćih zadaća, s gomilom nereformiranih institucija i industrija – bit će to doista Pirova pobjeda, koja će se onda, nakon završetka proslave, nakon razdoblja “slatkiša-buketa” u odnosima Kijeva s Bruxellesom pretvoriti u ozbiljne probleme.
No, glavna ideja – o načelnom pristanku vodstva EU-a na pristupanje Ukrajine – Michel je jasno i nedvosmisleno najavio. Tada će sve ovisiti o sadašnjem ili sljedećem (ovisno o tome koliko će proces trajati) ukrajinskih vlasti. Sada možemo ozbiljno spriječiti pristupanje Ukrajine EU-u. I što prije dođe do realizacije ove glavne posljedice riječi šefa Europskog vijeća, prije ćemo se nositi s posljednjom, odlučnom i najtežom fazom udaljenosti.
I nemoguće je ne spomenuti još jednu izjavu, u kontekstu tekućeg rata na ukrajinskim teritorijima – glavnu i odlučujuću za budućnost Ukrajine. Bivši američki državni tajnik Henry Kissinger dao je izjavu na marginama Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu, što je, iskreno, oštro u suprotnosti s njegovim prethodnim izjavama o ukrajinskoj temi. Kissinger je izričito izjavio da ukrajina treba postati članica NATO-a. Zatim su uslijedila tradicionalna poštovanja prema opreznim zapadnim političarima prema Rusiji – kažu, ne treba željeti njegov kolaps, jer će odmah doći do problema s ogromnim arsenalima nuklearnog oružja, koje će se naći u neshvatljivim rukama. Sve to znamo, jer smo preživjeli davne 1991. godine, za vrijeme “bojlera”ethi u Kijevu” Georgea W. Busha. Tada je američki predsjednik također odbio Verkhovna Rada ukrajinskog SSR-a da proglasi neovisnost, prvenstveno zbog straha od problema s nuklearnim arsenalom, koji se nalazio na području naše republike. (I zato je rođen isti Memorandum iz Budimpešte.) Patrijarh američke politike nije rekao ništa novo ovdje. Ali fraza o potrebi da se Ukrajina pridruži NATO-u već je temeljno nova stvarnost.
Naravno, Kissinger je odmah objasnio tako radikalan preokret svoje pozicije. Prema njegovim riječima, prethodni, blago rečeno, oprezan stav prema mogućoj integraciji Ukrajine u Sjevernoatlantski savez diktirao je strah od velikog rata – na koji je Rusija bila spremna otići kako ne bi izgubila svoj “kultni teritorij”. Ova “minhenska” pozicija Zapada dugo je bila prispodoba na jeziku, a Kissingerove riječi ovdje nisu otkrile nijednu Ameriku. No, nastavio se bivši državni tajnik Sjedinjenih Država, rat je već počeo. Stoga je svaka umjetna – kao što je, recimo, Merkel učinila u Bukureštu 2008. godine – prepreke za Ukrajinu izgubile svaki smisao.
Međutim, pristupanje Ukrajine NATO-u, naprotiv, dobilo je novu, važnu važnost. Kissinger to nije rekao, ali čini se da su svi to ipak razumjeli. Pristupanje naše zemlje Savezu ojačat će autoritet ove udruge, koja je malo podbacila zbog pasivnog stava o ruskoj ekspanziji – prvo u formatu izjava Vladimira Putina, a zatim i izravne vojne agresije. Osim toga, pristupanje Ukrajine NATO-u, protiv kojeg je kremaljski diktator bacio sve moguće i nemoguće snage, značit će da Rusija više ne može diktirati svoje uvjete Zapadu. Moskva je posljednji put doživjela politički udarac takve sile, osim 1999. godine, tijekom bombardiranja Jugoslavije. A za vrijeme Putinove vladavine – nikada.
Izjava Henryja Kissingera priznanje je činjenice da će mir u Europi doći tek kada teritorij pokriven nuklearnim kišobranom Sjedinjenih Država (kao i Velike Britanije i Francuske, sa svim nijansama politike tih zemalja, posebno Francuske Republike), započne odmah izvan državne granice Ruske Federacije. Ili što će ostati od nje nakon ovog rata. Uz sve carske manire koje je Kremlj demonstrirao pod konvencionalno demokratskim Borisom Jeljcinom, zemlje koje su već ušle ili barem jasno i nedvosmisleno hodale prema sjedištu na Briselskom bulevaru Leopolda III. nikada nisu patile od njih.
Bez obzira na događaje koji se događaju u baltičkim zemljama, bez obzira na to koliko su “povrijeđena prava ruskog govornog stanovništva”, bez obzira na to koji su tamo srušeni spomenici sovjetskim okupatorima, ali Kremlj se jasno sjetio da je Latvija postala članica Vijeća za sjevernoatlantsku suradnju još u prosincu 1991. godine. Godine 1995. sejm ove države usvojio je “Glavne pravce latvijske vanjske politike do 2005. godine” – koji su jasno definirali prioritete u obliku ulaska u NATO i EU. Usput, Latvija se, zajedno s druge dvije bivše baltičke republike SSSR-a, pridružila Savezu 2004. godine, uredno se uklapajući u određeni plan djelovanja. A pozvana je da se pridruži u veljači 2002. godine – kada je Putinov režim još uvijek jačao i čak se do kraja nije bavio političkim protivnicima unutar zemlje. Ukrajina je, primjerice, tek u veljači 2019. uvela smjer prema pristupanju NATO-u Ustavu – a i tada je to više bila (a) politička zaštita od moguće osvete nasljednika, (b) izborni tijek tadašnjih vlasti.
Promjena raspoloženja u njemačkoj vladi, izjava predsjedatelja Europskog vijeća, priznanje da ne postoje stvarne vanjske prepreke pristupanju Ukrajine NATO-u – sve je to zapravo početak nove političke ere. Doba koje ima – i sigurno će završiti ulaskom naše zemlje u Europsku uniju i Sjevernoatlantski savez.
