30. prosinca, pretposljednjeg dana prve vojne godine nove ere, dogodila su se dva značajna događaja. Događaji koji u potpunosti otkrivaju tragediju glavnog gubitnika godine. To, usput, nije stav autora (iako je i on), već službeni titling Vladimira Putina iz ugledne publikacije Politico. Dakle, što se dogodilo 364. i svih ostalih dana 2022.?
Prvo, američko izdanje The Washington Post objavio poduži članak o stanju u Kremlju. Ovaj članak nije pretpostavka samih novinara, već komentari (anonimna, zlokobna stvar) ruskih visokih dužnosnika, pa čak i jednog milijardera bliskog “caru”. Članak je, blago rečeno, pesimističan za pristaše slike “snažne ruke” koju je Putin dugi niz godina, od jeseni 1999., pažljivo gradio oko svoje nejasne osobe.
Ukratko, Putin se boji. Bojim se svih u blizini. Otkazao je godišnji govor zastupnicima Savezne skupštine, odustao od tradicionalne konferencije za novinare, neće se, kao i uvijek prije Nove godine, sastati s ruskim milijarderima. Postoji samo jedan razlog – on nema što reći o ratu. Jedan od ispitanika WP dužnosnici su otvoreno izjavili: “Pa, što nam može reći? Da sve ide po planu – kada rat traje deset mjeseci, dok je trebao trajati tri dana?”
Putin ne može izlaziti na ljude jer ga progoni strah. Strah od poraza. “Akela je promašila” je najveća noćna mora svakog diktatora. I nije samo promašio. Napravio je kobnu pogrešku za svoje i cijelo carstvo, započinjući ovaj “mali pobjednički rat”. A sada, prema njegovoj pratnji – koja ne skriva razočaranje u vođu gubitnika – on jednostavno ne zna što dalje. Osim toga, naravno, nastavku granatiranja ukrajinske energetske infrastrukture, tvrdoglavo pokušavajući uvjeriti Zapadnu Ukrajinu da pregovara na ovaj način. Ne shvaćajući da se rakete, poput zime, približavaju kraju. Svakako. A pomoć Ramsteinovih saveznika nije.
Stoga je još jedan događaj – internetski razgovori s Xi Jinpingom – dobio posebnu važnost za Putina. Čak i unutar zemlje osjeća se kao da je u izolaciji (u koju, kako je ušao nakon početka pandemije, čini se, još nije izašao), što reći o svjetskoj areni. Stoga su pregovori s vođom Kine navodno morali pokazati da je sa mnom sve u redu, jaki ovog svijeta komuniciraju sa mnom, a Zapad će i dalje plaćati svoje odbijanje od punopravnih (to jest, pod uvjetima Kremlja) pregovora.
Ali to nije ono što se dogodilo. Prvo, Xi nije odgovorio na ponudu da dođe u Moskvu, jer bi to bilo korisno i potrebno za Putina. Drugo, kao gospodar Kremlja nije pokušao ispasti tema suradnje dviju velikih (barem što se tiče teritorija) zemalja Euroazije na vojnom mainstreamu – vođa Srednjeg kraljevstva još je jednom jasno naglasio želju Pekinga da vidi mir u Ukrajini.
Usput, čak i sam po sebi, ovaj razgovor je dokaz velikog pada Vladimira Putina s postolja koje je izumio. Ti su pregovori letjeli kako bi pripremili (zapravo, molili) zamjenika ruskog predsjednika iz Vijeća sigurnosti Dmitrija Medvedeva u Kinu. Čovjek čija je cijela reputacija luda, u stilu Volodimira Žirinovskog, koji je umro 2022. godine, objavljuje u Telegram. Dakle, Xi Jinping, milostivo pristajući na ovaj prazan razgovor s praktičnog stajališta, jasno je pokazao tko je u rusko-kineskom paru sada glavni. No, čak i dopuštajući stvarnom vazalu da razgovara s gospodarom, nije mu dao nikakve ozbiljne adute – osim činjenice samog razgovora, što očito nije dovoljno – za trgovanje sa Zapadom. Dakle, glavni događaj kraja godine za Putina završio je neuspjehom.
Sve je počelo u potpuno drugačijem raspoloženju. Godina 2022. započela je kao u ljeto 1939. u Europi – s više ni razgovorima, već izravnim upozorenjima predsjedniku Ukrajine i svijeta u cjelini, o nadolazećem ratu. Upozorenja predsjednika SAD-a – a to je imalo svoje veliko značenje. Svjetski vođa ne upozorava na rat, on ga priprema i proglašava. Ne izdavati upozorenja, nego najaviti cijelom svijetu početak novog “križarskog rata” za obnovljeno carstvo – to je početkom godine bio cilj Vladimira Putina.
I u tome uopće nije jedinstven. U proteklih četrdeset godina, svjetski poznati povjesničari i publicisti kao što su Mark Solonin, Viktor Suvorov itd., Zapravo su dokazali da je sovjetski vođa, tajnik Središnjeg odbora CPSU-a(b) Joseph Staljin pripremao napad na nacističku Njemačku. U tu svrhu, on, koji 20 godina nije obnašao nikakvu javnu dužnost, iznenada se 6. svibnja 1941. imenovao predsjednikom Vijeća narodnih komesara (kako se zvala vlada u tadašnjem SSSR-u). To je učinjeno s jednim jednostavnim ciljem – objaviti glavni poredak svog života. Red na početku “oslobodilačkog rata” u Europi, o napadu na Treći Reich.
Staljin to nije mogao učiniti, jednostavno nije imao vremena. Ne suncetygshi – bio je toliko uplašen da čak i drugi glavni poredak, o početku “Velikog Domovinskog rata”, nije najavio on, već njegov zamjenik Vjačeslav Molotov. Isti onaj koji je Staljin preselio s mjesta predsjednika RNC-a. Zamislite dubinu tragedije vođe: preuzeo je glavnu vladinu dužnost, a nakon 1,5 mjeseca nije uspio održati kratki govor, dajući tu ulogu dugoročnom “placeblazeru”. Nije ni čudo što kažu da je Joseph Vissarionovich, nakon početka sovjetsko-njemačkog rata, uopće pobjegao u zemlju, a kad su mu se obratili sa zahtjevom da vode obranu zemlje od brzog napredovanja Wehrmachta, mislio je da su ga njegovi suborci po oružju došli uhititi …
Putin nije trebao napraviti takav castling. Točnije, učinio je to puno prije dana X – još 2011. godine, kada je prisilio Medvedeva da javno napusti svoj drugi predsjednički mandat. Tada se sve uredno otkotrljalo ravno na tračnice “Dan Putinove pobjede”. I dosegao je 24. veljače 2022. godine.
Naravno, Putin formalno nije objavio rat, prikrivajući ga kao “posebnu vojnu operaciju” (kako ne spomenuti briljantnu definiciju Lesa Podervyanskog – “cikličkog fašizma”.), ali svi su ga savršeno dobro razumjeli – to je to. Ovo je početak nove Reconquiste. Početak obnove carstva koje kontrolira, iako ne pola svijeta (jer je Kina ipak izrasla u samodostatnog geopolitičkog igrača), ali više nije isključivo regionalni igrač. Carstvo koje je jedan od polova novog multipolarnog svijeta.
Sama Rusija to je razumjela – “od Moskve do periferije”. Zapad je to također razumio. Priča o tadašnjem veleposlaniku Ukrajine u Njemačkoj Andriju Melnyku o raspoloženju u saveznoj vladi Njemačke, prognozama čak i američke strane oko 96 sati da će ukrajinska obrana moći izdržati – to je odlična potvrda.
Putin se nije samo pripremao – već je isprobao plašt “vojnog cara svijeta” (kako je Kremlj nazvao američkog predsjednika Georgea W. Busha tijekom rata u Iraku i borbe protiv svjetskog terorizma nakon 11. rujna). Ali nešto je pošlo po zlu…
I došlo je do toga da je krajem godine, u samo deset mjeseci “trodnevnog rata”, predsjednik Rusije postao izopćenik iz stvarnog svijeta, kojeg su uspostavile čak i bivše sovjetske republike. Sjetite se izjave predsjednika Tadžikistana Emomalija Rahmona da bi Rusija trebala više poštovati svoje partnere iz ZND-a. Možete li zamisliti Staljina, čak i u mekom Rakhmonovom obliku, na kojeg je istaknuo prvi tajnik Središnjeg odbora Komunističke partije neke Srednjoazijske Unije?!
Nema potrebe govoriti o Kini – konačno i dugo vremena Kremlj je u ovom paru postao “mlađi brat”, koji Peking podržava s iznimno pragmatičnim ciljem – spriječiti potpunu pobjedu demokratskog Zapada nad autoritarnim Istokom. Jer takav poraz Rusije bit će udarac samoj Kini, posebno njezinim tajvanskim ambicijama.
Vladimir Putin tako iskreno, čak i u malim stvarima (poput anegdotalnog oživljavanja programa “GTO”, koji je u SSSR-u pripremao buduće sudionike napada na Njemačku i cijelu Europu; usput, znate, kada je Putin potpisao uredbu o nastavku ovog programa? čim najkrvaviji diktator u povijesti carstva – da se čini da je postao ideja fiksacije. Čak je nadmašio svog “učitelja”, proglašavajući “glavnim poretkom” cijelog svog života. Red na početku zapljene Ukrajine i obnove velikog carstva.
No, 2022. će ući u povijest Rusije činjenicom da je u Kremlju – nakon očajničkog otpora Ukrajinaca, nakon stvaranja nove zapadne koalicije (tek sada, za razliku od Drugog svjetskog rata, djeluje protiv Moskve) – Staljin konačno umro. A Vladimir Putin, koji je godinu započeo u liku budućnosti, bez pet minuta – odnosno tri kijevska dana u veljači – suvlasnik svijeta, pokazao se nesretnim, zastrašenim i beskorisnim prosjakom koji moli milostinju od kineskog cara kako bi barem sačuvao ostatke svog bivšeg ponosa i što više odgodio neizbježni poraz u ratu. Poraz iza kojeg će početi kolaps – i njegovo osobno i njegovo nedovršeno carstvo.
