Iako je prošlo 30 godina od raspada SSSR-a, značajan dio zapadnih političkih elita odražava se na drevne fobije. Strah od mogućeg kolapsa Rusije zauzima istaknuto mjesto u geopolitičkim poravnanjima. Kao i uoči raspada sovjetskog carstva, Zapad se ozbiljno boji raspada Ruske Federacije. Otuda i odbijanje da se Ukrajini osigura ofenzivno oružje i čudna iracionalna želja da se osigura ukrajinska pobjeda bez odlučujućeg poraza agresora.
Pobjeda Sjedinjenih Država i zemalja zapadnog svijeta u Hladnom ratu stvorila je lažnu iluziju. Čini se da je Washington uvijek kao svoj glavni strateški cilj postavljao raspad Sovjetskog Saveza. Doista, takva su stajališta bila uobičajena među respektabilnim dijelom zapadne politike. Mnogi su iskreno poželjeli raspad komunističkog totalitarnog bloka i uložili mnogo truda u to. Politika američkog predsjednika Ronalda Reagana dala je snažan poticaj za ubrzanje procesa slabljenja i budućeg kolapsa sovjetskog sustava. Ali nisu svi političari na Zapadu pokazali želju da unište “carstvo zla”.
Na prijelazu iz 80-90-ih godina dvadesetog stoljeća, politički vođe Sjedinjenih Država i drugih zemalja NATO-a smatrali su raspad SSSR-a i stvaranje na njegovom mjestu neovisnih nacionalnih državnih formacija previše rizičnim i nepoželjnim scenarijem. Jedno je tražiti uništenje komunističkog bloka i demokratsku transformaciju zemalja koje su bile dio bivšeg socijalističkog tabora. Drugi je cilj eliminirati divovsku kolonijalnu silu sa središtem u Moskvi. Htjeli su ne uništiti “carstvo zla”. Htjeli su ga demokratizirati, transformirati, ponovno uspostaviti, učiniti dijelom globalnog svijeta, dati mu “ljudsko lice”.
Vraćanje punog nacionalnog suvereniteta brojnih naroda porobljenih u Kremlju definitivno nije bio prioritet za administraciju tadašnjeg američkog predsjednika Georgea W. Busha. Moskva se smatrala najpouzdanijim i predvidljivijim partnerom s kojim se odnosi mogu graditi nakon dekommunizacije. Takva su mišljenja bila raširena unatoč totalitarnoj suštini i brojnim zločinima sovjetsko-moskovskog režima. U svijetu u kojem su sva kolonijalna carstva već propala, iz nekog su razloga smatrali potrebnim napraviti iznimku za jednu stvar – rusku. Ne podsjeća li takvo kontradiktorno razmišljanje tadašnjih političkih elita na današnjicu?
U lipnju 1990., tijekom posjeta britanske premijerke Margaret Thatcher Kijevu, upitana je: je li moguće otvoriti englesko veleposlanstvo u Ukrajini? Željezna dama je odgovorila da London nema diplomatske odnose s Kalifornijom. Kijev je nejavno jasno dao do znanja da ne dijele njegovu želju za proglašenjem suvereniteta.
Čak i nekoliko mjeseci prije raspada Sovjetskog Saveza, političke elite Zapada još uvijek su bile fascinirane Gorbačovom i oprezne zbog parade suverenista koja je proglasila republike. Bush je 30. srpnja 1991., tijekom razgovora u Moskvi, rekao sovjetskom vođi da raspad Sovjetskog Saveza neće biti u interesu Amerike. Uvjeravao je da će se usprotiviti neovisnosti kada otputuje u Ukrajinu 1. kolovoza tijekom sljedeće faze posjeta. I održao je svoju riječ.
Američki čelnik odbio se sastati s pristašama ukrajinske neovisnosti. U Verkhovni Rada održao je govor, koji je ušao u povijest pod imenom “Piletina Kijev”. “Amerikanci neće podržati one koji traže neovisnost da zamijene udaljenu tiraniju lokalnim despotizmom. Oni neće pomoći onima koji promiču samoubilački nacionalizam temeljen na etničkoj mržnji”, kazao je Bush u Kijevu pod hukom nezadovoljnog dijela ukrajinskog parlamenta.
Žalbu, u kojoj je Bush upozorio Ukrajince na “samoubilački nacionalizam”, napisala je Condoleezza Rice – kasnija državna tajnica pod predsjednikom Georgeom W. Bushom. Veljača 8, 1992 Ekonomist nazvao je ovaj govor “očitim primjerom” činjenice da druge zemlje ne priznaju neizbježnost formiranja Ukrajine kao neovisne države. A 2011. konzervativne novine Washington Examiner izrazio je mišljenje da je ovo možda bio najgori govor američkog predsjednika.
Vrijeme je pokazalo da su nade zapadnih političara da će sačuvati obnovljeni SSSR bile uzaludne i varljive. Nisu uzeli u obzir stvarnost, povijesni kontekst i temeljili su se na lažnim, jednostranim pretpostavkama. Glavna pogreška Zapada bila je u tome što je zagovarao demontažu komunističkog sustava, ali ga nije povezao s demontažom kolonijalnog Moskovskog carstva. Strah od provedbe “jugoslavenskog scenarija s nuklearnom bombom” kombiniran je sa željom Zapada da u postkomunističkoj Moskvi vidi saveznika i pouzdanog partnera bogatog prirodnim resursima. Pravo porobljenih naroda na samoodređenje žrtvovano je iluziji geopolitičke stabilnosti.
Nisu se svi u administraciji Georgea W. Busha zalagali za ažuriranje coyuzu sa središtem u Moskvi. Bilo je i onih koji su sasvim ispravno predvidjeli buduću i povijesnu temeljnu tendenciju Rusije da gradi autoritarne agresivne režime. I pozvali su ne samo da se ne miješaju u prirodni proces raspada carstva, već i da ga ubrzaju i finaliziraju. Da bi se postigao kolaps ne samo komunističkog SSSR-a, već i kolonijalnog carstva u obliku Rusije. Ali tada ih se nije čulo.
U rujnu 1991., na sastanku Vijeća za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući, raspravljali su o tome kako bi Sjedinjene Države trebale odgovoriti na mogući raspad SSSR-a. Ministar obrane Dick Cheney izrazio je bojazan da bi se i nakon pada komunizma u Rusiji s vremenom mogao ponovno formirati agresivan autoritarni režim. “Još uvijek možemo dobiti autoritarni režim. Zabrinut sam da za godinu dana, ako stvari propadnu, kako možemo odgovoriti da nismo učinili više.”
Kasniji tijek događaja pokazao je da nije pogriješio. Cheney je želio ne samo pad SSSR-a, već i raspad Rusije kao kolonijalnog carstva. Upravo bi kolaps Rusije osigurao da više neće predstavljati prijetnju drugim zemljama. Ali njegovo mišljenje nije pronašlo podršku. Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća Zapad je imao veliku priliku ne samo uništiti komunističku prijetnju, već i eliminirati rusku carsku prijetnju. Potisnite ga u korijenu. Mnoge regije sadašnje Ruske Federacije oklijevale su trebaju li ostati dio nje ili pokušati formirati vlastite države. Da je proces dekolonizacije Rusije u to vrijeme bio pokrenut i konceptualno podržan, malo je vjerojatno da je išta moglo spasiti ovo euroazijsko carstvo.
U svibnju 2022. u američkom izdanju Atlantik objavljen je članak “Dekoloniziraj Rusiju”. Njegov autor je Casey Michel, koji je prethodno napisao istraživačku knjigu American Kleptocracy: How the United States created the Biggest World’s Money Laundering Scheme. Michelova glavna ideja: Kremlj mora izgubiti carstvo koje još uvijek čuva. Rusija je država s slučajnim spajanjem regija i nacija s iznimno raznolikom poviješću, kulturom i jezicima. Ruska povijest je povijest gotovo kontinuiranog širenja i kolonizacije, a Rusija je posljednje europsko carstvo koje se oduprlo velikim naporima dekolonizacije.
Prema istraživačkom novinaru, tijekom i nakon raspada Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Države odbile su braniti nedavno stečenu neovisnost mnogih postsovjetskih država, navodeći kao razlog čudne strahove od poniženja Moskve. Zapad je stalno griješio, odbijajući vidjeti očito. Ohrabrena time, Moskva je ponovno počela vraćati izgubljene zemlje.
“Sada je ruski revanšizam – potpomognut našim nedjelovanjem i širim nepoznavanjem povijesti ruskog imperijalizma – oživio mogućnost nuklearnog sukoba i izazvao najgoru sigurnosnu krizu koju je svijet vidio posljednjih desetljeća. Kada Ukrajina spriječi pokušaj Rusije da je prepravi, Zapad mora poduprijeti potpunu slobodu ruskih carskih podanika.”
Zaključak Casey Michel je nedvosmislen. Kako bi izbjegao rizik od daljnjih ratova, Kremlj mora izgubiti carstvo koje još uvijek drži. Projekt ruske dekolonizacije konačno mora biti dovršen. Međutim, političke elite Zapada ne dijele baš tu poziciju. Oni čine istu pogrešku kao i početkom 90-ih, kada su vjerovali da će raspad komunističkog bloka bez raspada Ruskog carstva donijeti stabilnost i prosperitet.
Danas je Rusija u određenoj mjeri spašena od kolapsa i poraza odrazima zapadnog političkog beaumonta. Njegov način razmišljanja u potpunosti odražava temeljno pogrešan položaj njegovih prethodnika na prijelazu iz 80-90-ih u prošlo stoljeće. Zapad i dalje vjeruje da je zadržavanje Rusije unutar sadašnjih granica nakon pada Putinova režima jamstvo svjetske stabilnosti. Sada se također boje raspada Muscovyja u nekoliko zemalja i mogućeg nekontroliranog širenja nuklearnog oružja, jer su se u jednom trenutku bojali raspada SSSR-a. Oni također njeguju ružičaste snove o novoj demokratskoj Rusiji, ali nakon Putina. Zapravo, šanse da se autoritarna diktatura sa stoljetnim povijesnim tradicijama širenja i tiranije pretvori u model demokracije i vladavine prava su male. No vjerojatnost dolaska novog Putina na vlast u budućnosti s idejama osvete i osvete iznimno je velika. Svijet bi trebao biti zainteresiran za raspad ruskog kolonijalnog carstva ako ne želi svjedočiti novom ratu u budućnosti.
