24. veljače izbio je rat, koji se, iako je proglašen, pokazao kao veliki šok i, najvjerojatnije, prekretnica u povijesti našeg dijela svijeta nakon Hladnog rata. Predvidjele su ga američke obavještajne službe. Europa je u početku bila skeptična. Ukrajinci su vidjeli da je u zraku rat i nisu ga odbacili. Ali čak su i oni sumnjali da je ruska invazija takvih razmjera moguća. Dokaz tome je iskreni intervju s predstojnikom Ureda predsjednika Andrijem Yermakom, koji je dao dva tjedna nakon početka sukoba. Ukrajinski političar broj dva izravno je izjavio: “Iskreno, do samog kraja nismo vjerovali da je to (ruska agresija – ed.) Dogoditi se. Imali smo puno informacija od naših partnera, ali još uvijek nismo vjerovali u to.” Međutim, za svaki slučaj, Ukrajinci su se pripremili odbiti agresiju.
Kralj je gol
Putin se odlučio za naizgled iracionalan napad uzrokovan potpuno iskrivljenim pogledom na ukrajinsku državu i naciju. Njegova odluka dio je duge tradicije ruskog nerazumijevanja Ukrajinaca. Na neki iznenađujući način, Rusi su ih tijekom svoje carske, sovjetske i Putinove povijesti podcijenili i ignorirali. Uskraćivali su pravo na identitet, često ih pokušavajući dovesti do istrebljenja. Čini se da Rusija ima najveći problem s razumijevanjem nacije čiju odvojenost i subjektivnost ne prepoznaje.
U isto vrijeme, Rusi su bili sumnjičavi prema Ukrajincima. Negdje duboko u sebi osjećali su da je “mali ruski” dio njihovog carstva neizvjestan, morao se pomno pratiti, biti oprezan. Davne 1919. godine Lev Trocki napisao je u uputama boljševičkim agitatorima: “Drugovi, idete u Ukrajinu. Zapamtite da nema težeg rada agitatora nego u Ukrajini. Po treći put tamo i svaki put šaljemo jako osoblje s novom taktikom, s novim tehnikama (…). Ne namećite komunizam ukrajinskom seljaku dok se tamo ne ojača naša moć (…). Za razliku od neovisne Petliure i drugih, tvrde da Rusija također priznaje neovisnost Ukrajine, ali pod uvjetom da tamo postoji sovjetska vlast.” Trocki je, za razliku od Putina, vrlo dobro poznavao Ukrajince, rođen je u selu u blizini Khersona i odrastao je među ukrajinskim seljacima. Međutim, njegove su se upute pokazale neučinkovitima, jer su nakon kratkog vremena sovjetske vlasti, želeći konačno smiriti ukrajinsko selo, uzrokovale Veliku glad, zbog čega je ubijeno gotovo četiri milijuna Ukrajinaca.
Možda je nedostatak kritičkog samorefleksije u ruskoj političkoj misli i kulturi prisilio mnoge generacije da zadrže uvjerenje – ako se pozivamo na Putinov sramotni članak iz srpnja 2021. – da je Ukrajina “povijesne ruske zemlje” i umjetno stvorena od strane stranaca “antiruskih”. Bio je to jedan od najglasnijih snimaka koji je najavio da će ruska opsesija imati opipljive posljedice. Poput pištolja u Čehovu – budući da visi u prvom činu, mora pucati u jednom od sljedećih.
Ukrajinskost u svojoj neruskoj dimenziji – u dominantnoj percepciji Rusije – potkopava ruskost, stvarajući ogromnu rupu koja hvata samu bit ruskog identiteta i tradicije. Uzastopne generacije ruskih intelektualaca – od Mihaila Bulgakova do Josepha Brodskog i Aleksandra Solženjicina – promicale su anti-ukrajinizam, što je uvelike pridonijelo njegovom ukorjenjivanju u mainstreamu ruskih rasprava. Stotinu godina kasnije, još uvijek su relevantne riječi šefa UPR-a Volodimira Vynnychenka (1880.-1951.) da “ruska demokracija završava tamo gdje počinje ukrajinsko pitanje”.
Putin se pokazao kao marljivi nasljednik ruskog anti-ukrajinskog, koji je modernizirao i razvio ne odričući se ključnog cilja svojih prethodnika – zauzeti Ukrajinu i pretvoriti njezin suverenitet u fikciju. Istodobno je napravio klasičnu rusku pogrešku – podcjenjivanje Ukrajinaca. Ruska “posebna vojna operacija” imala je za cilj preuzeti kontrolu nad Kijevom i ostatkom zemlje u roku od nekoliko dana. Ukrajinska vojska morala je biti poražena i položiti oružje, državne institucije su se morale raspasti (u Rusiji je bilo uobičajeno vidjeti Ukrajinu gotovo bankrotiranu, čija je moć, pojedena korupcijom, zapravo marioneta Zapada). Dovoljno je promijeniti političke elite kako bi “zdrav”, proruski dio naroda došao do izražaja. Evo kako ukratko ilustrirati Putinova uvjerenja o Ukrajini. Kao što već znamo, bilo bi teško pogriješiti još dublje.
Kažu da je stanje vojske odraz stanja države. Do 24. veljače određeno odstupanje bilo je vjerovanje u apsolutnu superiornost ruskih oružanih snaga, čiji je imidž učinkovito podržan ruskom propagandom. Istodobno, sama Rusija obično se percipira kao zemlja s nazadnim, resursno intenzivnim gospodarstvom, prožeta korupcijom i kronično nesposobnom za modernizaciju. Prvi tjedni rata, vjerojatno, još nisu raspršili mit o moćnoj ruskoj vojsci (za to je bilo prerano), ali je definitivno ozbiljno potkopan.
Ključni test Ukrajine
Rat je okrenuo ustaljene stereotipe o infunkcionalnosti ukrajinske države naopako. Ruska agresija u punom opsegu bila je veliki šok za društvo i vlasti. No, ključno je da od ranih dana invazije najvažnije institucije ne samo da nisu bile paralizirane, već su i radile iznenađujuće učinkovito. Postojala su ministarstva, Verkhovna Rada, odakle – osim pola tuceta zastupnika proruske “Oporbene platforme – za život” – nitko nije pobjegao, kao ni lokalne vlasti, što samo potvrđuje koliko je reforma lokalne samouprave bila nužna. Država isplaćuje mirovine i plaće državnim službenicima. Energetski sustav djeluje izvan neposrednih ratnih zona. Bankarski sustav nastavlja s radom unatoč ruskim kibernetičkim napadima na banke i niz institucija. “Diia”, ili “država u pametnom telefonu”, nacionalni portal internetskih administrativnih usluga, pokazao je svoju značajnu korist u uvjetima rata. Neke zemlje EU-a nemaju sličnu razinu digitalizacije.
U kontekstu rata, koji je na svakoj zemljopisnoj širini najvažniji test za državnost, Ukrajina je – iznenađujuće ne samo Moskve – pokazala nevjerojatnu snagu i otpornost. Kao da je neka skrivena životna sila izašla na površinu. To se dogodilo ne samo zbog velike mobilizacije društva, već i zato što su u trenutku najozbiljnijeg testa u povijesti neovisnosti državne institucije djelovale kako bi trebale. To je u potpunoj suprotnosti sa situacijom u proljeće 2014. godine, kada ukrajinska država nije mogla obavljati svoju glavnu funkciju – zaštitu od agresije. Tada su taj teret preuzeli na brzinu formirani dobrovoljački bataljuni, ali taj je sukob, kao što znate, završio tako što je Kijev bio prisiljen sklopiti dva neprofitabilna sporazuma iz Minska.
Ukrajina je 2022. godine ne samo uspješno obranila glavni grad i osujetila ruske planove za razbijanje svoje državnosti, već je i vrlo učinkovito počela provoditi informacijsku politiku usmjerenu i na vlastito društvo i na svijet. To bi bilo teže bez predsjednika Volodimira Zelenskog, čiji je herojski stav u kritičnom razdoblju nakon 24. veljače bio od velike mobilizirajuće važnosti, što je samo potvrdilo staru istinu o ulozi vođe u kriznim vremenima. Međutim, bez učinkovitog okruženja, nijedan vođa ne bi mogao učiniti mnogo, a pokazalo se da postoji. Ruska propagandna mašinerija malo toga može reći da je već rječita sama po sebi. Ukrajinski način komuniciranja u ovom ratu, njegove vjerodostojne poruke i zanimljiva forma naći će svoje mjesto u dijelu udžbenika o vojnoj umjetnosti koji će se odnositi na informacijsku politiku.
Posljednja bitka
Ne biste se trebali zavaravati – rat će se vjerojatno produljiti. Teško je zamisliti da će Putin priznati poraz, preispitati svoje planove i povući postrojbe. Brzo je postalo jasno da ulozi u ovom sukobu nadilaze samu Ukrajinu, kao i da se tiču oblika međunarodnog poretka u Europi i budućeg režima u Rusiji. Sve ukazuje na to da ukrajinci još uvijek imaju mnogo poteškoća i ogromnih izazova pred sobom, jer se Kremlj ne namjerava povući. Iako vjerujem da sadašnji tijek ovog rata već znači da je Ukrajina obranila svoju neovisnost, konačno i zauvijek se pridružila skupini europskih država. Otvoreno je samo pitanje prolaska istočne i južne granice Ukrajine. Može se zamisliti scenarij u kojem Kijev neće moći povratiti kontrolu nad izgubljenim teritorijima. Ili će to biti cijena koju će Ukrajina morati platiti u ovom ratu? Možda. No, u isto vrijeme, može se predvidjeti da će čak i ti prisilni teritorijalni gubici biti privremeni sve dok sadašnji vladar ostane u Kremlju. Rusija nije mogla učinkovito integrirati, čak ni po cijenu represije, sada okupiranu regiju Kherson i dio Zaporizhzhia, koja se uspješno spojila s ukrajinskom državom, osobito nakon 2014. godine. Proces spore, ali progresivne integracije različitih ukrajinskih regija od 1991. godine i razvoja modernog identiteta, unatoč slabosti državnih institucija, ubrzao se zbog brojnih pogrešaka Rusije u vezi s Ukrajinom u svojoj politici. Suočena s prijetnjom izvana, ukrajinska zajednica počela je jačati.
Tekući rat, u bilo kojoj njegovoj verziji, poveznica je koja zatvara stoljetnu rusku politiku prema ukrajinskom narodu. Prvi mjeseci agresije pokazuju da se pobjeda Rusije, kako ju je zamislio Kremlj, ne može postići. Rusija ne može kontrolirati Ukrajinu. I to bez obzira na to koliko će još ruskih zločina biti počinjeno nad Ukrajincima. Tužan je paradoks povijesti da ponovno doživljavaju zemlju koja je, kao nitko drugi u Europi, toliko patila od totalitarizama i genocida dvadesetog stoljeća. Pa ipak, ukrajinska nacija zadržala je iznenađujuće snažne sposobnosti oživljavanja i održive nacionalne korijene (ne samo na zapadu zemlje). Očito odvajanje ukrajinske političke kulture od ruske kulture pridonosi činjenici da svake godines okom, naslov knjige Leonida Kuchme “Ukrajina nije Rusija” sve više potvrđuje njegovu važnost.
Rat kao novi temeljni mit
Ruska agresija postala je egzistencijalni izazov za ukrajinsku državu, ali kao i svaki rat za slobodu, ona također otvara novo doba, donosi novi temeljni mit. Iz rata će izaći još jedna Ukrajina, koja će se morati suočiti s mnogim problemima, ali sve ukazuje na to da će to dovesti do konačnog zatvaranja postkomunističkog doba, iznimno teškog razdoblja u ukrajinskoj povijesti, koje je, između ostalog, donijelo brojne političke, ekonomske i demografske krize. Ova nova Ukrajina ima priliku stvoriti pravednije društvo koje je potvrdilo svoju subjektivnost prevladavanjem prethodne nemoći i izgradnjom modernog gospodarstva, posebno kroz očekivana međunarodna sredstva za obnovu i uklanjanje oligarhijskog utjecaja, koji je još uvijek kočnica razvoju. Novi heroji pojavit će se u novoj državi, neki sporovi iz prošlosti će izgubiti na važnosti, a vojne operacije, koje su se odvijale uglavnom na istoku i jugu Ukrajine, bit će posljednji trenutak njezina ujedinjenja.
Posljednjih godina Ukrajina je uložila reformske napore u različitim područjima. Često su te reforme bile nedosljedne, prespore, ali – unatoč stalnim problemima sa sustavnom korupcijom – progresivne. U ratnim uvjetima vojska je očiti adresat mjera modernizacije, a Zapad je postao dobavljač znanja i iskustva. Tekući sukob i dalje će biti predmet nebrojenih analiza, ali već je jasno da je decentralizacija zapovjedništva, koja se provodi prema NATO modelima, jedan od razloga učinkovite obrane Ukrajine. Možemo očekivati da će u bliskoj budućnosti Oružane snage Ukrajine postati najmodernija državna institucija i izvor modernizacije drugih aspekata javnog života i gospodarstva. Snažna vojska uvijek je politički čimbenik koji utječe na položaj zemlje u međunarodnim odnosima.
Poslijeratna ukrajinska politika bit će drugačija. To vjerojatno ne znači značajnu transformaciju političke kulture, ali se sa sigurnošću može tvrditi da će proruski projekt, koji bi do 24. veljače mogao računati na više od desetak posto glasova na izborima, biti uklonjen iz političkog života. Biti proruski postao je sinonim za izdaju. Danas je teško reći koliko će desetljeća trebati za rusko-ukrajinsko pomirenje kada rat konačno završi. Europski modeli ovdje su slaba referentna točka, jer Rusija nije Njemačka, a traženje analogija izvučenih iz drugih tradicija obično se ispostavlja varljivim u ruskom slučaju.
Ovaj rat, čiji značaj i posljedice se protežu daleko izvan regije, također je povratak Ukrajine u Europu. Očuvanje ukrajinskog suvereniteta glasno otvara novu stranicu u odnosima između Ukrajine i EU-a. Kijev se nada brzom putu ka članstvu u Europskoj uniji i, nesumnjivo, bit će… Razočaran. Ukrajina, europski neofit kakav je Poljska bila dva desetljeća ranije, idealizirajući sve europsko, saznaje da je politika EU-a teška rutinska borba za vlastite interese. Pa ipak, bez Ukrajine, europski projekt se ne može dovršiti, čak i ako se takvo mišljenje još uvijek ne uklapa u glave mnogih zapadnoeuropskih elita. I učinit će mnogo da odgađaju ovaj proces što je duže moguće. Ukrajinski entuzijazam, upornost, inovativnost i “kozačka fantazija” na kraju će dovesti do “rezbarenja” mjesta u Europskoj uniji, iako će, realno govoreći, potrajati dugo. Naravno, rat i stil njegovog vođenja od strane ukrajinskih snaga – s brigom za živote običnih vojnika (što je veliki kontrast djelovanju neprijatelja), potvrđuje da Ukrajinci pripadaju prostoru europskih vrijednosti. Ukrajina, sa svojim alternativnim europskim težnjama, također mijenja Europsku uniju, iako je još uvijek teško predvidjeti detaljan opseg i dubinu tih promjena. Gledajući unaprijed, već sada možemo reći da će članstvo Ukrajine radikalno promijeniti odnos snaga u Europi.
Na kraju će sukob između Rusije i Ukrajine također promijeniti postsovjetski prostor. Već je jasno da je reakcija zemalja Srednje Azije, Kavkaza i Moldavije na rusku agresiju više ili manje prikrivena udaljenost od Kremlja. Njihove elite zainteresirane su za očuvanje suvereniteta, za daljnju izgradnju nacionalnih država, a ne za vraćanje dominantnih interesa Moskve u orbitu. Iznimka je Lukašenkova Bjelorusija, čije se područje neovisne politike naglo smanjilo. No, jasno je da ne može biti neovisne Bjelorusije bez neovisne Ukrajine. Promjene uzrokovane ratom oko Dnjepra, a s vremenom i u Rusiji, utjecat će na transformaciju Bjelorusije.
Gore opisane dijagnoze još jednom pokazuju koliko će ishod tekućeg rata biti ključan za Ukrajinu, Europu i, očito, za Poljsku. Ukrajinska država će na kraju iz ovoga izaći s mnogim herojima, ozljedama i ruševinama koje će morati obnoviti, ali u isto vrijeme ojačatinacionalni identitet, snažniji međunarodni subjektivitet i novi kamen temeljac njegove državnosti.
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završnica pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezreno, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavovi, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoće li se raspravljati o povijesti, zastoj u Minsku
Izvorni naslov članka: Wojna i sada Ukrajina
