Od obnove neovisnosti Ukrajine, vladajuće elite dosljedno su pokazivale viktimizirano ponašanje. Neshvatljiva iracionalna želja za pacifizmom i potpunim razoružanjem iz nekog razloga predstavljena je kao veliko vanjskopolitičko postignuće i doprinos države cilju globalne sigurnosti. U potrazi za statusom neutralne i vrlo mirne zemlje, ukrajinske političke elite zaboravile su i na povijesne lekcije i na stvarnost.
Početkom prosinca uobičajeno je spomenuti jedan od najapsurdnijih i najbezvučnijih međunarodnih pravnih akata – Memorandum iz Budimpešte. Međutim, ovaj dokument je samo vrh ledenog brijega aktivnosti tadašnjih ukrajinskih vlasti lišenih logike i zdravog razuma. Ukrajinsko odricanje od nuklearnog statusa uglavnom je prisilni korak. Međutim, uz napuštanje nuklearnog oružja, odlučili su se riješiti i dalekometnih raketa i strateškog zrakoplovstva. Val pacifizma koji je pokrivao ukrajinske vladajuće krugove od početka 90-ih ostavio je državu bez modernog ofenzivnog oružja prije nadolazeće ruske invazije.
Eliminacija ofenzivnog oružja, koje Ukrajini sada toliko nedostaje, trajala je oko 10 godina. Ako je Kijev bio pod ozbiljnim pritiskom Sjedinjenih Država i Rusije u vezi s uništavanjem nuklearnog oružja, naše političko vodstvo poduzelo je ovaj korak radije na vlastitu inicijativu. Postojale su mogućnosti za spašavanje barem nekih raketa dometa do 2500-3500 km ili neke količine strateškog zrakoplovstva. Ali Ukrajina je odlučila da nuklearno razoružanje nije dovoljno. Potrebno je napustiti drugo oružje. Washington i Moskva samo su pozdravili takvu gestu dobre volje.
Ukrajina je od 1996. do 1999. likvidirala 29 strateških raketnih nosača (10 Tu-160, 19 Tu-95MS) i 487 krstarećih raketa Kh-55. U razdoblju od 1999. do 2000. naša je država prenijela 8 krstarećih raketa Tu-160, 3 Tu-95MS i 581 Kh-55 u Rusiju kao dio plaćanja ukrajinskog duga za isporučeni prirodni plin. Ukrajina je 2000. dala Rusiji 386 raketa X-22. U razdoblju 2002.-2006. u zračnim bazama u Mykolaivu, Poltavi, Prylukyju i Bila Tserkva likvidirano je 60 Tu-22M (43 Tu-22M3 i 17 Tu-22M2), koji su bili u službi zračnih snaga i zrakoplovstva ukrajinske mornarice. U zračnoj bazi Ozerne u blizini Zhytomyra uništene su 423 krstareće rakete zrakoplova Kh-22, koje bi mogle pogoditi ciljeve na udaljenosti do 300 km. A 27. siječnja 2006. u zračnoj bazi Poltava održana je demonstracija posljednjeg – šezdesetog – strateškog nosača bombardera-projektila Tu-22M3.
Ukrajina na svjetskim platformama često je bila postavljena kao primjer kao država koja se dobrovoljno odrekla nuklearnog oružja. Smatralo se da će to biti poticaj drugim zemljama i potaknuti ih na razoružanje. Međutim, iz nekog razloga nije bilo ljudi koji su bili spremni slijediti ukrajinski put. Ukrajina je bila usamljena na putu smanjenja vojske, zaboravljajući na gorke lekcije vlastite povijesti i ne primjećujući vanjske prijetnje.
Ukrajinska politika u području osiguravanja nacionalne sigurnosti od proglašenja neovisnosti može se nazvati žrtvom. To je ponašanje potencijalne žrtve koja čini sve kako bi zavela agresora da napadne. Stvara uvjete koji tjeraju napadača na napad. Lako je doživjeti prošlost i događaje sadašnjosti. Ne obraća pozornost na procese koji se odvijaju u susjednoj zemlji i svijetu. Stalno smanjuje potrošnju na svoju obranu, postajući atraktivna meta za napad.
Tijek razoružanja, koji je počeo od proglašenja neovisnosti, nije uzrokovao mnoge unutarnje probleme ukrajinskim vlastima. Iako je to posebice bio odraz neučinkovitog rada, korupcije i jednostavne nespremnosti na razvoj vlastitih Oružanih snaga. Siromašnom i naivnom društvu uvijek je bilo moguće objasniti da je bolje trošiti novac na mirovine, beneficije i društvene mreže nego financirati razvoj projektila i proizvodnju oružja. Kada državni proračun nema dovoljno novca za plaćanje plina, uvijek je lakše pronaći izgovore zašto ukrajinski piloti ne izlaze u zrak svojim zrakoplovima. Proces uništavanja strateškog vojnog zrakoplovstva općenito može se predstaviti kao svečan i svečan. To je učinjeno uz sudjelovanje međunarodnih partnera. A budući da je većina ljudi bila očarana mitovima o “bratskom ruskom narodu”, vlasti nisu ni trebale previše naprezati kako bi opravdale prijenos krstarećih raketa ili strateških bombardera u Rusiju.
Memorandum iz Budimpešte, eliminacija strateškog vojnog zrakoplovstva i napuštanje raketa sposobnih pogoditi ciljeve na udaljenosti do nekoliko tisuća kilometara – sve se to moglo dogoditi samo sa zemljom čije vodstvo neadekvatno percipira stvarnost i ignorira očite činjenice. Želja države, koja je više puta izgubila neovisnost zbog nedostatka vlastite vojske i agresije svojih susjeda, za razoružanjem, čudno se percipira. Nemoguće je, uz pomoć logike i zdravog razuma, objasniti želju političkih elita nacije koja je pretrpjela strahote genocida i masovnog uništenja, učiniti pacifizam i neutralnost temeljem međunarodne politike i položaja.samonanesena u svijetu.
I kako su se revanšistički osjećaji Moskve mogli zanemariti kako bi se oživjelo carstvo, koje je bilo vidljivo čak i 1990-ih? A to nisu bile izolirane izjave ruskih marginalnih političara. U svibnju 1992. godine Verkhovna Rada Ruske Federacije (sada Duma) dala je službenu izjavu da zakon o prijenosu Krima u Ukrajinu nema pravnu snagu. Istodobno je počelo uplitanje u unutarnje poslove Ukrajine i poticanje vodstva Autonomne Republike Krima na nepoštivanje Kijeva. U srpnju 1993. godine, Verkhovna Rada agresorske zemlje odlučila je Sevastopolju dodijeliti status grada Ruske Federacije. Ukrajina je u rujnu 1993. izgubila većinu crnomorske flote kao rezultat Massandrinih sporazuma potpisanih pod pritiskom Kremlja. Također je došlo do kašnjenja u priznavanju državne granice od strane Moskve, stalnih izjava ruskih političara koji su dovodili u pitanje suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Ukrajine, pritisak i prijetnje.
Ne morate biti izvanredan analitičar kako ne biste razumjeli opasnost koju za Ukrajinu predstavlja postojanje Ruskog carstva u bilo kojem od njegovih oblika. No, čini se da su Ukrajinom tada vladali ljudi daleko od stvarnosti. Bili su previše lijeni da bi uopće proučili povijest svog naroda i saznali do čega su dovele iluzije o miru, pacifizmu i odbacivanju vlastite vojske u XX. Stoljeću. Imati susjeda u blizini koji vam je više puta oduzeo neovisnost, koji je uništio milijune Ukrajinaca, stalno je dovodio u pitanje pravo na vaše postojanje, a ne poduzimanje mjera za vlastitu sigurnost u budućnosti taktika je samoubojstva. Neutralnost i razoružanje neće spasiti od serijskog ubojice, neće mu dirati srce. Ali oni će definitivno izazvati novi čin agresije. Da su Izraelom vladali političari slični ukrajinskom modelu 1990-ih nakon neovisnosti 1948., odavno bi izgubio suverenitet.
U cijeloj svojoj povijesti Ukrajina nikada nije imala carske ambicije i nije prijetila postojanju drugih država. Ali, čak i prije stjecanja neovisnosti, iz nekog razloga počeli smo dokazivati cijelom svijetu našu miroljubivost i neutralnost. Pokažite spremnost za jedinstvene geste dobre volje. U Deklaraciji o državnom suverenitetu iz 1990. godine navedeno je: “Ukrajinski SSR svečano proglašava svoju namjeru da u budućnosti postane trajno neutralna država koja ne sudjeluje u vojnim blokovima i pridržava se triju nenuklearnih načela: ne prihvatiti, ne proizvoditi i ne nabavljati nuklearno oružje.” Čudne obveze za zemlju koja još nije stekla slobodu i jednom je izgubila kao rezultat vanjske agresije.
Ako je netko uoči raspada SSSR-a trebao dokazati svoju sposobnost da bude adekvatan član svjetske zajednice, onda samo Rusija. Moskva bi se trebala obvezati da će biti mirna, da će se pridržavati međunarodnog prava i odreći se nuklearnog oružja. Ali pacifizam definitivno nije nešto što je bilo potrebno prvenstveno naciji koja pokušava oživjeti svoj suverenitet nakon stoljeća apatridnosti.
