Što kombinira datume 7. i 10. prosinca? Mir i predsjednik Rusije.
Nobelov odbor u norveškom parlamentu identificirao je 7. listopada 2022. ovogodišnje laureate boraca za ljudska prava koji se opiru Putinovoj diktaturi. I to se dogodilo 70-ih godina od rođenja Vladimira Vladimiroviča.
Međutim, nije to utjecalo na odluku Odbora, već na rat. Pobjednici su izabrani u osmom mjesecu ruske invazije na Ukrajinu. U to je vrijeme svijet već znao za ratne zločine, poput ubojstava civila u Buchi, ruska vojska srušila je Mariupol sa zemljom, milijuni ljudi prošli su kroz filtracijske logore, a izvješća o mučenju ukrajinskih zatvorenika bila su uobičajena pojava.
10. prosinca, na godišnjicu smrti Alfreda Nobela, dobitnici njegove nagrade sudjelovali su na ceremoniji dodjele medalja.
Nobelov odbor istaknuo je institucije i aktiviste iz triju zemalja koje su sada podijeljene frontom, ali ujedinjene borbom za ljudska prava – ruskog društva “Memorial”, ukrajinskog Centra za građanske slobode i bjeloruskog političkog zatvorenika i osnivača Centra za zaštitu ljudskih prava “Viasna” Aleša Bialyatskog. “Dobitnici Nagrade za mir predstavljaju civilno društvo u svojim zemljama. Dugi niz godina promiču pravo kritiziranja vlasti i zaštite temeljnih prava građana. Uložili su iznimne napore na dokumentiranju ratnih zločina, kršenja ljudskih prava i zloporabe položaja. Zajedno pokazuju važnost civilnog društva za mir i demokraciju”, obrazložio je svoju odluku Nobelov odbor.
Laureati
7. listopada predsjednik odbora Memoriala Jan Rachinsky, zajedno sa značajnim dijelom svog tima, bio je na moskovskom sudu, gdje je donesena presuda o izvlaštenju u korist stanja zgrade u središtu Moskve, gdje se dugi niz godina nalazilo sjedište organizacije i gdje se čuva jedinstvena arhiva dokumenata više od tri milijuna žrtava Staljinova terora. Nije ni čudo što se “Memorijal” naziva “savješću Rusije” – više od 30 godina podsjećao je na Staljinove zločine, gulage, Katyna, kao i na moderne ratne zločine u Čečeniji. Jedan od njegovih osnivača bio je akademik, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1975. godine, Andrej Saharov. Tako je Memorial preživio pad sovjetskog carstva, ali nije preživio pokušaj obnove Putinova carstva.
Prije gotovo deset godina, ruske vlasti stavile su udrugu na crnu listu kao “prijetnju društvu”. Memorijalni centar za ljudska prava dobio je 2014. status stranog agenta, a dvije godine kasnije cijela Međunarodna udruga za povijesna, obrazovna, dobrotvorna i ljudska prava “Memorial” dobila je tu sumnjivu čast. Status stranog agenta uglavnom je namijenjen vlastima da stigmatiziraju neprijatelje države. Dodjeljuje se svima koji primaju bilo kakav prihod iz stranih izvora. U slučaju Memoriala, koji je u više navrata primao strane znanstvene potpore za povijesna istraživanja i zaštitu ljudskih prava, kao i otvoreno govorio o Staljinovim i Putinovim zločinima, sukob s Kremljem bio je samo pitanje vremena.
Konačna likvidacija organizacije za ljudska prava dogodila se u prosincu prošle godine odlukom Vrhovnog suda Ruske Federacije. Dva mjeseca prije invazije na Ukrajinu i paralelno s krivotvorenim suđenjem jednom od povjesničara Memoriala, šef karelijskog ogranka Jurij Dmitriev, koji je optužen za pedofiliju na politički naređenom suđenju i osuđen na 15 godina u koloniji visoke sigurnosti. Vrhovni sud utvrdio je pouzdanom tvrdnju tužiteljstva da Memorial “stvara lažnu sliku SSSR-a kao terorističke države, opravdava i rehabilitira nacističke zločince”. Tužitelj je također retorički upitao: “Zašto bismo mi, potomci pobjednika, gledali pokušaje rehabilitacije izdajnika u domovinu?”
Likvidacija Memoriala omogućila je Putinu da ne skriva da se vraća totalitarizmu. Još ranije maska je pala s lica njegovog suradnika Aleksandra Lukašenka. U kolovozu 2020. tako je drsko krivotvorio rezultate predsjedničkih izbora da su Bjelorusi masovno izašli prosvjedovati na ulicama. Prosvjedima je nazočio i Ales Bialyatsky, koji je “posvetio svoj život promicanju demokracije i mirnog razvoja u svojoj zemlji”, pošto je Nobelov odbor opravdao njegovu odluku ove godine.
Bialyatsky je jedan od inicijatora demokratskog pokreta sredinom 1980-ih, odnosno vremena perestrojke Mihaila Gorbačova (dobitnika Nobelove nagrade za mir 1990.). Dvije godine nakon što je Lukašenko postao predsjednik, sudjelovao je u stvaranju organizacije za zaštitu političkih zatvorenika “Viasna” i istrazi zločina režima nad vlastitim narodom. Vlasti su u više navrata pokušavale ušutkati Bialačkog, bio je u zatvoru od 2011. do 2014., a nakon nereda 2020. ponovno je uhićen, a sada je jedan od gotovo 1400 političkih zatvorenikau.
Sumnjivo trojstvo
“Zahvaljujući dosljednoj predanosti humanističkim vrijednostima, antimilitarizmu i vladavini prava, ovogodišnji laureati oživjeli su i ispoštovali viziju mira i bratstva Alfreda Nobela među narodima – viziju koja je najpotrebnija u današnjem svijetu”, komentirao je Nobelov odbor svoju odluku. Za razliku od svojih članova, bratstvo je teško za same laureate. S ukrajinskog stajališta, ostaje gorak okus činjenice da se aktivisti u njihovoj zemlji – koja je na potpuno drugačijoj, demokratskoj političkoj putanji od Moskve i Minska – još uvijek ujedinjuju s aktivistima koji se bave režimima ruskog predsjednika Vladimira Putina i Bjelorusije Aleksandra Lukašenka. Na taj način Odbor “promiče destruktivnu tezu o zloglasnom “trojstvu slavenskih naroda”, o čemu ruska propaganda neumorno govori svjetskoj zajednici”, napisao je na Twitteru savjetnik predstojnika Ureda predsjednika Mihajlo Podolyak.
Glavni urednik Kijevski neovisni Olga Rudenko smatra pogreškom što Povjerenstvo nije odlučivalo o pojedinačnoj dodjeli nagrada. “To je krajnje bezosjećajno u vrijeme kada Rusi ubijaju Ukrajince uz pomoć Bjelorusa”, rekla je. Međutim, stajalište Odbora branila je njegova predsjednica Berit Rice-Andersen, koja je naglasila kako se nagrada ne dodjeljuje državama: “Ponekad mirovni napori leže na civilnom društvu, a ne samo na državnim ambicijama. Mir je želja i postignuće koje je povezano s vrijednošću za koju rade svi laureati: suprotstavljanjem zvjerstvima, ratnim zločinima i vladavini prava.” “Neozbiljnost s tim vrijednostima također je neizravan uzrok ovog rata i agresije. U ovom trenutku to je vrlo važan podsjetnik”, kazala je.
Centar za građanske slobode, koji brani ljudska prava i demokraciju u Ukrajini od 2007., usredotočio se na dokumentiranje ruskih ratnih zločina nad civilima u Ukrajini nakon ruske invazije u veljači 2022. Oleksandra Matviychuk, voditeljica Centra, priznala je da u potpunosti razumije sumnje svojih sunarodnjaka koji se brane od agresije Rusije i Bjelorusije i za koje se prihvaćanje nagrade zajedno s Bjelorusima i Rusima može shvatiti kao oblik izdaje Ukrajine. “Razumijem reakcije ljudi. Previše je bolno za njih. […] Međutim, moramo iskoristiti svaku priliku, svaku nagradu za razgovor o Ukrajini kako bismo postigli pravdu”, rekla je u intervjuu 9. prosinca. Politico. Pogotovo da – kako je naglasila sutradan u intervjuu za Radio Liberty – “svih ovih osam godina slali smo desetke izvješća UN-u, OESS-u, Vijeću Europe i Europskom parlamentu, ali nas nisu slušali”. Samo je invazija promijenila razumijevanje međunarodne zajednice o razvoju situacije u Ukrajini i na njezinim teritorijima koje je rusija okupirala.
Poljubac smrti
Tijekom dodjele nagrada, sva trojica – Natalia Pinchuk, supruga Aleša Bialačkog, Jana Rachynskyija i Oleksandre Matviychuk – bili su duboko tužni. No, unatoč razlikama, govorili su gotovo jednoglasno. Pinchuk je kulturnu ovisnost Bjelorusa o Rusiji nazvao prijetnjom njihovom identitetu; Rachynsky je naglasio da je Memorial gledao ruske carske zločine već u Čečeniji i danas vidi istu stvar u Ukrajini. Smatrali su ruski imperijalizam izvorom trenutne tragedije, kao i, kako je naglasio Rachinsky, 70 godina uništavanja osjećaja međuljudske zajednice. Jer zločini, kako je rekao, nisu počinjeni sami od sebe. Stoga je važna poruka bio Matviychukov poziv na solidarnost sa žrtvama ruskih zločina: “Ne morate biti Ukrajinci da biste podržali Ukrajinu. Prestani biti čovjek.”
Natalia Pinchuk zaključila je svoj govor riječima punim nade, uvjeravajući da “proljeće tek dolazi”. Iako nije zvučalo previše samouvjereno. Nobelova nagrada za mir je poljubac smrti u Rusiji. Književna nagrada iz 1970. nije zaštitila Aleksandra Solženjicina od uhićenja i deportacije četiri godine kasnije, a Nagrada za mir 1975. nije zaštitila Saharova od uhićenja i deportacije pet godina kasnije. To prošle godine nije pomoglo u izbjegavanju represije i glavnog urednika Novoy Gazete Dmitrija Muratova. U ožujku je obustavljeno objavljivanje najvažnijih ruskih neovisnih novina. Iako na njegovom mjestu, novinari su pokrenuli novi projekt “Novaya Gazeta. Europa”, ali nije dostupna u Rusiji.
Muratov je više puta napadnut, svinjska glava ostavljena je na vratima njegova stana s porukom baš kao i od “kuma”, au travnju je poliven crvenom bojom s acetonom u vlaku Moskva-Samara, koja je nalikovala napadima koristeći zelenku na Alekseja Navaljnog. Aukcija njegove Nobelove medalje nije mu pomogla ni činjenica da je sav prihod (103,5 milijuna dolara) prebacio u Međunarodni fond UNICEF-a za pomoć djeci izbjeglicama iz Ukrajine i njihovim obiteljima koje su patile kao rezultat ruske invazije.
Beskorisno je nadati se da će Kremlj dopustiti Memorialu da radi. “Čuli smo od naših vlasti savjet da odbijemo nagradu jer su su dobitnici neprimjereni”, priznao je Raczynski 10. BBC HARDtalk. Memorijal ostaje da preživi, njeguje kolektivno pamćenje i stoga radi pod zemljom. Na ovaj ili onaj način, u lipnju 2022., pristaše Memorijalnog centra najavili su osnivanje nove javne organizacije, Memorijalnog centra za zaštitu ljudskih prava, koji, međutim, nema status pravne osobe.
Šanse za smjenu Aleša Bialyatskog također su male. On je politički zatvorenik broj jedan u Bjelorusiji. Tek nedavno – nakon 17 mjeseci – njegova supruga dobila je priliku “vidjeti” muža, telefon i to samo na sat vremena. Aleš će ostati Lukašenkov talac do pregovora sa zapadnim zemljama nakon završetka rata u Ukrajini. Najvjerojatnije će to biti pregovarački čip, možda poticaj za pregovore u zamjenu za ukidanje sankcija ili ublažavanje odgovornosti Bjelorusije za sunapad na Ukrajinu.
Međutim, ne smijemo zaboraviti da u Bjelorusiji ima gotovo 1400 “Alesa”, a svi su uhićeni tijekom prosvjeda nakon namještenih izbora. Njihova sudbina može se promijeniti masovnošću, ali ovaj put mirnim, društvenim nemirima ili vojnim neuspjehom Putina, a ujedno i Lukašenka. Međutim, malo toga sugerira da je bjeloruska oporba spremna podnijeti krvnu žrtvu u borbi za slobodu od Lukašenka. Čak je i Natalia Pinchuk u svom nobelovom govoru zagovarala potpuno mirnu promjenu vlasti. Iako se, naravno, od Pinchuka, koji je dobio nagradu za mir u ime svog zatvorenog supruga, nije mogao očekivati poziv sunarodnjaka na radikalnu akciju. A diktatora je teško svrgnuti s ružama u rukama.
Ukrajinski laureat također je imao dug put do uspjeha. Prikupljanje dokaza o ruskim ratnim zločinima nastavit će se, a nije poznato kada, kako i hoće li se stvoriti poseban sud koji će osuditi rusku agresiju.
Ipak, najduži put dovodi do pomirenja naroda. Ali vrijedi vjerovati načelu da je Nobelova nagrada za mir uvijek ulaganje u budućnost, a ovdje je u pravu vršiteljica dužnosti direktora Memoriala, Elena Zemkova, koja je u intervjuu za TV kanal Nastoyashchee Vremya dan prije dodjele nagrade rekla: “U ovim zastrašujućim vremenima, Nobelov odbor nam se obraća: vi, civilno društvo, držite se zajedno i odupirete se zlu.”
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završnica pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezreno, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavovi, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoće li se raspravljati o povijesti, zastoj u Minsku
Izvorni naslov članka: Pokojowe Nagrody Nobla przeciwko reżimowi Putina
