S jedne strane, vrlo je jednostavno napisati rezultate odlazne godine, jer rat. Dakle, sve što je učinjeno, barem sve glavne stvari, ima veze s tim. S druge strane, pisanje je vrlo teško, iz istog razloga. Budući da je teško biti neutralan, nepristrano analitičan, kada vaši sunarodnjaci umru, gradovi i sela budu uništeni, uobičajeni način života je uništen.
Rat je postao događaj ne samo godine, nego i desetljeća, pa i stoljeća, na kraju – sada tisućljeća. Ovogodišnji rat je definirao sve u našim životima.
Ograničeno spreman za rat
Jesmo li bili spremni za to? Da i ne. Iskreni ukrajinski domoljubi pripremali su se za “rat s Muscovyjem” mnogo prije neovisnosti, a zatim tijekom stvarnog postojanja suverene ukrajinske države. Naravno, u određeno vrijeme stabilnosti, većini Ukrajinaca činilo se da su prošli, poskliznuli se, uspjeli bez krvi “steći svoju državu” i ne “umrijeti u borbi za to”. Ali najbliži su upozorili: prije ili kasnije, ali bit će.
U protekla tri desetljeća mnogi domaći skeptici čuli su fraze echidne poput “što vas sprječava u Rusiji?! živimo odvojeno (toliko) godina.” Ali sada već znamo da je Rusija bila glavni izvor našeg neuspjeha ovoliko dugo vremena. Da, imali smo vlastitu domaću korupciju, vlastitu svađu, loše upravljanje itd. Ali s vremenom bismo ih se riješili da Kremlj nije trajno dodao ulje na vatru. Da, sve to vrijeme (to jest, i za vrijeme predsjedanja Borisom Jeljcinom) naš sjeveroistočni susjed pripremao je “privremeno izgubljenu” Ukrajinu za preuzimanje. Aktivno je utjecao na izbore, korumpirao naše elite, ometao jačanje naših obrambenih sposobnosti i sigurnosti općenito, manipulirao izvozom energije itd. Sada to već sigurno znamo.
Da se rat nije mogao izbjeći postalo je jasno nakon što je ruski čelnik Vladimir Putin potpisao uredbe kojima se priznaje “DPR-LPR”. Iako je postojala nada da će borbe biti ograničene na Donbasa.
A činjenica da se nismo pravilno pripremili za rat, nismo uložili sve napore i društva i države, nadali se “nošenju”, za “roštilje za svibanjske praznike”, imali su kobne posljedice. Rezultat su bili deseci tisuća smrtnih slučajeva, izgubljenih teritorija, tragedija u Buchi, Mariupolju, okupiranom Khersonu itd.
Istodobno, kako se ispostavilo, Ukrajina se pokazala mnogo spremnijom za rat, mnogo obrambenijom od Rusije, odnosno zamišljenog njezina vodstva. To je šokiralo i okupatore na terenu i za stalne goste Kremlja. Ukrajinska vojska, ojačana dobrovoljcima koji su se u prvim danima rata prijavili u Teritorijalnu obranu, uspjela je prvo zaustaviti snažan ofenzivni napad ruskih okupacijskih snaga, a zatim ih baciti s ukrajinskog tla, najprije u regijama Kijev, Sumy i Chernihiv, zatim u regiji Harkiv i konačno osloboditi Khersona i Desnu obalu regije Kherson.
Ukrajina je preživjela, unatoč činjenici da je čak i zapadnim analitičarima trebalo od nekoliko dana do nekoliko tjedana prije pada Kijeva i potpune okupacije. Kada je postalo jasno da je agresor slomio zube, u Ukrajinu je počela pritjecati neviđena vojna pomoć. Zapad je radikalno promijenio svoj stav prema rusko-ukrajinskom sukobu.
Je li svijet bio spreman za rat? Sumnjiv. Definitivno ne sve i definitivno ne do razmjera koje smo na kraju dobili. Unatoč zabrinjavajućim američkim obavještajnim podacima, agresivne izjave Putina i njegovih pristaša većine zapadnih političara vjerovale su da će prevladati zdrav razum. Uvjerili su se da Moskva blefira kako bi Ukrajina i Zapad podlegli ucjeni. Uvjerili su se: pa, Putin i njegova pratnja, koji toliko vole luksuzan život, ne mogu pogoditi izvore vlastite dobrobiti.
Uostalom, bio je gotovo spreman za pokretanje Sjevernog toka 2, trgovina Europske unije s Rusijom iznosila je stotine milijardi eura. Stav zapadnih političara da ukinu sankcije Rusiji i nametnu posao kao i obično.
Sjetite se kajanja njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera, izraženog u komentaru za list Frankfurter Allgemeine Zeitung odmah nakon ruske invazije: “Moja je procjena bila da Vladimir Putin ne bi želio platiti potpunu ekonomsku, političku i moralnu propast svoje zemlje za svoje carsko ludilo. Kao i ostali, pogriješio sam.”
Steinmeier, bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Emmanuel Macron i drugi političari zapadnog prvoligaša bili su uvjereni da će uključenost Rusije u europsko gospodarstvo, aktivna trgovina s njim i kapitalni pokreti apsolutno jamčiti dobrosusjedski suživot. Da će Moskva odustati od svoje agresivne politike, uključujući prema Ukrajini i drugim bivšim sovjetskim republikama, čak i ako odaberu zapadni vektor razvoja.
Da, svi su pogriješili.Pokazalo se da se od Rusije može očekivati da poduzme najneočekivanije akcije u svojoj tuzi. Kao što je Ukrajina upozoravala prije toga osam godina zaredom.
Je li Rusija bila spremna? Čini se nedvosmisleno tako. Barem posljednjih 10 godina Putin se aktivno priprema za rat: lovio je oporbu tihom motikom, istrijebio civilno društvo i zabranio sve manje-više neovisne nevladine organizacije. Istodobno je došlo do snažne modernizacije vojske, stalnih vojnih vježbi. Osim toga, Rusija je poduzela mjere predostrožnosti protiv mogućih sankcija: uveden je sustav bankovnih kartica “Mir” (u slučaju isključenja Rusije iz ..SWIFT), promišljena je takozvana “zamjena uvoza”, osmišljeni su alternativni načini uvoza nositelja energije itd.
No, na kraju, kao što su pokazali ovogodišnji događaji, Rusija je bila ta koja se pokazala najnepripremnijom za rat.
Na kraju je cijeli svijet vidio da glavni izvor ponosa Rusa – vojske – nije ništa drugo nego uho na glinenim nogama, papirnati tigar, napuhani lažnjak. Kao što se Facebook pamet sada šali: druga vojska svijeta zapravo je bila druga vojska među sudionicima rusko-ukrajinskog rata.
Naime, vojska se uglavnom temeljila na kremaljskoj propagandi. Jačanje obrambene sposobnosti opravdalo je socijalne probleme, socijalne neugodnosti, ograničavanje demokratskih prava, istrebljenje oporbe, likvidaciju javnih organizacija, zabranu najmanjih prosvjeda itd.
Štoviše, ruska vojska smatrana jezgrom kremaljskog režima. Stoga je sada logično pretpostaviti da je cijeli režim isti, odnosno temeljito truo.
Demokracija protiv diktature
Činjenica da je demokracija sposobna pružiti mnogo viši životni standard društvu od diktature ili autokracije prije nije dovedena u pitanje. Jasno je da prisutnost bogatih naslaga nafte ili plina donekle negira tu razliku, ali za relativno kratko razdoblje, ovisno o količini minerala, ne/korupciji vrha, cijenama energije itd. Međutim, još uvijek je postojalo uvjerenje da je prije rata autokracija dobila mnogo bolje od demokracije.
2022. pokazala je da je to lažna teza. Demokracija, kao što smo vidjeli, može bolje jamčiti njezinu sigurnost i zaštitu. Jer, osim učinkovitog ekonomskog sustava, demokracija se još uvijek pruža mnogim saveznicima koji su svjesni opasnosti koja proizlazi iz tiranije. U međuvremenu, diktatorska država našla se sama u ključnom trenutku. To smo jasno vidjeli na primjeru ruske neodržavanja u stvarnom ratu od strane država CSTO-a, CIS-a, država članica Šangajske organizacije za suradnju (prvenstveno Kine i Indije), tijekom glasovanja u korist Ukrajine (osuđujući Rusiju) na sastanku Opće skupštine UN-a itd.
Pokazalo se da vrag nije tako strašan kao što je naslikan. Tiranija prestravljena i drhtala zveckanjem oružjem, igrajući se mišićima. Ali to se nastavilo samo dok se nije suočilo sa stvarnim otporom.
Posljednjih godina čuli smo mnogo kritika liberalne demokracije. Međutim, da parafraziram Marka Twaina, može se tvrditi da se vijest o njezinoj smrti pokazala pomalo pretjeranom. To je jasno pokazao rat. Trenutno nismo ni u potpunosti svjesni svih posljedica takvog zaključka. Gotovo sam uvjeren da će ta svijest o apsolutnoj neučinkovitosti diktature radikalno promijeniti geopolitičku situaciju u poslijeratnom svijetu.
Dakle, diktatorski režim može priuštiti da apsolutno ne brine o spašavanju života svojih vojnika. Deset tisuća, sto tisuća, milijun. Koliko god trebate staviti kako biste sačuvali njegovu moć, diktator će toliko toga staviti i neće trepnuti okom. Ali to ga neće spasiti ako je takva globalna koalicija naprednih sila već stvorena s druge strane.
Unatoč činjenici da je pobjeda Ukrajine i, sukladno tome, poraz Rusije još uvijek daleko, Putin je već izgubio, kao i cijela ruska politička elita, koja je podlegla takvoj avanturi. Rusija se pretvara u svjetsku pariju, nitko se s njom neće htjeti baviti dugo vremena. Što se tiče posao kao i obično Nema sumnje. Zapad čini radikalan preokret u svom stavu prema Rusiji, rješavajući se svih iluzija. Sada su svi shvatili da Kremlj politiku pomirenja, meke diplomacije, potrage za konsenzusom, spremnost za ustupke doživljava isključivo kao slabost suprotne strane i samo povećava pritisak na kolegu.
A činjenica da je Putin prepoznat kao gubitnik godine, a Zelenski – osoba godine, otkriće godine, sasvim logično uklapa se u sve gore navedene teze. Nije ni čudo što je šef Kremlja odbio održati tradicionalnu prosinačku konferenciju za novinare i prenijeti poruku Saveznoj skupštini, iako je to propisano Ustavom Ruske Federacije. Jer on jednostavno nema što reći Rusima.
U međuvremenu, Zelenskij je održao godišnje obraćanje ukrajinskoj Verhovni Rada o unutarnjoj i vanjskoj situaciji Ukrajine, u kojoj je, odvojeno,i rekao je: “Zahvaljujući Ukrajini, svijet je vjerovao da vrijednosti daju snagu. Vjerovao sam u praćenje naše borbe. Svijet se pobrinuo da tiranija izgubi. Slijedeći našu vjeru. Svijet je vidio da sloboda može biti pobjednik. Prateći naše dobitke na bojnom polju. I svoj našoj vojsci.”
Tako je rat pokrenuo mnoge pozitivne procese kako u samoj Ukrajini tako iu slobodnom svijetu. Naravno, bilo bi bolje da se sve ovo zavrti bez ovog krvavog masakra. Neka se procesi odvijaju sporije, ali u mirnim uvjetima. Ali povijest, kao što znate, nema konvencionalni način.
U zaključku, želio bih citirati iz cvrkut ptica Profesor sveučilišta u Baselu, rodom iz Kazahstana Botakoz Kassimbexova: “Bila je to strašna godina, ali bila je to godina nade. Ukrajinski otpor prepravio je povijest za mnoge od nas. To nam je dalo snagu.” Iz ove perspektive, nadam se, Ukrajina će sada biti percipirana u svijetu.
