U rujnu 2008. imao sam priliku razgovarati s tadašnjim potpredsjednikom gruzijske vlade Giorgijem Baramidzeom. S njim smo se sastali na gospodarskom forumu u poljskom gradu Krynici. U to je vrijeme upravo završila vruća faza rusko-gruzijskog rata, koja je donijela smrt, uništenje i gubitak teritorija kavkaskoj zemlji. Zapad je tada pristao na sramotni “Sporazum Sarkozy-Medvedev”, koji je zapravo zabilježio provedbu ruskih carskih zadiranja.
Glavna stvar koju sam želio naučiti od gospodina Baramidzea bili su motivi Tbilisijevih postupaka uoči napada na Tskhinvali, glavni grad Južne Osetije. Uostalom, bilo je jasno da Moskva provocira Tbilisi da bude prvi koji će započeti neprijateljstva, kako bi se kasnije Kremlj mogao predstaviti kao “osloboditelj” južnoossetijskih teritorija provodeći “posebnu operaciju” sa zlim imenom “Prisiljavanje na mir”.
Potpredsjednik vlade se ljutito nasmiješio. Postalo je jasno da ovo nije prvi put da ovdje čuje ovo pitanje. “Misliš li da smo imali drugi izlaz? Ako je tako, jako ste u krivu. Jer kako je situacija izgledala: Rusi i proruski militanti metodički su topništvom granatirali gruzijska naselja s područja Južne Osetije. Dugo smo trpjeli, pozivali zapadne promatrače da zabilježe zločine. Došli su na mjesto, otkucali jezike, rekao je ah-yay-yay, prijetio prstom u smjeru Rusa. I to je bio kraj reakcije Zapada. Kada se granatiranje intenziviralo, postalo nepodnošljivo, nismo imali izbora nego provesti vojnu operaciju”, objasnio mi je Giorgi Baramidze.
To je taktika Kremlja, a to je korist zapadnih mirovnih snaga.
Na kraju, mi Ukrajinci imamo slično iskustvo – Krim, koji je u određenoj mjeri ogledalo južnoossetskog iskustva. Krajem veljače 2014., na najvišoj političkoj razini, donesena je odluka da se toleriraju i ne reagiraju na provokacije Rusa. Kako je završilo? Okupacija i aneksija Krima, unatoč činjenici da smo na poluotoku raspolagali prilično moćnom vojnom silom.
Zašto ste se već sjetili svih tih koje već možete reći “drevne priče”? Jer još uvijek moramo naići na sljedeću tezu u člancima europskih političara i stručnjaka, u komentarima zapadnih sugovornika na društvenim mrežama: kažu, da, mi smo za Ukrajinu, u potpunosti je podržavamo u suočavanju s ruskom agresijom, ali … Ali mogao si izbjeći ovaj strašni rat, ta razaranja, smrti. Bilo je potrebno napraviti određene ustupke (“prestanite pucati”, “sastanite se negdje u sredini”).
Npr post na Facebook stranici bivšeg suradnika sad-a Romana Dubaševiča (naša je publikacija to više puta spomenula). Rodom iz Lavova i odavno se preselio u Njemačku, sada radi kao profesor na Sveučilištu u Greifswaldu. Uoči potpune invazije, ustvrdio je:
“Geopolitička neutralnost Ukrajine, poseban status Donbasa, pa čak i pseudoizbori izgledaju iznimno bolnim, nemogućim koracima. Pogotovo u pozadini već strašne cijene plaćene za rat u Donbasu i navijanje za civiliziranu budućnost Ukrajine. U isto vrijeme: nisu li oni najdalekovidnija reakcija, s obzirom na strašnu cijenu koju je Ukrajina već platila? Najbolja lekcija iz tragičnih događaja do sada? Nije li sposobnost prihvaćanja složenog kompromisa manifestacija istinske političke zrelosti i europske subjektivnosti? I ne bi li dao barem neku šansu da izbjegne opetovano masovno krvoproliće, ekonomski i društveni kolaps? Za tako priželjkivano smanjenje napetosti i povratak u nesavršeno normalno stanje, u mirne poslove? Zašto dopustiti da skromne šanse za dugoročnu, mirnu političku igru teže manje od zajamčene katastrofe? I mogu li ti koraci tako radikalno utjecati na rješavanje onih brojnih zadataka koji će odrediti civilizirani put razvoja zemlje, bez obzira kako ga nazvati – europskim ili globalnim? Dominira li herojski kodeks ukrajinske kulture, njezino mučeništvo (Kruty, Kholodny Yar, kryivka…) ukrajinskom vitalnošću? Jesu li životi tisuća, ako ne i milijuna Ukrajinaca i Rusa vrijedni ovog geopolitičkog pokera?”
Prekrasno napisano, zar ne? Čak i srce nastoji podleći “lošem miru” umjesto “dobrom ratu”. Možda je stvarno vrijedilo napraviti ustupke Kremlju kako bi se spriječio ovaj strašni rat? Međutim, um kaže: apsolutno ne. Jer ustupci, kako se ispostavilo, ne bi dali ništa u smislu ne samo očuvanja ukrajinskog suvereniteta, već čak i života Ukrajinaca, postojanja ukrajinske nacije, ukrajinske kulture. Jer već imamo tako gorko iskustvo.
Pretpostavimo na trenutak da je Ukrajina, odnosno njezino vodstvo, pristala ići na sve zahtjeve Kremlja, koje je gospodin Dubaševich opisao u svom postu. Kako će se događaji razvijati kasnije? Odgovor na ovo pitanje dao je odgovarajući član Kraljevskog instituta za obranu i sigurnost istraživanje Alexander Danylyuk. On je, usput, koautor te poznate. Izvješće Kraljevski institut za ujedinjene usluge u Londonu (RUSI), koji detaljno analizira prvu polovicu rusko-ukrajinskog rata. U intervjuu Radio NV G. Danyliuk posebno tvrdi, na temelju konsenzusne procjene ukrajinske obavještajne zajednice, da su Rusi pribjegli invaziji u punom opsegu suprotno njihovim planovima, koje su identificirali na početku. Objasnio je koja je to konsenzusna procjena:
“Činjenica da se Rusi, naravno, pripremaju za vojnu invaziju, ali, shvaćajući nesposobnost isključivo zbog vojne komponente da pobijedi u ovoj invaziji, Rusima je bila potrebna unutarnja destabilizacija Ukrajine, što bi značajno oslabilo sposobnost Oružanih snaga da izvršavaju svoje zadaće, kao i općenito destabiliziralo sustav javne uprave.
Jedna od verzija (imala je mnogo pokazatelja koji [доводили], da ova verzija ima pravo postojati) naznačio je da je cijeli scenarij, počevši od gomilanja ruskih vojnika na granicama Ukrajine godinu dana prije invazije (zapravo je bio usmjeren na stvaranje preduvjeta za destabilizaciju), ruski plan [який був спрямований на] prisiljavanje Zapada prisiljavanjem Ukrajine da prihvati zahtjeve koje je Putin potom postavio pred Ukrajinu.”
Sjetite se što je Putin tražio od Ukrajine. Prije svega, priznavanje Krima kao Ruskog, provedba političkog dijela sporazuma iz Minska od strane Kijeva (njegova) od strane Kijeva, bez da Rusija ispuni (svoj) sigurnosni dio. Javno odbijanje ukrajinskog vodstva da se pridruži NATO-u, demilitarizacija Ukrajine. I niz manje značajnih zahtjeva. To je trebao biti “kompromis” sa stajališta Moskve.
Do čega bi na kraju dovela provedba tog plana popuštanja? Za potpunu destabilizaciju u Ukrajini, na koju je Kremlj računao. Evo kako je Oleksandr Danyliuk opisao daljnji razvoj događaja prema ukrajinskoj obavještajnoj zajednici:
“Zapravo, to je bio uvjet za destabilizaciju. Jasno su shvatili da bi takvi ustupci bili potpuno neprihvatljivi za ukrajinsko društvo. Takvi ustupci djelovat će kao okidač za prosvjede, i to – potpuno prirodne. Izračun je bio na refleksivnoj kontroli i nedopuštenosti kao takvoj. U kontekstu tih prosvjeda, koji su se trebali održati, Rusi su planirali radikalizirati te prosvjede svojih agenata i dodatnih predstavnika specijalnih službi i specijalnih snaga Ruske Federacije. Dovedi ih na razinu oružanog sukoba. A u okviru tih prosvjeda, također je na zastavi prosvjednika da poduzmu mjere čak i kako bi fizički eliminirali vrh države Ukrajine.”
Stoga bi Ukrajina, bez najvišeg državnog vrha, zahvaćenog masovnim prosvjedima, postala lak plijen ruskih imperijala. A Zapad ovdje ne bi mogao pomoći. Jer, prvo, ne bih imao s kime stupiti u kontakt. I drugo, malo je vjerojatno da bi imao želju podržati nestabilnu, buntovnu zemlju.
Često se moglo čuti ismijavanje nekih stručnjaka za kauč o Vladimiru Putinu da, kažu, nije imao “plan B” da njegova “posebna operacija” ne bi prošla kako je planirano. I ona je otišla “u krivu” zapravo od prvih sati invazije. Sada je postalo jasno da je ova potpuna invazija “plan B”. Dok je “Plan A” također predviđao zapljenu Ukrajine, lišavanje njezine subjektivnosti i stvarnu eliminaciju ukrajinske nacije, ali na neki način mnogo jednostavnije, jeftinije u svakom pogledu za Rusiju. Iako, kao što već znamo iz iskustva Buche i drugih dezauzetnih područja, ovaj scenarij nipošto nije manje krvav. Srećom, ukrajinsko vodstvo nije bilo u iskušenju mirnim mamcem Kremlja.
