“U Ternopilu su zavidni susjedi postigli nestanak struje u kući koja je uvijek imala svjetlo.” Vijesti sa sličnim naslovima posljednjih tjedana preplavile su medijski prostor. Nestanak struje zbog ruskog granatiranja izazvao je na različitim razinama rasprave o konceptima koji su često pogrešno identificirani i pogrešno shvaćeni, uglavnom u vlastitom interesu, percipirani – jednakost i pravda. U tim raspravama, stajališta koja nas čine otvoreno zabrinutima za našu budućnost kao države i društva i koja mogu negirati mnoge plodove buduće pobjede nad Rusijom su previše popularna. Govorimo o ljudima koji svijet oko sebe doživljavaju kao igru nulte sume: “ako je netko bolji, onda mi je gore od toga.”
Odmah je potrebno razumjeti pojmove. Ravnopravnost se može zamisliti na različite načine – sve do utopije komunizma. Ali jedina moguća verzija jednakosti, a teško se može postići savršeno, je jednakost pred zakonom. Svi pokušaji nametanja jednakosti imovine, jednakosti ne mogućnosti, već rezultata, završili su u povijesti koncentracijskim logorima i masovnim represijama. Društvo koje je postalo možda glavna žrtva komunističkog sovjetskog eksperimenta trebalo je biti dobro zbunjeno. U međuvremenu, ispada loše. To se očituje i utvrđivanjem pravde s jednakošću. Kao, kad su svi u istim uvjetima – onda je to pošteno. To je temeljna zabluda. Ljudi su prirodno različiti: vrijedni ili lijeni, inventivni ili bez ideje, proaktivni ili pasivni. Na kraju, netko je sretniji, netko manje. Konkretno, kada je riječ o dalekovodima i ne/priključenju određenih kuća na kritičnu infrastrukturu. I nasilno tjeranje svih do istih rezultata upravo je suprotno pravdi.
Slučaj Ternopil je o tome. Ogorčenje ljudi nije uzrokovano gašenjem, ne ruskim granatiranjem kao njihovim uzrocima, već činjenicom da struja nije isključena u obližnjoj kući. Razlog je bio jednostavan – nalazi se na istoj liniji kao i pekara, za čiji normalan rad zahtijeva neprekidno napajanje. Pa, zahvaljujući pritužbama “budnih stanara”, sada stanovnici kuće, koji nisu bili potrebni za isključivanje energije, također sjede bez svjetla. Je li se itko osjećao bolje od ovoga? Osim ako oni koji naude drugome bez ikakve koristi bilo kome, kao i sebi, ne razmotre trijumf pravde. Koji ovdje ne miriše.
Uspostava sovjetske vlasti na području Ukrajine često se opisuje kao posljedica vanjske agresije ruskih boljševika. Bez trupa koje je Lenjin poslao iz Rusije, boljševici ne bi mogli osvojiti ukrajinske zemlje. To je istina, ali ne sve. Mnogi Ukrajinci među inteligencijom, radnicima i seljacima suosjećali su s boljševičkim sloganima uspostavljanja socijalne jednakosti, “poštene” preraspodjele imovine itd. To se posebno odnosi na urbane i ruralne “niže klase”, ili, kako su ih tada zvali, “proletarijat”. Zato što je boljševička propaganda vrlo jednostavno i prikladno objasnila zašto zlo živi za te ljude. Ne zato što rade nešto pogrešno u životu, već zato što su ih opljačkali i nadmudrili “buržoaski”, “kulaci” i drugi “antipopularni elementi”. Gledajući trenutne “borce” za jednakost i pravdu u nestanku struje, postaje mnogo lakše zamisliti odakle su došle tisuće članova raznih “odbora siromašnih” ili drugih boljševičkih organizacija, koji su bili “aktivisti” stvaranja sovjetskog “raja” i borili se protiv “kurkula” – onih koji su svojim radom uspjeli postići više i usudili se biti “ne kao svi drugi”.
Želja za “odabirom i dijeljenjem” nije izum boljševika. Na podsvjesnoj razini, to je dio ljudske prirode. Lenjin i društvo samo su sjajno iskoristili ovaj instinkt i pronašli praktičnu primjenu za njega.
Slični impulsi “jednakosti” događali su se i prije, a dogodit će se i u budućnosti. Oni su dio ljudske prirode, iako njegova tamna strana. Jedino pitanje je na skali. Ovaj fenomen može se nazvati boljševizmom, jer je u to vrijeme ta tamna strana u potpunosti otkrivena i ohrabrena službenom ideologijom. Moguće je, kao što to čini publicist Viktor Tregubov, “kolektivno kugutstvo”. Suština toga se ne mijenja. Tregubov je bio taj koji je uspio možda najbolje i najsažetije formulirati suštinu problema: “izgleda kao [кугут] Nešto poput ruske propagande opisuje Ukrajinca. Arogantan, uskogrudni, samouvjereni neznalica. Vjeruje u laži i iznosi laži, sudi sebi i drugima na razne načine, glup je, ali ciničan, ocjenjuje sve i traži od svih osim sebe. Zahtijeva da ga se oduzme i podijeli, otpiše kredit, da se u vojsku pošalju svi koji mu se ne sviđaju, a u međuvremenu da ga puste u Poljsku, on je ravnoušan.”
Osim što pokazuje da mentalitet “Kuguta” nema nikakve veze s jednakošću i pravdom, gornji citat dovodi do kritičnog problema podrijetlom iz sovjetskih vremena: percepcijayat vlastite države kao neprijatelja s istodobnom iznudom iz nje ispunjenje svih “zahitsyanok” i želja da ga prevari. U takvom svjeorskom koordinatnom sustavu, pozitivan junak je onaj koji “maše” državom, posebno se skrivajući iza riječi o brizi za “obične ljude”.
Idealan primjer takvog mentaliteta “boljševika-kuguta” je lik poduzetnika Aleksandra Poroznyuka. Posljednjih mjeseci postao je heroj u medijskom prostoru. Čovjek koji izgleda i ponaša se kao razbojnik iz “poletnih 90-ih” ima četiri kriminalna dosjea, ne može povezati nekoliko riječi bez opscenosti i s ponosom Govori, da “nikada nije krao od ljudi, samo od države”. Budući da gorljivo podržava aktualnu predsjednicu, dobio je “promociju” od “Kvartala 95” i 1+1. I mnogi Ukrajinci se dive takvoj osobi. Jer mu je “stalo do običnih ljudi”, jer se čini da je iskren i cool prema pojedinim ukrajinskim političarima ili Rusima. Na kraju, to ne ukazuje toliko na Povoroznyuk koliko na razinu onih koji ga vole. Kada je Spominje, koji su jednom ukrali dizelsko gorivo, jer ga “tada ga samo lijeni nisu ukrali”, tada se previše Ukrajinaca u junacima ove priče prepoznaje. I što je najgore, neće vidjeti ništa loše u ovoj sličnosti. Jer država je zapravo neriješena, pa zašto ne i “prikladna”. A onda će takvi ljudi biti prvi koji će vikati da zavjeteni “barigasi” žele rasprodati “narodno dobro”.
Sovjetske ozljede dugo će smetati ukrajinskom društvu. Nepovjerenje između države i društva, nepovjerenje unutar samog društva – sve to ne nestaje ni u jednom trenutku, ili, kako vidimo, u 31 godini samostalnosti. Optimizam se dodaje činjenicom da je naš napredak očigledan: spremnost mnogih Ukrajinaca da brane vlastitu državu na fronti, da pomognu kao volonter ili financijski. Sve je više onih kojima država nije neprijatelj. Oni koji to ne shvaćaju kao “proklete oligarhe u parlamentu”, već kao zajednički cilj i zajedničku odgovornost. Jer jedna od sloboda koju imamo je sloboda da odaberemo moć za koju većina nas misli da je prikladna.
Ta je sloboda ujedno i odgovornost koju ne razumiju svi. Nositelj bacila boljševizma, koji se najglasnije zaklinje na vlast i zahtijeva jednakost, možda uopće neće ići na izbore. Uostalom, postoji “sve kupljeno” i “Ja sam jednostavna osoba, ništa ne ovisi o meni”. To je još uvijek optimističan scenarij. Jer mnogi od njih će ići i provoditi građansko pravo i slobodu, što zapravo ne cijene. I glasat će za one koji obećavaju čuda ovdje i sada. Za one koji obećavaju “željeznom rukom” kako bi bili sigurni da postoji “jednakost i pravda”. Budući da je populizam naše sve, nema se što čuditi izjavama izabranih dužnosnika na svim razinama – od šefa ujedinjenih teritorijalnih zajednica do predsjednika, koji zahtijevaju da inženjeri moći ne provode gašenje ne optimalno i s minimalnim problemima za ljude, već “pošteno”.
Kako se nositi s našim unutarnjim boljševikom tema je za poseban tekst. Jer potraga za odgovorima dovest će do problema u obrazovanju, te do povijesnih uzroka trenutnih mentalnih problema društva i mnogih drugih tema. Prvi korak u liječenju bolesti je prepoznavanje njezine prisutnosti i shvaćanje prijetnje. Za Ukrajince se ponekad kaže da nikada ne propuštaju priliku da propuste priliku. Pobjeda nad Rusijom bit će povijesna prilika za kvalitativni iskorak za zemlju i narod. I bit će strašna tragedija ako na putu ne stoje vanjski neprijatelji, već oni među nama kojima je vrhunac pravde principi “samo bi nekome bilo bolje od mene” i “oduzeti sve i podijeliti” i čiji je junak opsceni poduzetnik s izgledom i navikama razbojnika. Ne želim vjerovati da se to može dogoditi. Ali ako nas povijest može naučiti bilo čemu, onda bi ta lekcija trebala biti “nikad ne reci nikad”.
P.S. U autorovoj kući struja se svakodnevno isključuje.
