Nedavno je ukrajinski Facebook sektor “digao u zrak” spor oko prilično kontroverznih izjava pape Franje o Rusima i njihovom humanizmu. I također o Dostojevskom i kako “nadahnjuje kršćane da shvate kršćanstvo”.
Citirajmo doslovno: “To me zadivljuje – i zato koristim riječ “dugotrajna patnja” [дослівно: “martoriata” – “піддана мукам” від “martoriare” – “катувати, мучити”] – ta okrutnost, koja nije svojstvena ruskom narodu, možda… jer ruski narod je veliki narod; ovaj [жорстокість] plaćenici, vojnici koji idu u rat kao avantura, plaćenici… Više volim tako misliti, jer imam veliko poštovanje prema ruskom narodu, prema ruskom humanizmu. Dovoljno je prisjetiti se Dostojevskog, koji još uvijek nadahnjuje, nadahnjuje kršćane da shvate kršćanstvo. Imam veliku predanost ruskom narodu, kao i veliku predanost ukrajinskom narodu.”
Pa, radije bih zaobišao pitanje “čovječanstva” Rusa kako ne bih pribjegao pejorativnim rječniku. Mogu razumjeti pontifikata kao najmjerodavnijeg predstavnika kršćanskog učenja na zemlji, njegovu želju da pomiri sve narode svijeta, neprijatelja i žrtvu, agresora i mučenika. Ovo je evanđeosko učenje koje ima za cilj izgladiti kutove, voljeti neprijatelja, zamijeniti lijevi obraz kada se udari u desnu stranu. Za Ukrajince koji se sada opiru okrutnom osvajaču, sada se čini krajnje neprikladnim. Ali kršćanstvo je takvo i , kako kažu, za to nema savjeta.
Razgovarajmo bolje o Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom (unatoč činjenici da me stvarno dobio) i njegovoj sposobnosti da “inspirira”. Komunicirajući s mislećim ljudima iz različitih europskih zemalja, često sam primijetio njihovu, ako ne i apologetizaciju, onda barem prilično povoljan odnos prema ruskom piscu. Mnogi od njih objasnili su mi da čitajući djela Dostojevskog pokušavaju razumjeti Rusiju, njezinu “široku dušu”. Čak i unatoč upozorenjima drugog Fjodora, ruskog pisca devetnaestog stoljeća, naime Tyutcheva: “Um Rusija nema pojmove.”
Dakle, europskim intelektualcima se čini da će, nakon čitanja Dostojevskog, prije svega, “Zločina i kazne”, poduzeti veliki korak u razumijevanju Rusije. U raspravi s njima pokušao sam objasniti da su okrutno pogriješili, da sva ta dostojevshchina sustiže više magle nego što daje razumijevanje. Da ne postoji niti jedna ruska “široka duša”. Sve je to zabluda, “pontovi za posjetitelje”.
Na kraju je šok koji je Europljanima prouzročila ruska agresija u Ukrajini, a posebno brutalni ratni zločini Rusa, još jednom dokazao da ništa ne razumiju.
Žao mi je što ranije nisam govorio o Dostojevskom i njegovom utjecaju na europske umove s poznatim poljskim publicistom, analitičarem, kulturnim znanstvenikom, dr. Kubom Benedychakom. Dao bi mi dovoljno argumenata za uvjerljivost. Nedavno sam s velikim zadovoljstvom pročitao njegov članak “Zapad voli Dostojevskog i misli da razumije Rusiju” u publikaciji Nowa Europa Wschodnia.
Benedychak je ukazao na površnu i amatersku fascinaciju Dostojevskim, svojstvenu posebno zapadnim političarima i njihovim savjetnicima. Dao je primjer kako je Emmanuel Macron na zajedničkoj konferenciji za novinare predsjednika Rusije i Francuske 2019. citirao Dostojevskog, odnosno riječi iz njegova govora na otvaranju spomenika Puškinu 1880. pred carom Aleksandrom II. i tadašnjim društvenjacima.
“Jer što je Rusija učinila u sva ova dva stoljeća u svojoj politici, ako nije služila Europi, možda mnogo više od sebe? Mislim da se to ne bi smjelo dogoditi samo zbog nemogućnosti naših političara. Narodi Europe i ne znaju koliko su nam dragi! A kasnije, vjerujem u to, mi, to jest, naravno, ne mi, ali budući budući ruski narod shvatit ćemo sve do jedinog, da postati pravi ruski znači: nastojati konačno uvesti pomirenje u europske kontradikcije, ukazati na put prema europskoj čežnji u svojoj ruskoj duši, sveljudskom i ponovnom ujedinjenju, da se uklope u to s bratskom ljubavlju sve naše braće, i na kraju, možda, izraziti posljednju riječ velikog, univerzalnog sklada, bratskog konačnog pristanka svih plemena prema Kristovom evanđeoskom zakonu!” ustvrdio je tada Dosojewski, nakon čega je uslijedio Macron.
Nakon toga, citate iz ovog govora koristio je i bivši talijanski premijer Giuseppe Conte. U razgovoru sa Senatom, pokušao ga je uvjeriti u potrebu da umiri Rusiju i… stvoriti uvjete za ukidanje proturuskih sankcija.
Državna tajnica u administraciji Georgea W. Busha, Condoleezza Rice, kako se ispostavilo, također je bila Ruskinja po obrazovanju. Zato je često citirala Dostojevskog, osobito njegovu “Braću Karamazov”, na primjer, tijekom pripreme posjeta svog pokrovitelja Moskvi 2002. godine. Tada je Bush izgovorio svoju poznatu frazu koja je, kažu, “pogledala Putinu u oči i vidjela u njima počasnog čovjeka”. Vidio sam to široko i duboko.ruska duša koju je otpjevao Dostojevski, a svijet je lagano pokupio ovu pjesmu.
U međuvremenu, Vladimir Putin shvatio je da se u omotu Dostojevskog zapada može gurati razne propagandne teze. Kao u trojanskom konju. Ili, bolje rečeno, kao u trojanskom virusu, koji tako često koriste pro-kremaljski hakeri, hakirajući poslužitelje demokratskih institucija u Europi i Americi.
Dr. Benedychak s pravom primjećuje u ovom kontekstu: “Prijeđimo na ozbiljna tumačenja. Dostojevski dolazi u pomoć Vladimiru Putinu u brojnim pitanjima: kontroli nad srednjom Azijom, konzervativnoj ideologiji i torpediranju liberalizma, zajedničkom plesu Kremlja i Pravoslavne crkve, snažnoj autoritarnoj moći. Međutim, važne su samo dvije stvari – Europa i revolucija. Putina muči ono što je mučilo prvo Puškina, a zatim i samog Dostojevskog, odnosno da je Rusija stoljećima ostala strana Europi.”
Kako je to “vanzemaljac”? Uostalom, u već danom citatu Dostojevskog vidjeli smo njegovu ljubav prema Europi, želju za integracijom. Ali zašto ovaj ruski književni genij ne može proturječiti samom sebi. Čitajmo njegove “Zimske bilješke o ljetnim iskustvima”, gdje je Dostojevski napisao: “Nikada nismo pobudili simpatije u Europi i to nas je, što je prije moguće, uvijek dobrovoljno pokretalo. Nije mogla ne prepoznati samo jednu stvar: našu snagu.” Na kraju je i sam priznao: “Znali smo se grditi što nismo mogli europeizirati. Sada razmišljamo drugačije. Sada znamo da ne možemo biti Europljani, da se nismo u stanju ugurati u okvir jednog od zapadnih oblika života.”
I ovdje iskreno vjerujemo FedorU Mihajloviču: Rusija se po svojoj prirodi u načelu ne može integrirati s Europom. To su dva svijeta koja, kao što mi, Ukrajinci, već sigurno znamo, nemaju točke sjecišta. Suživot je moguć samo u obliku sukoba, sve dok se Rusija ne raspadne na mnoge neovisne državne entitete.
