Sankcije su standardni zapadnjački odgovor usmjeren protiv autoritarnih diktatura koje prijete svijetu. Ali dugoročna praksa njihove uporabe dokazuje: to je daleko od apsolutnog i ne tako zastrašujućeg oružja kao što bismo željeli.
Praksa primjene sankcija datira nekoliko desetljeća unatrag. Motivi za njihovu provedbu bili su različiti. Kao i geografija – od Kube i Venezuele do Irana, Sjeverne Koreje i Rusije. Međutim, do sada niti jedan autoritarni režim nije pao samo pod navalu sankcija. Sankcije mogu usporiti razvoj država s agresivnim agresivnim ambicijama. Smanjite njihov ekonomski potencijal. Suzite financijske mogućnosti. Značajno komplicirati pristup naprednim tehnologijama. Ali također je istina da su se autoritarni režimi naučili prilagođavati. Oni su u stanju djelomično zaobići nametnuta ograničenja i čak su u stanju povećati svoj vojni potencijal u uvjetima međunarodnog pritiska. U tome zemljama parije pomaže suradnja s državama koje ne dijele vrijednosti zapadne civilizacije ili zauzimaju neutralan položaj.
Kao rezultat toga, ekonomski učinak sankcija često nije tako snažan kao što bismo željeli. Autoritarni režimi u DNRK-u, Iranu, Rusiji, Bjelorusiji i drugim zemljama čak razmjenjuju vlastito iskustvo izbjegavanja sankcija. Postaje sve očitije da bez vojnog poraza ili bez revolucije unutar autoritarnih diktatura može postojati jako dugo. I ne samo da postoji, već i da razvije novo oružje i nastavi ucjenjivati cijeli svijet.
Kada su protiv Rusije uvedene sankcije za potpunu agresiju na Ukrajinu, analitičari su se nadali vrlo ozbiljnom udarcu agresorskom gospodarstvu. Iznesena su mnoga mišljenja, sve do potpunog kolapsa i kolapsa financijskog sustava. Još u prvoj polovici godine Rusija je predvidjela pad BDP-a za 10-15%, stagnaciju bankarskog sustava, naglo smanjenje mogućnosti za ratovanje, potpuno osiromašenje i kolaps tečaja rublje. Ali stvarnost sankcija nije bila tako apokaliptična za Moskvu kao što bismo željeli.
Gospodarstvo agresorske države doista će se smanjiti ove godine, ali pad će biti u rasponu od 4-5%. Tečaj rublje ne samo da nije pao, već je porastao i na 60 za jedan dolar. Kolaps bankarskog sustava nije se dogodio. Proračun se puni zbog visokih prihoda od prodaje nositelja energije. Prema izvješću Finskog centra za istraživanje energije i čistog zraka (CREA), prihodi Rusije za prvu polovicu godine od prodaje nafte i plina iznosili su 158 milijardi eura, dok se trošak rata za agresora procjenjuje na 100 milijardi eura. Najnoviji podaci pokazuju da je Rusija u listopadu uspjela održati višak proračuna zbog povećanja poreznih prihoda gazproma. Uvođenje ograničenja troškova ruske nafte pogoršat će punjenje proračuna Ruske Federacije, ali ne i fatalno. Dodatne probleme uzrokovat će odbijanje Europe da kupi ruski plin i naftu. Ipak, malo je vjerojatno da će to prisiliti agresora da povuče svoje trupe iz Ukrajine.
Naravno, sankcije nisu alati za brzo djelovanje. Njihova akcija je rastegnuta u vremenu. Rade postupno. Uz veliku vjerojatnost, sankcije će uzrokovati sve veće zaostajanje između Rusije i vodećih zemalja svijeta u znanstvenoj i tehnološkoj sferi. Mnogi stručnjaci će napustiti zemlju. Značajna ulaganja i nova poduzeća mogu se zaboraviti. Kontrole izvoza ograničit će sposobnost Rusije da proizvodi oružje. A neki sektori gospodarstva degradirat će se i izgubiti bilo kakvu konkurentnost na svjetskim tržištima. Ali postoje primjeri parijah država u svijetu koje desetljećima žive pod sankcijama. I unatoč vanjskom pritisku, oni ne napuštaju svoju agresivnu provokativnu politiku.
Sankcije protiv DNRK-a za razvoj raketnog i nuklearnog programa uvedene su 2006. Od tada se stalno šire. Sankcije su obuhvaćale širok raspon industrija – od vojnih proizvoda do strogih kontrola izvoza i uvoza, financijskih i trgovinskih ograničenja. Ipak, to nije spriječilo Pjongjang da razvije nuklearno oružje. I također u stalnom povećanju dometa njihovih raketa. Sjevernokorejski režim sada se osjeća prilično samouvjereno. Redovito lansira rakete prema Japanu. S vremena na vrijeme prijeti Južnoj Koreji. I, naravno, glavni neprijatelj su Sjedinjene Države.
Još jedna zemlja protiv koje su uvedene sankcije velikih razmjera je Iran. Prve sankcije protiv Islamske Republike uvele su Sjedinjene Države 1979. godine. Un je od 2006. usvojio šest rezolucija protiv Irana. SANKCIJAMA su se pridružili EU, Japan, Kanada, Australija, Južna Koreja i Izrael. Sankcijama se zabranjuje izvoz nuklearnih, raketnih i značajnih dijelova vojnih proizvoda u Iran, izravna strana ulaganja u iransku naftnu i plinsku i petrokemijsku industriju, izvoz rafiniranih proizvoda, kao i svi kontakti s Islamskom revolucionarnom gardom (IRGC), bankama i osiguravajućim društvima, financijske transakcije i suradnja s iranskom mornaricom.
Sankcije su imale bolan učinak na zemlju, uzrokujući nekoliko velikih gospodarskih padova iursu nacionalna valuta. U Iranu s vremena na vrijeme izbijaju prosvjedi protiv vlasti. Portreti ajatolaha i policijskih postaja su u plamenu. Postoje sukobi s predstavnicima zakona i reda. Ali sve to ne sprječava islamske fundamentaliste da zveckaju oružjem i vode agresivnu vanjsku politiku. Prosvjedi su do sada brutalno potiskivani. Možda će jednog dana dovesti do pada autoritarnog režima u Iranu. Ali kada će se to dogoditi, nije poznato.
Jedan od razloga zašto diktature dugo nisu podbacile pod pritiskom sankcija i pogoršanja životnog standarda stanovništva je njihova sposobnost da se oslanjaju na podršku šire javnosti. Mnogi u Europi ili Americi naivno misle da se Zapad suočava s lošim Putinom i njegovom pratnjom. Iako je problem mnogo dublji – u ruskom imperijalizmu i njegovom ukorjenjivanju među širokim slojevima Rusa. Potpuna kontrola nad društvom pomaže diktaturama da ostanu na vlasti i prežive čak i pod ozbiljnim sankcijama.
Postoji još jedan faktor. Nije cijeli svijet ujedinjen u želji da kazni agresora ili državu koja prijeti postojanju drugih zemalja. Nisu svi toliko principijelni u pitanjima poštivanja suvereniteta i zakona. To omogućuje znatno ublažavanje štrajka sankcija. Nije poznato što bi se dogodilo DNRK-u, Iranu ili čak Rusiji da nije bilo Kine i niza zemalja koje su zauzele vrlo blag stav protiv najnovije “osi zla”. I također – sankcije se mogu zaobići. Teško, ali moguće.
Nedavno izdanje Politico objavio članak o tome kako Iran uspijeva zaobići sankcije. I da je Teheran spreman podijeliti svoje iskustvo s Moskvom. Riječ je o cijeloj mreži lažnih tvrtki i stranih banaka, uključujući velike financijske institucije sa sjedištem u Europi i Sjedinjenim Državama, koje iranske tvrtke koriste za izbjegavanje međunarodne kontrole.
Prema zapadnim diplomatima, Rusija se sučeljava s međunarodnom izolacijom, koja se intenzivira zbog rata u Ukrajini. Iran, koji moskvu već opskrbljuje oružjem, ponudio je podijeliti svoje iskustvo u umjetnosti utaje sankcija. Diplomati kažu kako je niz nedavnih sastanaka visokih ruskih i iranskih dužnosnika, uključujući predsjednika Iranske središnje banke Alija Salehabada i zamjenika ministra gospodarstva Alija Fekrija, postavio temelje za tu suradnju.
Ako Moskva uspije kopirati iranski sustav, može se nadati da će ublažiti utjecaj mnogih sankcija s kojima se suočava, posebice u svom naftnom i plinskom sektoru. Takav sustav dao bi Putinu mnogo veću fleksibilnost – i vrijeme za nastavak rata protiv Ukrajine, uz zadržavanje priljeva prihoda od nafte.
Iran također aktivno koristi interes Kine za svoju naftu. Uključena je mreža lažnih tvrtki kroz koju nafta ulazi u krajnjeg potrošača. Osim toga, zemlja ima mrežu “mjenjačnica” putem kojih se obavljaju zabranjene transakcije. Sve to pomaže ajatolahskom režimu da preživi, primi novčane tokove i financira svoje raketne i nuklearne programe. Sposobnost Irana da uspostavi masovnu proizvodnju bespilotnih letjelica ukazuje na to da sankcije nisu uspjele zaustaviti razvoj njegovih vojnih programa. Da bi se zaustavili i uništili opasni autoritarni režimi, same sankcije u današnjem globalnom svijetu nisu dovoljne. Treba nam nešto drugo. A to “nešto” je njihov poraz na bojnom polju.
U povijesti postoji primjer paralelne primjene sankcija zajedno s vojnim napadom na agresorsku zemlju. Radi se o režimu Sadama Huseina u Iraku. Sankcije protiv Bagdada stupile su na snagu 6. kolovoza 1990., četiri dana nakon invazije Iraka na Kuvajt. U siječnju 1991. počeo je Zaljevski rat u kojem je Irak poražen. Međutim, pritisak na sankcije protiv države trajao je do svibnja 2003., kada je Huseinov režim prestao postojati kao rezultat nove vojne operacije zapadnih saveznika.
Koji zaključci sugeriraju sami sebe? Sankcije ne mogu odmah uvesti one koji zanemaruju međunarodno pravo i krše suverenitet drugih zemalja. Naprotiv, diktature su se naučile dugo prilagođavati i živjeti pod režimom sankcija. Potrebne su sankcije. Ali to je samo jedan od mehanizama. Mnogo bolji i učinkovitiji način smirivanja agresora je pobijediti ga. Vojni poraz autoritarnog režima mnogo je snažnije i pouzdanije jamstvo njegovog propadanja i kolapsa od sankcija. Zapadni političari trebali bi to zapamtiti ako ne žele živjeti u svijetu kojim vladaju diktature i diktatori.
