Kao što je ukrajinski pisac i publicist Andrej Bondar primijetio u svom eseju “Potpuno raspuštanje“, objavljeno je na portalu Zbruč, Dokumentarni film Olivera Stonea s Putinom iz 2017. ima jedan posebno zanimljiv trenutak u kojem njegov protagonist govori o svom djedu Spyridonu Putinu i njegovoj umiješanosti u Prvi svjetski rat. Tijekom bitke djed je iz svoje kolibe upucao austrijskog vojnika, a udarajući ga, odmah je potrčao s priborom za prvu pomoć kako bi ga zavojio kako bi ga spasio na ovaj način života. “Da nije pucao, Austrijanac bi ga ubio”, objasnio je Putin Stoneu.
Ostavimo li po strani druge aspekte ove epizode, koje Bondar detaljno analizira u svom tekstu, vrijedi pobliže pogledati okolnosti u kojima su se stanovnici austrijske Galicije zapravo prvi put susreli s Rusima kada je carska vojska okupirala istočnu Galiciju i pokušala se probiti kroz frontu na Karpatima.
Nevjerojatno je koliko u tom kontekstu ponovno zvuče izvadci iz “Pustolovine hrabrog vojnika Schweika” Yaroslava Haseka. Pogotovo one koje opisuju njegove avanture u Galiciji.
“Navečer je Schweik stigao do malog ribnjaka, gdje je upoznao ruskog zatvorenika koji je, nakon što je pobjegao iz zatočeništva, plivao ovdje. Rus je, vidjevši Schweika, izašao iz vode i, dok je bio gol, dojurio. Schweik se pitao hoće li mu ruska uniforma, koja je ležala točno ispod vrba, odgovarati. Brzo se skinuo, obukao uniformu nesretnog golog Rusa koji je pobjegao iz kolone ratnih zarobljenika stacioniranih u selu izvan šume. Schweik je namamljen da se pravilno vidi u vodenom ogledalu, a dugo je hodao branom ribnjaka, sve dok nije naišao na patrolu poljske žandarmerije, koja je tražila ruskog zatvorenika. Redarstvenici su bili Mađari i, unatoč švicarskim prosvjedima, odveli su ga do točke pozornice u Khirovu, gdje su bili upisani u prijevoz ruskih zatvorenika namijenjenih radu na popravku željezničke pruge u smjeru Przemyśla.”
Doista, uniforma kraljevskog vojnika, koja se sastoji od puhanih hlača i tzv. “gimnastičarke”, odnosno košulje od grubog platna, koje su bile pričvršćene oko vrata i opasane remenom, izgledale su prilično arhaično i egzotično na pozadini austrijske uniforme.
Po okviru podudaranja
Iako su ne baš ugodna sjećanja povezana s Przemyślom Schweikom (bio je zaključan ovdje u stražarnici i gotovo osuđen na smrt od strane vojnog terenskog suda zbog izdaje nad domovinom i carom), grad se sada spremno prisjeća tih epizoda koje je izumio češki pisac. Stoga je na Trgu tržnice Przemyśl bilo mjesto ne samo za skulpturu medvjeda – simbola grada, već i za kip hrabrog vojnika koji sjedi na kutiji sa streljivom gotovo nasuprot gradske vijećnice, a malo dalje – u blizini zgrade secesije Ukrajinske kuće nalazi se i traka Hrabrog vojnika Shveika.
Naravno, ne samo čitanje Haseka, već i iskustvo Przemyśla tijekom oba svjetska rata općenito izuzetno je važno i vrijedno s povijesnog stajališta, jer pruža detaljne dokaze o tome kako se alternativna povijest zemalja smještenih zapadnije od grada mogla razviti da je u prvom slučaju ruska ofenziva bila uspješna, au drugom – da sporazumi između SSSR-a i Trećeg Reicha nisu bili ograničeni na podjelu grada uz rijeku Xiang, kada je šetnica rijeke bila “ukrašena” graničnom bodljikavom žicom, a na pročeljima obližnjih gradskih kuća na današnjoj obali maršala Józefa Pilsudskog objesili su ogromne portrete Staljina, Molotova i Lenjina, jasno vidljive iz “njemačke” Zasyannyje s druge strane rijeke.
Gradske kuće su zjapile prazne jer su ranije sovjetske vlasti izbacile sve stanovnike graničnog pojasa.
Prizori iz željezničkog dvorišta Przemysl-Holovny, koje sam promatrao kao volonter i prevoditelj krajem veljače, ožujka i travnja ove godine, naveli su me da zamislim masovni bijeg civila iz istočne Galicije suočen s ruskom ofenzivom iz 1914. godine, tijekom koje je, između ostalog, zarobljen Lavov. S druge strane, opsada tvrđave Przemyśl, koja je trajala od rujna 1914. do ožujka 1915., svojim tijekom i popratnim okolnostima – opsesivnim pokušajima Rusa da preuzmu kontrolu nad Przemyslom i povezanim ogromnim brojem žrtava – izazvala je povezanost u proljeće i ljeto ove godine sa situacijom u opkoljenom Mariupolju na Azovskom moru u Ukrajini.
Jedno je sigurno – obje opsade bile su besmislene s vojnog stajališta, ali vrlo važne za rusku propagandu “oslobođenja” – u prvom slučaju, toliko da je nakon predaje austrijskog garnizona Przemysla čak i osobno posjetio car Nikola II. Oba slučaja rezultirala su stotinama tisuća žrtava – s tom razlikom što je u Przemyslu bilo mnogo više vojske nego civila.
Austrijski zapovjednik tvrđave Przemysl, general pukovnik Hermann Kusmanek, predao je grad Rusima zbog “tragične situacijee civili u gradu” i nedostatak dogovora s ruskom stranom o humanitarnim koridorima. Glad je stvarno vladala u gradu. Opskrba ruskih vojnika koji su provodili opsadu – kao i tijekom galicijskih kampanja – također je bila tragična. Značajna su brojna preživjela svjedočanstva tog razdoblja, poput slike ruske vojske u okupiranoj Galiciji, dane u djelu Ilone Florchak u svjetlu dnevnika i memoara (1914.-1915.) iz serije. Acta Universitatis Lodziensis za 2018. godinu.
Tipično svjedočanstvo austrijskog vojnika tijekom bitaka na Karpatima 1915. godine: “Za kutiju šibica [росіяни, – ред.] spreman dati čak dvije krune. Naši (tj. austrougarski) vojnici to dobro znaju i skupljaju prazne kutije. Pišu razne pameti na ruskom jeziku na komade papira koje stavljaju u kutije, a kad idu u ophodnju, raspršuju ih posvuda, u šumama, na cestama, mostovima, čak iu blizini neprijateljskih koliba. Rusi će ga definitivno pokupiti. Naravno, unutra nema podudaranja, samo poruke. Većina bilješki ih uvjeri da odustanu, uvjerava ih da ih dobro tretiramo. Često zatvorenici sami to pišu na ruskom jeziku. Oni također uvjeravaju druge.”
Kao što Florchak piše u svom radu, ovo je primjer jednog od oblika suvremene austrougarske propagande, koja je, usput rečeno, prema ruskom generalu Nikolaju Golovinu citiranom u djelu, bila “važan razlog masovnog dezerterstva i dobrovoljne predaje”. Ruska strana pokušala je uplašiti svoje vojnike, govoreći im o neljudskom odnosu Austrijanaca prema zatvorenicima, ali to nije dalo željeni učinak. Godine 1915., prema pukovniku Borisu Engelhardtu, to je bila uobičajena pojava, osobito uočljiva tijekom povlačenja ruske vojske ljeti.
Okrutna egzotika
Nakon ulaska u Przemyśl u ožujku 1915., novi ruski zapovjednik grada i tvrđave Leonid Artamonov gotovo je odmah izdao dvije zapovijedi. To nisu bila rješenja koja bi riješila problem opskrbe ili tragična epidemiološka situacija – razne bolesti proširile su se gradom, bilo je gladi. Ruski vojni vođa naredio je svim građanima židovske nacionalnosti da napuste grad i zabranio korištenje poljskog jezika u administraciji. Počele su i pripreme za spomenuti posjet gradu caru Nikoli II., koji se održao 23. travnja 1915. godine. Car je posebno posjetio X utvrdu “Orikhovtsy” i održao govor u kojem je naglasio “vječni ruski karakter galicijskih zemalja”, “oslobođen” od austrijskog jarma i “zauvijek” se ponovno ujedinio s “Svetom Rusijom”.
Nakon što su se pridružile Galiciji, ruske vlasti započele su nemilosrdnu politiku progona židovskog stanovništva. Bio je to jedan od elemenata ruske propagande koji je opravdao rat protiv “židovske” Austrije za “oslobođenje Slavena”. Njegova ljestvica iznenadila je čak i antisemitske stanovnike Galicije.
Na primjer, stanovnica Przemyśla, Helena Seifert-Jablonskaya (1864.-1936.), koja je vodila dnevnik od 1. kolovoza 1914. do 29. rujna 1915. (tada objavljena u tisku pod naslovom “Memoari iz opkoljenog Przemyśla”), napisala je u njemu: “18. IV. nedjelja – Počela je strašna dominacija. Ljubaznost nestaje, dolazi do terora. Još jedan lov na Židove. Židovi su uhvaćeni u stotinama, progonjeni, ali ne samo Židovi, već i naši su oteti, prisiljeni raditi. I tako ih u selima tjeraju da popravljaju ceste i pokapaju mrtve konje. Čak i djecu od 8-10 godina progone bičevi, daju im lopate i prate rad, ne plaćaju ništa. Za ručak [на] Sat vremena je dopušteno ići kući, a jao ako se netko ne pojavi. Naređuju Židovima da slave u nedjelju! Muškarci općenito, čak i intelektualci, boje se napustiti kuću.”
S druge strane, autori memoara bili su vrlo zainteresirani za ruske trupe, na primjer, Čarkeze i predstavnike drugih “egzotičnih” nacionalnosti u carskoj vojsci. Obično su prikazani kao glavni krivci za sve patologije rata, kao što su ubijanje i mučenje civila i zatvorenika, pljačke, palež i silovanje. Priče o njihovim postupcima izazvale su opći strah.
Kao što Florchak piše u svom radu, pozornost je posvećena iznimnoj kulturnoj zaostalosti stanovnika Ruskog carstva. Ruski vojnici često su se nazivali jednostavno “divljacima”, sposobnim samo za “pljačku i silovanje”. Odricana je i borbena vrijednost ruske vojske u cjelini, a naglašeni su česti slučajevi predaje, raširenog dezerterstva i kukavičluka. Bilo je pokušaja da se objasne osjećaje ruskih vojnika, tražeći dublje razloge za njihovo ponašanje. Razlog je viđen prvenstveno u odnosima unutar Ruskog carstva, u previranjima i kulturnoj zaostalosti. Nesrazmjerno velika prisutnost predstavnika “neruskih naroda” u carskoj vojsci nije mogla, naravno, proći nezapaženo od Strane Haseka:
“Ruski zatvorenik kojemu je Schweik ovo rekao gledao ga je u sramoti i bilo je sasvim jasno da nije izašao iz svih tih brbljanja Nisam razumjela ni riječ.
– Ja nisam ponimat, ja sam krimski Tatar. Allah Ahper.
Tatar je sjeo na tlo, prekrižio noge i, preklopivši ruke preko prsa, počeo moliti:
– Allah ahper – Allah ahper – Bezmila – Arahman – Arakhim – Malinkin Mustafir.
“Dakle, ti si Tatar”, simpatično je rekao Schweik. “Ti si sretan.” Ako si Tatar, ne možeš me razumjeti, i ja razumijem tebe. […]
Schweik je imao sreće. Našao se u društvu raznih istočnih naroda. Tatari, Gruzijci, Osetijanci, Čarkezi, Mordvins i Kalmyks bili su u transportu.
Jedno je bilo loše – nije se mogao slagati ni s kim, a on i drugi odvučeni su u Dobromyl, gdje je trebala početi sanacija ceste kroz Przemysl na Nyzhankovychu.”
Spomenuti Dobromil danas se nalazi na ukrajinskoj strani granice, a spomenuta željeznička pruga osnovana je 1871. godine kao Prva mađarsko-galicijski željeznički promet, poznat i kao Transcarpathian Railway, koja je povezivala Przemyśla s Budimpeštom. Godinama se ponovno obnavlja neiskorištena željeznica, koja je u Poljskoj do početka 90-ih povezivala Przemysla s Kroszkom i Sianokom, danas, u uvjetima rata u Ukrajini i potrebe za povećanjem kapaciteta poljsko-ukrajinske granice, a popravak pruga s ukrajinske strane u punom je jeku. U blizini se nalazi zatvoren, ali gotovo spreman za rad granični prijelaz Malgowice-Nyzhankovichi, u blizini vojnog groblja iz Prvog svjetskog rata, a u Germanovichiju koji se nalazi nekoliko kilometara dalje nalazi se jedna od utvrda koje su dio tvrđave Przemyska – III utvrda “Luchyce”.
Hoće li barem ploče ostati?
U proljeće smo zajedno s prijateljem L. iz Przemyśla i poznanikom iz Beča posjetili Utvrdu XI u Dunkovichkiju, sjeverno od Przemyśla. Bio je to sunčan proljetni dan, gdje je ležao snijeg. Stojeći na zidovima utvrde, pogledali smo panoramu pitomih brežuljaka doline Xiang. Onda smo sišli dolje, u utvrdu.
U nekoliko dvorana, povezanih dugim vlažnim hodnicima, u jednom od dobro očuvanih krila utvrde stajali su nadgrobni spomenici s jednostavnim natpisima – ime, prezime, rođenje Božje godine, takvo i slično, u Središnjoj armiji, dalo je svoj život za cara i rodno mjesto Božje godine (uglavnom) 1915. godine. Nakon odbijanja Przemyśla iz ruku Rusa, Austrijanci su gotovo odmah počeli raditi na stvaranju vojnih groblja. U tu svrhu ekshumirana su tijela iz brojnih privremenih masovnih grobnica u blizini utvrda, popisi su sastavljeni na temelju protokola, posebno povjerenstvo djelovalo je diljem Galicije (u tu svrhu podijeljeno u tri okruga – Krakow, Przemyśl i Lavov, posao do kraja rata u potpunosti je dovršen tek u prvom od njih).
Dotaknuo sam stare stoljetne kamene ploče od pješčenjaka, čitao jasno vidljiva imena i prezimena ugravirana na njima – njemački, poljski, češki, ukrajinski, slovenski, hrvatski, mađarski. Zamišljao sam lica tih ljudi, njihove živote, odakle su došli, kako su preživjeli svoje posljednje trenutke u tvrđavi Przemyśl. Strijelac Stanislaus Zawisza, neterofitator Josef Faler, infanterist Josef Raug, skupnik Anton Przybylski ili pukovnik Theodore Zorić.
Odjednom, L. skrenuo sam pozornost na znak na kojem je ugravirana samo jedna riječ. Ćirilica je prilično nespretno napisana “ruski”.
Za razliku od Austrijanaca, Rusi nisu vodili detaljne evidencije o vojnicima, također nisu imali posebne metalne medaljone. Kao što nisu imali normalne udobne i praktične uniforme, užačene čizme s debelim potplatima, naprtnjače i praktične bajunete, jer je istom arhaičnom bajunetu dodan Mosinov pištolj – tada već arhaičan, u usporedbi s austrijskim Manlicherom.
Najmanje deseci tisuća takvih neidentificiranih Rusa koji su se borili za cara i za veliku ideju “oslobađanja Slavena” na galicijskim brdima iznad Xianga, ubili su najmanje desetke tisuća, povjesničari se još uvijek svađaju oko točnog broja žrtava. Poznato je da su, na primjer, samo na jedan dan, kada su Rusi još jednom neuspješno upali u Utvrdu XII, prema austrijskim procjenama, njihove trupe pretrpjele gubitke od 8 do 12 tisuća ljudi.
Razmišljao sam tada o tome, stojeći iznad znaka s natpisom “Ruski”, razmišljam o tome danas, postavljajući se na to koliko je još ljudi opremljeno u arhaičnim uniformama, kirz čizmama, torbama umjesto ruksaka, kacigama Drugog svjetskog rata, bez osobne zaštitne opreme i vojničkih medaljona – koliko bi ih još trebalo umrijeti ne u Galiciji, već u Crnom moru i Nadazovskim stepama, među hrpama Donbasa za “kralja” i njegove bolesne fantazije o “oslobođenju” sljedećih Slavena.
S jedinom razlikom što danas, možda, od njih neće biti ni kamenih ploča s jednom riječju – “ruski”.
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završna obradaregovorov, Ukrajina – bijeg od izbora, istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezrenom, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavov, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoće li raspravljati o povijesti, Minsk slijepa ulica
Izvorni naslov članka: Przemyśl wiele już widział
