Nedavno je poznati ruski emigrantski pisac Boris Akunin (Grigorij Chkhartishvili) objavio svoj novi roman pod nazivom Vražji odvjetnik. Naslov je, na prvi pogled, prilično stereotipan, odmah u sjećanje na poznati roman Andrewa Nydermana “Vražji odvjetnik” i još poznatiji istoimeni film Taylora Huckforda s Keanuom Reevesom u naslovnoj ulozi. I općenito, priča o kompromisima sa savješću stara je koliko i svijet, koji ili nesvjesno ili dobrovoljno guraju naizgled uglednu osobu na put zaštite zla.
Dakle, koja je osobitost Akuninove nove knjige? Riječ je o Rusiji budućnosti, bliskoj, nadamo se, budućnosti, gdje je Putinov režim upravo poražen. Dakle, pisac opisuje situaciju s tezom:
“McDonald’s se vraća u Rusiju.” Pomfrit, “borschevik-pai” i “ivanchai-kola”, koje su Rusi voljeli, ostat će na jelovniku. Kiril Serebrennikov (emigrantski redatelj, protivio se invaziji na Ukrajinu – ur.) imenovan je umjetničkim ravnateljem Boljšoj teatra. Prva produkcija maestra bit će Bellinijeva opera “Norma”, libreto Vladimira Sorokina (ruskog disidentskog pisca, čije djelo uključuje i roman “Norma”, koji govori o sovjetskom represivnom sustavu – ed.). Patrijarh je blagoslovio ređenje žena. Mitropoliti, biskupi i prototopopi pojavit će se u ROC-u. Sjeverna Koreja odbila je izručiti Eugenija Prigožina. Veleposlanstvo DNRK-a izvijestilo je da će raditi u svojoj specijalnosti – kao kuhar u blagovaonici poljoprivredne komune “Zorya Chuche”.
Evo tako zabavne situacije. Kako je došlo do ovoga? Jasno je da ne kroz poštene i poštene izbore. Smiješno je pisati o tome, nijedan čitatelj ne bi vjerovao autoru. Ne kroz “nerede, revolucije i pobune”. Čak ni kroz puč u palači ili puč “crnih pukovnika”. Ne radi se o rukama CIA-e ili MI-6 agenata s dozvolom za ubojstvo. Samo što je “Nacionalni vođa”, kako ga nazivaju u romanu, zadao udarac (Rusi imaju prekrasan izraz “kondrashka stisak”) upravo tijekom dosadne, višesatne ravne linije. Pokušavao se našaliti s kvassom na račun američkog predsjednika, poput onoga što je pustio tijekom posjeta Angele Merkel, o “baki” koja bi mogla postati “djevojka” ako bi morala znati što.
“Stari paranoičan jednostavno nije mogao izdržati višemjesečni ratni stres, preopteretio je živčani sustav stimulansima”, utvrdio je autor uzrok smrti.
Ali glavna stvar nije to, već činjenica da je nasljednik “Nacionalnog vođe” došao odakle? Tako je: sve iz istih ruskih specijalnih službi i iz slavne dinastije ruske “tajne policije”. Nekim čudom uspio se u jednom trenutku suzdržati od aktivnog sudjelovanja u invaziji, od krvavih izjava, od događaja u kojima se okupacija ispričavala itd. Imao je sreće što je na vrijeme ušao u kraljevsku nevolju i bio poslan na daleku periferiju – guverner izmišljenog grada Vladisieverovostoka.
I ovdje je najzanimljivija stvar u romanu: kako je Zapad percipirao novog “Nacionalnog vođu”? Vrijedi citirati, jer mi se Akuninova verzija čini iznenađujuće proročkom:
“Zapad je također bio pun nade, jer je Zapad pozitivan, optimističan i svaku promjenu vidi kao priliku za bolje. Stari ruski vladar nije se imao gdje povući, čekali su ga u Haagu, a ovaj nije bio okaljan ničim, nije bio razveden od stvarnosti, opet, cijeli njegov život bio je pred njim. Signali iz Washing Londona i Bruxellesa odletjeli su privremenom predsjedniku”.
Prisjetimo se kako je prije više od 22 godine isti Zapad pozdravio predsjedništvo Hebista Putina. U to vrijeme nitko nije sumnjao koliko je to opasno za globalnu sigurnosnu arhitekturu. Nepouzdani Boris Jeljcin već ima sve na Zapadu, tako da nitko nije bio protiv zamjena u najvišem kabinetu Kremlja čak ni tamo. Štoviše, alternativni kandidat za ovu poziciju, Jevgenij Primakov, nipošto nije bio prihvatljiv kandidat za zapadni establišment. Poznato je da je bio glavni promotor sukoba na Bliskom istoku. Svi se sjećaju njegovih antizapadnih izjava, njegovog poznatog “zaokreta iznad Atlantika”, kada je naredio svom zrakoplovu, koji je išao prema Washingtonu, da se vrati u Moskvu u znak prosvjeda protiv zračnih napada na Jugoslaviju. U međuvremenu, Putin je progresivnom prozapadnom retorikom uljuljkao saslušanje Europljana i Amerikanaca.
Tada su u visokim uredima Washingi Bruxellesa vidjeli svoje razloge Putinova uzašašća. Baš kao što bismo sada vidjeli u dolasku na stolicu moći u Kremlju “malo boljeg Rusa”. Nepotpisani ratom, barem naizgled – to je dovoljno za vraćanje kontakata, postupno poznavanje sankcija, pa čak i aktivnu suradnju, pa čak i na području globalne sigurnosti.
Nedavno na TV kanalu CNN održan je intervju visokog ranga s bivšim britanskim premijerom Borisom Johnsonom. Najzanimljiviji trenutak, barem za Ukrajince, je gdje sugovornik analizira pozicije globalnogLeers zapadne politike uoči ruske invazije.
“Bio je to veliki šok… Primijetili smo kako su taktičke skupine ruskog bataljuna grupirane, ali različite su zemlje različito reagirale… Njemačka je u jednom trenutku vjerovala da ako se to dogodi, što će biti katastrofa, onda je bolje završiti sa svime brže, a Ukrajina se predati”, rekao je Johnson o njemačkim političarima. Uostalom, još smo ranije znali iz riječi veleposlanika Andrija Melnyka da je, primjerice, njemački ministar financija Christian Lindner bio uvjeren da će Ukrajina izdržati “nekoliko sati”. Stoga, po njegovom mišljenju, “opskrba (Ukrajine) oružjem ili isključivanje Rusije iz ..SWIFT smiješno.”
Francuzi su, prema Johnsonovim riječima, do posljednjeg trenutka odbijali vjerovati u potpunu rusku ofenzivu. Možeš li ih ukoriti zbog toga? Uostalom, ukrajinsko vodstvo također je bilo gotovo uvjereno da neće biti ofenzive.
Johnson je također kritizirao talijansku vladu, čiji je tadašnji premijer bio Mario Draghi. “Talijani su u jednom trenutku rekli da jednostavno ne mogu poduprijeti stajalište drugih zemalja zbog ovisnosti o ruskim ugljikovodicima”, rekao je bivši britanski premijer.
Istodobno, Johnson je rekao da su se, nakon što je ukrajinska vojska pokazala da je u stanju učinkovito odbiti rusku agresiju, stajališta zapadnih zemalja radikalno promijenila. “Svi – Nijemci, Francuzi, Talijani, svi, Joe Biden – vidjeli su da jednostavno nema izbora. Jer se ne možete složiti s ovim tipom (Putinom). To je ključna točka”, kazao je bivši britanski premijer. Priznao je da je tada “Eurounija napravila sjajan posao” i organizirala snažno protivljenje Rusiji i pomoć Ukrajini.
To je razumljivo, ali pitanje stava Zapada prema post-Putin Rusiji ostaje otvoreno. Savez “ratnika svjetla, ratnika dobra” na čelu s Ukrajinom, pobijedit će zločinački režim, ali što je sljedeće? Recept za završetak Prvog svjetskog rata ne djeluje, odmah ga odbacujemo. Recept za denacifikaciju i demilitarizaciju Hitlerove Njemačke pokazao se učinkovitim. No, malo je vjerojatno da će ga biti moguće primijeniti na Rusiju, jer će se situacija značajno razlikovati od njemačke. Možete, naravno, sanjati da će savezničke trupe ući u Moskvu, baciti zvijezdu iz Kremlja i spustiti trozubac na njezino mjesto. Međutim, radije će završiti pregovorima, gdje će Rusija biti prisiljena potpisati mirovni sporazum sramotan za to. Cijela “sramota”, najvjerojatnije, sastojat će se samo u činjenici da će agresorska zemlja biti prisiljena vratiti sva nezakonito okupirana područja.
Sporovi će se vrtjeti samo oko očuvanja sankcija. Odnosno, hoće li Zapad imati političku volju inzistirati na radikalnim demokratskim reformama u Rusiji za postupno ukidanje kazni. Ili iz radosti što je rat gotov, složit će se, kao što je Vladimir Lenjin napisao u svom prvom dekretu, s “mirom bez aneksija i odšteta”. Ako razvoj događaja slijedi drugi scenarij, onda nemojte ići do gatare, za nekoliko godina, čim uspijemo vratiti vojni potencijal, imat ćemo ponavljanje revanšističke kampanje Kremlja.
Stoga je glavni zadatak ukrajinske diplomacije (naravno, nakon pružanja vojne pomoći) stalno izražavati tu opasnost u zapadnim prijestolnicama. Tako da Zapad nesvjesno ne postane “prokleti odvjetnik”.
