32-godišnja Anna Kutepova učiteljica je iz Lysychanska, gradića u regiji Lugansk, gdje je prije rata živjelo oko sto tisuća ljudi. Zbog ruske invazije u punom opsegu, Hanna i njezina obitelj evakuirani su u Lavov i žive u modularnom gradu u Sykhivu više od šest mjeseci. Ljeti je počela raditi kao učiteljica u skupini Dječjeg vrtića “Poznajko”, koja je otvorena posebno za IDP-ovu djecu.
U intervjuu s nama Hana nam je ispričala kako je Lysychansk živjela pod stalnim granatiranjem i kako se njezina obitelj prilagodila Lavovu.
***
“Mislili smo da će mir uskoro doći”
Prije rata, moja obitelj i ja živjeli smo običnim životom u Lysychansku: djeca su išla u školu, naša baka je radila kao učiteljica fizike i matematike, a radila je u vrtiću kao učiteljica. Živjeli su kao i svi drugi – išli su na posao, odgajali djecu, pravili planove. Prije invazije u punom opsegu nije bilo iščekivanja rata ili napetosti, jer je Lysychansk preživio okupaciju 2014. godine i tada je sve brzo završilo. Osim toga, prva linija fronte nije bila tako daleko i zvukovi eksplozija došli su do nas. Stoga, kada su se počele širiti glasine o velikom ratu, nismo vjerovali do posljednjeg.
24. veljače probudili smo se nakon snažnih eksplozija, ali još uvijek nismo vjerovali da su to započela neprijateljstva. Ujutro su zabrinuti roditelji počeli zvati, pitajući se treba li djecu odvesti u vrtić i u školu, ali u to vrijeme nije bilo uputa uprave obrazovnih ustanova. Zato smo svi ostali kod kuće.
Ususret ručku shvatili smo da je rat počeo, ali smo se nadali da će se sve brzo završiti. Ali onda je u gradu počela panika – ljudi su počeli kupovati sve što je bilo moguće, u nevozećem javnom prijevozu. Da biste došli s jednog kraja grada na drugi, morali ste ili hodati 2,5 sata, ili uzeti taksi, što košta prostor. Bilo je moguće platiti uglavnom gotovinom, a postojali su ogromni redovi do trgovina s terminalima.
U trgovinama je bilo sve manje proizvoda, a novih zaliha nije bilo zbog stalnog granatiranja grada. Humanitarni konvoji također nisu došli u grad u prvih nekoliko tjedana, pa smo odlučili napraviti zalihu hrane.
Trebali smo lijekove više od hrane. Majka mi je bolesna, trebala je medicinsku skrb, imam dijabetes, pa sam jednom mjesečno odlazio u bolnicu na recept za lijekove. U uvjetima neprijateljstava bilo je vrlo teško dobiti lijekove, mogli su se kupiti ili za ludi novac, ili otići po njih u susjedni grad, ali nisam imao priliku to učiniti. Tada mi je pomogla moja vojska, koja je uzela lijek, ali mi nisu odgovarali.
Unatoč činjenici da smo se nadali da će rat uskoro završiti, u Lysychansku se pogoršavalo – banke su prestale raditi, ljudi su ostali bez gotovine, a strogi policijski sat uveden je u gradu od 18:00 do 7 sati ujutro. U redovima do trgovina često su morali stajati 5-6 sati na hladnoći. Tada smo odlučili evakuirati – mene, dvoje djece i dvije bake.
“Nadao sam se da će se vratiti za dva ili tri tjedna”
Početkom travnja projektil je stigao uništene plinske komunikacije, počeli su prekidi u svjetlu i vodi, ali najgora je bila situacija s hranom, jer je bilo moguće platiti karticom samo u dvije trgovine diljem grada.
Do tada su na tom mjestu već provedene besplatne evakuacije vlakovima i autobusima. Bilo je zastrašujuće gledati ljude kako odlaze s jednom torbom, ostavljajući kućne ljubimce i kofere na stanici.
U to smo vrijeme zapravo živjeli u skloništu za bombe, koje su mještani sami postavili u blizini naše kuće. Bake i djeca su bili tamo cijelo vrijeme, a ja sam izašao po humanitarnu pomoć.
Nakon još jednog granatiranja odlučili smo otići, ali od prvog puta nismo stigli do evakuacije zbog dolazaka. Onda smo saznali da su onivtobus se našao na udaru kritika. Kasnije je prijatelj iz Dnjiproa savjetovao da se evakuiraju zajedno s volonterima dobrotvorne kršćanske organizacije, koji su izveli ljude iz Lysychanska vlastitim automobilima.
U samo tri dana, auto nas je već napustio. Moje bake su otrčale u sklonište za bombe zbog uznemirujućih kovčega, a moja djeca i ja smo ostali kod kuće skupljati druge stvari. Tada je dvometarska raketa uletjela u naše sklonište za bombe, ali nije eksplodirala. U stvari, pod kontinuiranim granatiranjem, ušli smo u auto i tako evakuirani.
Nadali smo se da ćemo se vratiti za dva-tri tjedna, pa smo sa sobom ponijeli najnužnije stvari – presvući se, školsku odjeću i tri vrećice lijekova.
“Nigdje nismo išli u Lavov”
Isprva smo ostali u Dnjiprou, ali postojalo je privremeno sklonište, pa smo odlučili ići dalje. U Lavovu smo imali prijatelja koji je rekao da su prognanici smješteni u teretanama i školama, ali nije nas bilo briga gdje ćemo živjeti, pa smo gotovo nigdje otišli u Lavov.
U Lavovu je moja majka odmah otišla u bolnicu, njezino stanje bilo je vrlo ozbiljno, a ja sam se bavio našim naseljem. Tako smo preko prijatelja saznali da izbjeglice mogu besplatno živjeti u Centru za mlade Ivan Bosco. Isprva sedmogodišnji Maxim nije reagirao baš povoljno na tu ideju, jer su u njegovoj mašti očevi izgledali drugačije – u kašetama i s bradama. Ali za nekoliko tjedana već je nazvao očeve Centra prijateljima.
Zapravo, u centru nam je rečeno da se veliki modularni grad gradi na Sykhivu, gdje smo se preselili u svibnju. Ako je Centar dugo imao određena pravila na koja su se djeca navikla, onda smo se naprotiv – osjećali slobodnije. Da bih se zaokupio nečim, pomogao sam u kuhinji, ali volio bih raditi s djecom. Nisam mogao ići na posao u svojoj specijalnosti zbog psihološke barijere. Kada idete na posao, sve svoje osobne probleme ostavljate kod kuće i razmišljate samo o poslu, ali koje druge misli i probleme može biti ako vam je dom oduzet?
Otvaranje grupe za djecu, koja se nalazila izravno u modularnom gradu, pomoglo je da se nadjača, a netko je to trebao učiniti.
Mjesto gdje su angažirana djeca koja idu u vrtić u modularnom gradu
U gradu je već bilo više djece, pa je Gradsko vijeće Lavova osnovalo dodatnu skupinu u dječjem vrtiću “Poznayko”, u koji su išla samo IDP-ova djeca. Službeno sam zaposlen kao edukator ove grupe.
U početku smo se dogovarali možda imamo malo specifičnih uvjeta rada, ali imamo dječji kutak s igračkama i TELEVIZOR u blagovaonici. Ljeti su održavali nastavu na ulici, išli s djecom u park. Ovako radimo već četiri mjeseca. Sada je grupa različite dobi – najmanja 2,3 mjeseca, najstarija – 5. Ukupno je u grupi sada osmero djece, ali taj se broj stalno mijenja jer se netko seli, netko ide u školu.
“Vratit ćemo se u Lysychansk kad tamo bude sigurno”
Već smo se prilagodili životu u modularnom gradu. Djeca uče online u svojim školama, a ja radim. Osim toga, idemo na izlete u regiju Lavov, bili smo na Karpatima.
Ne znamo što je sada s našom kućom u Lysychansku, jer od srpnja, kada je grad okupirala ruska vojska, nemamo veze s tim. Većina ih je otišla, bilo je samo onih koji su bili potpuno nemoćni ili nisu imali kamo otići. Ali to nas na kraju nije zaustavilo.
Da postoji prilika, vratili bismo se. Ali čak i ako naša vojska odbije grad, u početku će tamo biti opasno, jer nema svjetla, plina, vode, većina teritorija je minirana.
Ako se nemamo gdje okrenuti, smjestit ćemo se ovdje. U Lavovu živimo već šest mjeseci, iako smo otišli na tjedan ili dva.
Fotografija: Kateryna Moskaliuk
***
Materijal je nastao u okviru projekta “Ratni život” uz potporu Novinarski laboratoriji od javnog interesa i Institut humanističkih znanosti (Institut für die Wissenschaften vom Menschen).
