Bjelorusija je zemlja koja zauzima hibridni, neizvjesni status u rusko-ukrajinskom ratu. To dovodi do dijametralno suprotnih procjena uloge Minska u agresiji Moskve: od statusa saveznika agresora i suučesnika do statusa zemlje koja je lišena subjektivnosti i okupirana. No, je li ispravno vjerovati da je Lukašenkov režim proizvod vanjskih sila zla, za koje Bjelorusi ne snose nikakvu odgovornost?
Skupina narodnih zastupnika podnijela je 21. listopada Verkhovni Rada nacrt rezolucije “O izjavi Ukrajinske verkhovne rada o priznavanju teritorija Republike Bjelorusije kao privremeno okupirane od strane Ruske Federacije i apel međunarodnoj zajednici sa zahtjevom da se prizna teritorij Republike Bjelorusije kao privremeno okupiran od strane Ruske Federacije”. U obrazloženju, inicijatori tvrde da je došlo vrijeme da službeno priznaju činjenicu okupacije teritorija Republike Bjelorusije od strane oružanih formacija Ruske Federacije. Kako bi opravdali ispravnost ove formulacije, zastupnici pribjegavaju povijesnoj retrospektivi. Ali njihova procjena događaja iz prošlosti je, blago rečeno, diskutabilna.
Autori rezolucije vjeruju da je “stvarna okupacija Ruske Federacije teritorija Republike Bjelorusije započela 1995. godine nakon uništenja simbola bjeloruske državnosti”. A konačna registracija okupacije dogodila se 1996. godine, kada je “Lukašenkov režim, uz odlučujuće sudjelovanje Kremlja, izvršio potpunu zapljenu vlasti”. U dokumentu se spominje i hibridna priroda okupacije, mirni prosvjedi Bjelorusa, Putinova potpora Lukašenkovu režimu. No, datum početka “otvorene okupacije” je 10. veljače 2022. – početak vježbe “Union Resolve-2022”, koja je postala preteča ruske invazije na Ukrajinu tijekom rusko-ukrajinskog rata.
Inicijatori priznavanja Bjelorusije kao okupirane države odnose se na pojedinačne predstavnike bjeloruske oporbe. I navode svoje teze u korist proglašenja takvog statusa. Možda je glavni argument da je kontrola teritorija Bjelorusije došla pod djelomičnu kontrolu Ruske Federacije. I izravno se koristi za rješavanje problema vojne sfere od strane agresorske države.
Usvajanje nacrta rezolucije, prema riječima autora, riješit će nekoliko pitanja. Njime će se stvoriti pravna osnova za pozivanje međunarodne zajednice na lišavanje Lukašenkove vlade međunarodne pravne osobnosti. Time će se zaustaviti sudjelovanje Bjelarusa u međunarodnim organizacijama i sinkronizirati sankcije protiv Rusije i Bjelorusije kao okupiranog teritorija. Time će se eliminirati mogućnost da Rusija zaobiđe sankcije preko Bjelorusije i koristi ovu zemlju kao odobalnu zonu.
Na prvi pogled zvuči obećavajuće. No, u praksi, željeni učinak priznavanja Bjelorusije kao okupirane zemlje, najvjerojatnije, neće biti. No, transformacija Bjelorusije iz suučesnika agresije u žrtvu može Ukrajinu lišiti važnih argumenata u budućnosti. Pokušaj potpunog odvajanja Lukašenkovog režima od cijele Bjelorusije dobar je politički potez, ali ne posve istinit. Razlozi koje su autori rezolucije predložili za priznavanje naših sjevernih susjeda kao okupiranih su površni i pravno slabi.
Čak i u međunarodnom pravu ne postoji konsenzus o iscrpnom popisu obilježja po kojima bi čin okupacije mogao biti nedvosmisleno kvalificiran. Ako kopate dublje, onda formalno Bjelorusija sada ne spada pod većinu kriterija kako bi bila proglašena okupiranom zemljom. A među njima – status države žrtve, biti u ratnom stanju, nasilna priroda invazije oružanih snaga druge države, establišment okupatora vlastite uprave.
No, ruske trupe došle su u Bjelorusiju uz puni pristanak bjeloruskih vlasti. Bjelorusija je milostivo osigurala Moskvi svoju vojnu infrastrukturu i zračni prostor za napad na Ukrajinu. Lukašenkov režim isporučuje oružje, tenkove, streljivo agresorovoj vojsci. Razmjenjuje obavještajne podatke, liječi ranjene i osigurava komunikacijske rute za kretanje ruske vojske. I s vremena na vrijeme počini provokacije i prijeti da će ući u rat na strani Kremlja. Bjelorusija, uz dužno poštovanje nekim antiruskim opozicionistima, nekako se ne uklapa dobro u sliku potpuno nevine žrtve agresije. Sa stajališta međunarodnog prava, to je više poput suučesnika agresora ili njegovog pokornog satelita.
Priznavanje Bjelorusije kao okupirane države ili pomagača agresora nema samo pravni aspekt. To je više stvar politike, etike i morala. Kao i utjecaj na cijelo bjelorusko društvo. Ako je Bjelorusija okupirana, onda ne snosi nikakvu odgovornost za olakšavanje i pomaganje ruskoj agresiji na Ukrajinu. Naprotiv, Bjelorusi su iste nevine žrtve moskovskog imperijalizma koje i same treba osloboditi od ugnjetavanja Kremlja. Bi li takva izjava o pitanju bila točna? Sumnjiv.
Možda se samo na prvi pogled čini da je Lukašenkov režim nastao sam ja, niotkuda. Može li biti poslan iz Moskve na čelo okupacijske administracije i pretvoriti zemlju u drugu pokrajinu Ruske Federacije? Ne, to nije istina. Bjelorusi su sami doveli Lukašenka na vlast davne 1994. godine. Glasali su za njega više puta na izborima. Podržavali su njegove autoritarne manire, uništavanje političke oporbe, blisko prijateljstvo s Rusijom, rusifikaciju i degeneraciju nacionalnog identiteta. Da, bilo je i onih koji su se borili protiv sustava. No, veliki dio bjeloruskog društva iskreno je volio tijek “krumpira Führer”. Pogotovo u godinama ekonomske stabilnosti. Ali kakav grijeh prikriti, neki Ukrajinci su se divili i čvrstoj ruci “Bačke”.
Za neke će to biti šteta priznati, ali Bjelorusi su odgovorni za svoju moć. Zbog nedostatka civilnog društva. Za dopuštanje jednoj osobi da vlada zemljom 28 godina i pretvaranje u najbližeg saveznika agresorske države. Zbog nedovoljne aktivnosti tijekom prosvjeda. Za greške na izborima. Zbog straha, neodlučnosti i samoobmane.
Nije Putin imenovao Lukašenka na mjesto predsjednika Bjelorusije. Rusija nije formirala represivni aparat bjeloruskog KGB-a, policije i drugih struktura na kojima počiva moć “bulboführera”. Administrativni aparat, koji poslušno izvršava zapovijedi diktatora, čine Bjelorusi, a ne Rusi. Na kraju je sam Lukašenko imao izbor u kojem smjeru razvijati zemlju i s kim biti prijatelj. Uspio je.
Ako Bjelorusija dobije status okupirane države, mogla bi iz bjeloruskog društva ukloniti pitanje moralne odgovornosti za formiranje okrutne diktature u središtu Europe i pretvoriti je u lansirnu rampu za napad na susjednu zemlju. Kao, to nismo mi. Apsolutno nismo uključeni u rusku agresiju i formiranje Lukašenkovog režima. Nitko nas nije pitao, nismo mogli ništa učiniti, ne možemo biti osuđeni, nama samima treba biti žao. To bi bila pogreška.
Bjelorusi bi trebali osjetiti stupanj svoje krivnje i činjenicu da je njihova država postala odskočna daska za napad na drugu državu. Razina uključenosti i razmjer njihove odgovornosti za rusku agresiju. Prođite kroz određeno preispitivanje i pokajanje. Tako da kasnije, nakon pada Lukašenkovog režima, izgradi drugu zemlju. Društvo koje nije u stanju i ne želi shvatiti odgovornost za svoje postupke osuđeno je na njihovo ponavljanje.
Godine 1943. saveznici anti-Hitlerove koalicije izjavili su da Austrija, koju je 1938. okupirao Treći Reich, nije izuzeta od odgovornosti za sudjelovanje u ratu na strani agresora. A nakon oslobođenja, zemlja mora uložiti napore na uspostavi političke neovisnosti. Tijekom Drugog svjetskog rata Njemačka je imala mnogo lutkarskih savezničkih satelita i režima među europskim zemljama. Njihovo sudjelovanje u pomaganju Trećem Reichu bilo je drugačije. Na području tih zemalja jednostavno bi mogle postojati jedinice Wehrmachta, jer su sada jedinice ruske vojske na području Bjelorusije. Ali to nije izuzelo te države od odgovornosti.
Za nacionalnu sigurnost Ukrajine u sjevernom smjeru od vitalnog je značaja postojanje prijateljske proeuropske neovisne Bjelorusije, a ne satelitske države Moskve. Ali da bi se pojavila takva nova Bjelorusija, bjelorusko društvo mora shvatiti zašto i kako je njihova zemlja bila na strani sila tame.
