“Ruska propaganda je 2014. djelovala tako vješto da kada smo oslobodili Donbasa od separatista, lokalno stanovništvo nas je tretiralo onako kako se ukrajinci Rusi sada ponašaju prema nama. Separatizam je bio vrlo čest, a mi smo bili potpuno nepripremljeni. Isto se dogodilo Rusiji 24. veljače. Tek sada su suočeni s vojskom koja se bori već osam godina, koja ima OBUKU NATO-a i OPREMU NATO-a”, izjavio je u jednom intervjuu Zoryani Vareni Yaroslav Havyanets, bivši “kiborg” iz zračne luke u Donjecku, a sada vojnik Oružanih snaga Ukrajine.
“Kako si ušao u vojsku?”
– Pridružio se vojsci 2012. godine. Nisam studirao, a ako ne studirate na sveučilištu u Ukrajini, morate ići na vojnu službu. Moja je završila 2013. godine, neposredno prije Majdana, tada je započela ruska agresija, a ljudi s kojima sam služio otišli su u ATO. A kad je moj bivši bataljun pretrpio prve žrtve, dobrovoljno sam se javio.
– Gdje i kada se dogodilo vaše prvo poznanstvo s ratom?
– Rat sam prvi put vidio u studenom 2014. godine. Otišli smo u grad Konstantinovku, a zatim u Pisky, već je bio kontakt s Rusima, a kad je počeo juriš na zračnu luku u Donjecku, vojnici koji su bili tamo trebali su pomoć, a onda sam se dobrovoljno javio.
– Možeš li sebe nazvati “kiborgom”?
” Pa, tako nas zovu.
– Koliko ste dugo boravili na aerodromu u Donjecku?
– Od 13. do 20. siječnja 2015., kada smo dignuti u zrak. 21. siječnja izvukli su nas iz ruševina, a preživjeli su zarobljeni.
– Kakva je bila situacija u zračnoj luci?
– Tijekom tih sedam dana prošao sam kroz sve tamo. Tučnjava je bila u vrlo bliskom kontaktu jer su separatisti bili tri kata iznad nas i jedan kat ispod. Bili su posvuda. Bili smo potpuno opkoljeni. Ali dali smo si savjet, branili smo se dok protiv nas nije korišten plin. Nismo bili spremni za to i stoga smo se odmaknuli od svojih pozicija do dijela terminala gdje je bilo više zraka. Plin se brzo raspršio i tamo smo organizirali kružnu obranu. Tako smo izdržali do 20. siječnja. Kada je eksploziv detoniran točno ispod nas, samo nas je šesnaest preživjelo.
“Sjećate li se trenutka kada ste zarobljeni?” Je li bio vrlo zabrinut što će se sljedeće dogoditi?
“Bilo je strašno na terminalu, ali kad su nas zarobili, sve je bilo tako lako, bio sam toliko umoran da sam mislio da bez obzira što se dogodilo, više nisam imao snage bojati se. Uopće ne. Jedino do čega mi je bilo stalo je da ako me upucaju je da moje tijelo bude poslano kući kako bi moji roditelji znali da sam mrtav. I to je sve.
“Kako su vas tretirali u zatočeništvu?”
– Moglo je biti i gore. Bili smo “kiborzi”, bili smo slavni. Kao i sada “Azovci”. Bili smo elitni zarobljenici. Kada su nas odveli u podrum na mučenje, bilo nam je zabranjeno udarati u lice kako bismo kasnije mogli biti uklonjeni. Sve ostalo se može učiniti s nama. Sve što su htjeli.
“Jesu li Čečeni bili tamo?”
– Čečeni također. Jedan od naših vojnika nije htio razgovarati s njima, pa je Motorola pucao iz pištolja na njega kako bi nas zastrašio.
“Koliko dugo ste zarobljeni?”
–Dva tjedna.
“Kako si izašao?”
– Moj otac je vidio video koji su separatisti postavili na internet, a na kojem se vidi hvatanje “kiborga” u zračnoj luci, tako da je znao da sam živ i da sam zarobljen. A onda je donio odluku, otišao u Kijev, kontaktirao ukrajinske medijske novinare i apelirao na Oleksandra Zakharchenka da želi sjesti s njim za pregovarački stol, da je spreman ići u zatočeništvo umjesto mene. Kad su ruski agenti vidjeli da nema učinka prikazivanja hvatanja “kiborga”, reagirao je samo moj otac, odlučili su da je potrebno provesti propagandnu kampanju, da će me odati kao znak dobre volje, bili su spremni pregovarati o razmjeni zatvorenika, ali ukrajinska strana navodno nije htjela razgovarati.
“Jesu li te samo odali?”
– Samo ja i nekoliko ranjenih sljedeći dan. Posljednji “kiborg” pušten je iz zatočeništva samo dvije godine kasnije.
“Kako ste preživjeli uništenje svoje jedinice?” Je li to bio mentalni problem zbog ovoga? Jeste li radili sa specijalistima?
– Čim sam izašao iz zatočeništva, otišao sam u bolnicu, bilo je psihologa, psihoterapeuta, ali onda u Ukrajini ta vrsta pomoći nije bila toliko razvijena. Sve je bilo malo neozbiljno. Međutim, u Chernivtsiju je bio jedan liječnik koji mi je manje-više pomogao da se izvučem iz svog stanja. Postojale su različite faze. Prva faza: vi ste poput povrća, bez ikakvih emocija, onda dolazi ljutnja, onda se sve čini pogrešnim i na kraju gubite želju za životom.
Kada ste u najkritičnijoj situaciji, kada nema hrane i vode, pucnjave, čuju se eksplozije, ljudi umiru, onda je vaš san u ovom trenutku samo tišina. Kad sam ležao pod ruševinama i separatisti su nas tražili, mislio sam da želim provesti ostatak života negdje u sobi na prostirciRacie, jesti i piti, nisam htjela ništa drugo. I da budem tih. To je država u kojoj vam ništa drugo ne treba, a kad dođete kući, potpuno ste zadovoljni onim što imate. Dugo vremena padate u zamku nedjelovanja, ne postoje stvari kao što su ambicija, želja za stvaranjem karijere. Sve to prestaje biti važno. Štoviše, razumijete kako sve u životu može nestati.
Korak po korak, izašao sam iz ove države, ušao na Nacionalno obrambeno sveučilište, studirao da postanem časnik, otišao studirati vokale, sudjelovao u programu “Glas na selu”, otišao u drugi krug, već sam razmišljao o nekakvoj scenskoj karijeri, u siječnju su čak pokazali moje nastupe na televiziji, morali su pokazati sljedeći krug, a ovdje je došao 24. veljače. Sve je utonulo natrag u tamu.
– Ono što se tada dogodilo na Istoku, 2014., i što se sada događa, jesu li dva različita rata?
– Sve je slično, ali u drugoj mjeri. Godine 2014. ruska propaganda funkcionirala je tako spretno da kada smo oslobodili Donbasa od separatista, lokalno stanovništvo nas je tretiralo onako kako su ukrajinci Rusi sada. Separatizam je bio vrlo čest, a mi smo bili potpuno nepripremljeni. Isto se dogodilo Rusiji 24. veljače. Tek sada su suočeni s vojskom koja se bori već osam godina, a koja ima obuku NATO-a i opremu NATO-a.
Godine 2012. služio sam u vojsci koja je sada ruska. Tamo vlada djedovina – stroga disciplina, časnici mogu ponižavati vojnike. Od 2014. godine u vojsci imamo potpuno drugačiju psihologiju, časnici su već shvatili da će se boriti zajedno s tim vojnicima, pa se odnosi grade na disciplini, na podređenosti, ali i na međusobnom poštovanju i međusobnoj pomoći.
U ruskoj vojsci ljudi koji zapovijedaju frontom ne mogu donositi odluke bez uputa odozgo, a naši časnici imaju veliku slobodu djelovanja, jer je na bojnom polju glavna vještina prevariti neprijatelja, čak i naizgled gluposti. Na primjer, bacanje smeća nije mjesto gdje stacionirate. Neprijatelj će vidjeti ovo smeće uz pomoć trutova i koncentrirat će vatru ne tamo gdje bi trebala biti.
“Kako je tvoj otac reagirao na činjenicu da se vraćaš u vojsku?”
– Kad sam otišao studirati kao časnik, shvatio je da ću biti u vojsci na ovaj ili onaj način. Sada obučavam nove borce, mobiliziram ih, šaljem u borbene jedinice, uzimam mrtve, odlazim njihovim obiteljima, izvještavam da su otac ili sin umrli, dajem njihova tijela i organiziram pokope.
– Kako možemo okarakterizirati one koji se sada pridružuju vojsci? Jesu li motivirani? Je li se situacija promijenila u gotovo osam mjeseci nakon 24. veljače, kada su se redovi poredali pod vojnim uredima za registraciju i upis?
– Postoji razlika, svi su motivirani već na frontu. Oni koji ostaju čekaju regrutaciju, odnosno sami se ne odlučuju za odlazak u vojsku. A ima i onih koji bježe iz vojske. Ali mislim da takvi vojnici nisu potrebni. Ako netko pobjegne odavde, pobjeći će sa svog položaja, a ako pobjegne s položaja, može uzrokovati smrt drugih.
“Rekli ste da predajete tijela poginulih vojnika njihovim obiteljima.”
– Već sam naučio kako se prebacivati između dvije države, između posla i doma. U službi – kao i u borbi – nema emocija, ničega, samo obavljate svoju funkciju. Kad donesem vijest o smrti svog muža, ne mogu gledati udovicu u oku. Samo čitam tekst, predajem dokumente, slušam krikove, plačem, vidim kako padaju na koljena, okreću se i odlaze. Sve što kažem je, “Molim vas prihvatite moju iskrenu sućut.” A kad sam kod kuće – imam obitelj, svoju djecu – drugačija sam. Moram se odnositi prema djeci na određeni način, pa se mijenjam. Već sam se navikla na to. Ovo je život u dva svijeta.
“Jesi li sada bio na frontu?”
“Ne, ne još.
“I postoji šansa da stigneš tamo?”
– E. Sada se raspuštaju bojne koje sam stvorio u veljači. Svi časnici imaju mogućnost da odu na bojišnicu. Sada nema resursa za regrutaciju, a svi oni straga bit će poslani na frontu, jer je potrebno rotirati časnike koji su tamo gotovo osam mjeseci. Imam druga tamo, on je bio na frontu šest mjeseci i smrtno je iscrpljen. Ne fizički, ali mentalno, više ne može učiniti sve što mora.
– A kako izaći iz ovog stanja za one koji sada prolaze frontu?
“Bit će teško, bit će vrlo teško.” Sada vidim da oni koji dobiju 10-dnevni odmor samo piju tih 10 dana. Potrebno ih je sustavno prisiljavati na psihološku rehabilitaciju – na državnoj razini. Poanta nije žele li to ili ne, treba ih prisiliti na rehabilitaciju, možete se uplašiti da u protivnom neće biti mirovine od države.
Nećete si pomoći u takvoj situaciji, ali ako dobrovoljno odete psihologu, onda je to pola bitke. Ali većina ljudi misli da to nije ono što im treba, da im dobro ide. Najgori osjećaj koji ih ubija je osjećaj krivnje pred onima koji se nisu vratili.
“Imate li i vi?”
” Da, i ovo, vjerojatno će ostati sa mnom cijeli život.
“Jesi li prošao rehabilitaciju, nije pomoglo?”
– Tijekom rehabilitacije naučio sam prihvatiti da ću živjeti s tim. Da se ne moram fokusirati na to, to je jednostavno.
– Jeste li razmišljali kakav bi vam život bio da se niste dobrovoljno javili za obranu zračne luke u siječnju 2015.? Jeste li ikada požalili zbog svoje odluke?
– Nisam mogao mirno sjediti dok je u mojoj zemlji bio rat. Baš kao i sada. Ne možete samo sjediti i besposleno ga gledati sa strane. Sada ne činim dovoljno. Mogao sam učiniti više. Stvarno se bojim za svoje trogodišnje i jednoipolgodišnje kćeri. Ovo je najveća bol. Odgađam put na bojišnicu, jer se bojim da me se neće sjećati ako umrem.
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završnica pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezreno, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavovi, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoće li se raspravljati o povijesti, zastoj u Minsku
Izvorni naslov članka: Boję się tylko tego, że jeśli zginę, córki mnie nie zapamiętają
