Rusi nikada nisu njegovali svoje borce, postoje stotine dokaza o tome, kako povijesnih tako i modernih. No, posebna je priča o 36-godišnjem Pavelu Tarasovu s pozivnim znakom “Tiho” – zarobljeniku kolonije posebnog režima koji je poslan u rat kao dio “DPR vojske”. Uspio je preživjeti jer se uspio predati ukrajinskom zatočeništvu, ali mnogi njegovi suučesnici bili su manje sretni – ubili su ih njihovi.
Prvi put su nam objavljena jedinstvena svjedočanstva s “druge strane” koja nam pomažu razumjeti s čime imamo posla. Ispod možete pogledati video ove priče.
***
Moje ime je Tarasov Pavel Sergeevich, rođen 14.08.1986. U veljači 2017. uhićen sam zbog razbojništva, u srpnju 2021. osuđen sam na 7 godina posebnog tretmana. 24. srpnja ove godine stigao sam u koloniju broj 52 grada Yenakiieve i tamo ostao do 3. rujna. Tada nam je uprava kolonije došla s letcima o kampanji i počela sastavljati popise za formiranje u [військові] Dio.
3. studenog, oni koje je odabrala 100. brigada, gdje sam i dobio, odvedeni su i odvedeni u pogon za preradu mesa. Tamo smo dobili zimsku i ljetnu opremu, pixel, željezne kacige od 1942. godine i torbe za odjeću. Tamo su dovedeni i ljudi iz drugih “lagereija”. Tako sam ušao u treću puščanu bojnu, sedmu satniju, prvi vod, prvu ligu, odvojenu jurišnu 100. brigadu DNR-a.
Priprema
6. studenog otišli smo na poligon, gdje smo dobili oružje – kome jurišne puške, kome RPG-ovi, kojima su mitraljezi, i još četiri snajperske puške. Što smo radili na poligonu? Bio sam zadužen da “izgradim momka” za ručak kako ne bi lutali poligonom. Postrojila sam ih, izvadila s poligona na ručak i donijela ih natrag. Neki su dečki naučili “kalashi”, hodati u “dvojkama”, “trojkama” i “dyerzhat magarcima”. Neki su to naučili.
Pukovnik, voditelj poligona, hodao je i stalno vikao ako je instruktor odveo našu grupu negdje krivo pucati. Stalno je vikao: “Uzmi ove p*daras odavde, gdje si ih s**anjeo doveo?! U*besh s njima na “lagier” ako nešto pođe po zlu!”. Pratili su nas cijelo vrijeme konvojem, 3-5 ljudi je uz prijetnju pištoljem odvedeno na zahod.
Četrnaestog smo se pripremali za inspekciju, počeli smo izlagati opremu, tenkove, borbena vozila pješaštva, Kamazu, “Uralu” – sve što je bilo na poligonu, jer je neki general morao doći tamo i vidjeti. Usta su nam se uspaničila, pitali smo što, a on je rekao: “Highmersi su ujutro udarili na odlagalište.” Isti “Highmers” i na dijelu stotog hita. Pa, to su nam rekli… Onda je njihov napad propao i šef osoblja je rekao: “Pošaljimo zekove. Ne, treba nam to meso?” A što radi šef osoblja? Nisu uspjeli u napadu, a on i njegova tvrtka pobjegli su u Donjeck. Njihov borac zove i na radiju i na telefon, i ne mogu nazvati. Isključili su se, “lakh” i počeli skupljati stvari… Oni su Rusi. Pa, ali nisu imali vremena da se odsele, bili su vezani.
Napad
Dana 22. studenog 2022. naređeno nam je da formiramo četiri skupine po pet osoba. Ukrcani smo na dva IFV-a i napredni. Rečeno nam je: “Tamo su ukrajinske snage počele kopati rovove i, tako da nisu imale vremena ojačati se, sada ćemo ih otjerati i tamo ojačati.” A mi, uz ova dva borbena vozila pješaštva i još dva “samca” [БМП-1], pratiti, još tri “dvojke” [БМП-2]. Onda se pridružila još jedna “zushka” [ЗУ-23-2] I vozili smo dva tenka usput. Rečeno nam je da čim Ukrajinci vide sve te “relikvije”, prestat će se opirati i da neće biti borbe. Ukrajinci će se povući, a mi ćemo steći uporište i to je sve – gradimo se i ta pozicija je naša. Tako smo se javili…
Neki su dijagonalno uletjeli u polje, a mi smo skrenuli lijevo i hodali šumskim pojasom. Jedan tenk stajao je na uglu prije ulaska na teren, a drugi je išao naprijed. I dva IFV-a vukla su iza nas, i nisu odlučivala kako i kojim redoslijedom trebaju ići, i ostavljena su. I vidim naprijed, kamo ide tenk – bljesak, vatra i sve oko crnog srušeno, tenk je stao. Gledam – BMP je “dvojka”, bach i kapuljača su mu eksplodirali, razumijem da sam predaleko i da neću uzvratiti. A ovaj [водій] dok sam pritiskao kuku naprijed i nešto je odletjelo niz naš BMP sa strane i bila je takva buka da mi je noga utrnula … Odbačeni smo u stranu. Pali smo, a oko četiri metra od nas bio je rov, pa smo dopuzali do njega.
Ispred mene, “Luntik” je skočio u rov, kraljevstvo nebesko njemu, pa čak i “Kondrat”, također je umro tamo u rovu. Netko me pregazio, vikao, nisam ni primijetio o kome se radi, a on je tako upao u taj rov i splasnuo, primijetio sam njegovu tikvicu sa strane – rastrgana je, a “bronic” je bio sav zamotan (očito mu je nešto odletjelo na stranu). Tek tada sam saznao da je to borac s pozivnim znakom “Mesny”. Prošlo je pola minute i “Kipish”, koji je sada ovdje sa mnom, a “Minolovac” nam je došao u rov – on i bik “Petrukha”i starješine u našoj grupi. “Minolovac” je bio stariji, a “Petrukha” je bio kako bismo mogli biti pod kontrolom.
Jedan od IFV-ova pokušao je proći natrag, otići, ali nešto je opet poletjelo uz njega i zapalilo se, ispostavilo se da je kapuljača. Tada su dva mitraljeza počela raditi za nas i tamo sa strane bankomat je još uvijek radio. Onda sve, više motora naših automobila nisam čuo. ATGM je prestao raditi i shvatio sam da su svi srušeni, nitko se ne može odseliti.
I u onom smo rovu s “Luntikom”, doletjela mu je F1 granata, noge su mu prekinute, pao je na “Kondrat” i stegnuo ga. Kažem “Kondratu”: “Izađimo, prijeđimo do nas.” Kaže da ne može, jer je Luntik težak i ovdje još jedan F1 pada točno na Luntik oklop. Guram momke u stranu, ali granata dotiče “Kondrata”, “Luntik” ubija…
“Kondrat” je bio odmah ispod oklopa – krv mi je počela teći iz vrata, a šrapnel mi je uletio u nogu. Mitraljezi su radili negdje sa strane, htio sam se pomaknuti, malo sam podigao glavu i dobio metak od 7,62 na kacigi, otkinuo tu kacigu, glava mi je bila malo izgrebana. Pritisnuo sam se na tlo i viknuo: “Javi se, reci nam da nas izvučemo, jer smo živi više neće izlaziti…”
“U tijeku”
“Minolovac” je bio u pravu kad je ispao iz BMP-a – ležala je tri metra od nas i čuli smo je.” Imali smo još jedan – analogan, ali odatle nije išlo. Tada je “Minolovac” stupio u kontakt telefonom i rečeno nam je s te strane: “Sada su ovdje dvije skupine, drugi bojna strijela odlazi i bit ćete izvučeni, izdržite.” A onda stiže još jedan. [граната] “efka”, uzmem ga, baci za kut do “Luntika”, gdje leži još uvijek živi “Kondrat”, i čujem da eksplodira…
Mi smo na telefonu, kažemo, “Što juriš?! Ovdje nas bacaju granatama, idemo brže!”. A oni: “Da, da, već jesmo. Recite u kojem ste rovu, dajte znak – naša “ptica” bit će na nebu. Dvije minute i bit će na nebu.” I čujem da je “ptica” na nebu i kažem “Saperu” da pita je li to naša… To je zadnje čega se sjećam da sam gledao i vidio da “sbros” dolazi, viče “sbros!” i ona je [граната] tako da padne, udari me u čeljust i “znojim se”… Bačen sam natrag na “Kondrat” odozgo. Oči su mi potamnile, uši su mi bile blokirane, krv je nestala, počeo sam zavojima…
Čujem ljude kako viču na telefon s te strane: “Anu ti maše rukom, jesi li ili ne?” pa, ali ja, dolbo*ob, mašem rukom i onda pogledam – opet “sbros”. Pada u “Saper”. “Kipish” viče da je pao između “oklopa” i kacige, negdje iza mojih leđa, a onda mi je ruka izgrebana.
Tako da je dron visio i odletio. Nikad nisam razumio čiji je to dron, ali rečeno nam je da mahnemo rukom, pa smo mahali, a na nas su bačeni “voguesi”. [ВОГ-17, ВОГ-25].
Nastavili smo biti “na telefonu”, a s druge strane nam je rečeno: “Sad ćemo pucati, a vi nam recite gdje smo stigli.” Pa su pucali ravno na nas. Ovdje je strana zemunice i 80 mm mine slijeće u blizini”Vassilok». A onda glas s telefona: “Pa, pali smo?” i mi odgovaramo: “Da, gdje bi, kad bi samo malo više s desne strane, nasjeli na nas.” A onda “Kipish” čuje naš na telefonu kako govori: “Onda eto, uzmi malo udesno.”
Onda kažem, “Vas, mi ćemo p*zda,” i evo [українські] dečki nam kažu: “Ne budite jeleni – odustanite.” Pitao sam hoće li spasiti živote, rekli su da će imati i medicinsku skrb i sve što tamo moraju dati. Ali “Kipish” je malo sumnjao, kaže: “Ubit će nas, rekli su nam što rade zatvorenicima, posebno s nama, zeksima, nitko nas ne treba.” Ja kažem, “Karochye, odvezli su se. Zato što će definitivno ubiti ovdje…” Onda su nam odletjela još dva rudnika…
Prvo sam otišao do momaka iz Oružanih snaga Ukrajine, skinuo bronic, pregledali su me, pružili prvu pomoć, zavijeli me, dali mi vodu. Sjeo sam i vikao “Kipishu”: “Idemo ovdje, živ sam, ovdje ima adekvatnih ljudi.” Onda je izašao…
***
Bilo je. [військовий ЗСУ] “Gogol”, viši položaj, cool osoba, ako sam imao priliku u životu rukovati se s njim i reći “hvala” što ste mi pomogli … Gdje smo ležali u rovovima, naš [денеерівці] počeo je polagati kazetne školjke. Onda nas je “Gogol”, pod tim kazetnim granatiranjem, odveo u drugi plan da nas spasi, da održi našu riječ i ostavi nas na životu. Izveo nas je pod školjke, pali smo, ali je sve izveo i predao bolničarima. Došli smo do tebe i sjedim živ i nadam se da ću biti zdrav.
Ali način na koji je DPR vojska učinila o nama, to je općenito… Nisu preuzeli orijentaciju na nas kako bi saznali gdje je ukrajinska vojska. Kad im je “Kipish” rekao da je on jedan i “Tih”, to jest, bio sam tri stotinke, onda su nas počeli pokrivati kako bi nas uništili. Siguran sam da su to specifični ljudi, ne bojim ih se to nazvati – “Kalina”, “Zaporožjeti” i kombat. Sudeći po njegovom izgovoru, Kombat je Rus.
Bacali su nas na klanje kao meso. Rekli su da neće biti bitke, da neće biti otpora, da ćete zauzeti pozicije i da će sve biti “rovno”. I dočekala nas je takva zbrka.vatrom… Možda je netko drugi negdje drugdje ostao 300. na pozicijama, ili možda ne…
