Nedavno sam na jednom ruskom relativno neovisnom i relativno liberalnom YouTube kanalu slušao raspravu dvojice politologa, naravno, o situaciji oko Ukrajine. Iako su panelisti kritizirali ruske vlasti, obojica su izrazili uvjerenje kako na početku nije postojala vojna prijetnja. To je, kažu oni, Washington odigrao svoju igru, pokrenutu krajem listopada prošle godine kao “patka” u svezi s koncentracijom ruskih vojnika u blizini ukrajinske granice. Nije uzalud čak i ukrajinsko vodstvo do posljednjeg trenutka uvjeravalo da nema opasnosti.
Dakle, prema gore spomenutim debatantima (pretpostavljam da takvo mišljenje prevladava u ruskom liberalnom okruženju općenito), problem je u tome što je sam Kremlj povjerovao u “američku provokaciju”. Otkupio je i, pak, počeo eskalirati situaciju, preuveličavati zapadnu prijetnju, postavljati ultimatume i pogoršavati antizapadnu retoriku. I na kraju je odvezao trupe do granica s Ukrajinom, što je virtualnu prijetnju invazije u Ukrajinu pretvorilo u pravu.
Mislim da naši čitatelji koji razmišljaju ne trebaju objašnjavati zabludu takvog položaja. Bez obzira na to koliko su ruski liberali liberali liberali liberali (ispričavam se zbog tautologije), njihova sposobnost da adekvatno procijene situaciju uvijek se u nekom trenutku gura uz virtualni zid, što uvjetno možemo nazvati “ukrajinskim pitanjem”.
Zapravo, i obavještajni podaci iz zapadnih zemalja i istraga grupe Bellingcat, koji nipošto ne radi na plesnom podiju u Washingtonu, nedvosmisleno je posvjedočio da je Rusija žurno koncentrirala svoje postrojbe duž perimetra naše granice, u Bjelorusiji, i na Krimu, te u okupiranim područjima regija Donjecka i Luganska, pa čak iu Pridnjestrovlju.
Tek sada je situacija počela malo napeta, tako da možemo odahnuti. No, do sada samo polovica, jer unatoč uvjeravanjima ruskog Ministarstva obrane, još nije primijećeno veliko povlačenje vojne opreme i vojnog osoblja, kako su izvijestili iz Washingi Bruxellesa.
Da, Kremlj je promijenio retoriku. U njemu se više ne čuju bilješke ultimatuma, prioritet se daje pritužbama. Pa, to je dobro.
Naravno, svima je zanimljivo znati: od koje radosti se ta promjena dogodila? Kako se prijetnja Trećeg svjetskog rata pretvorila u “stajanje na Ugri” ili “Močvarnu kampanju” Luja X., ili ćemo ovdje tkati bilo koju drugu povijesnu analogiju u kojoj agresor nije uspio, jer nikada nije došao u bitku?
Zašto je Kremlj odlučio dati stražnje sjedalo? Većina zapadnih publicista sada hvali snagu međunarodnih pregovora. Kažu da je “shuttle diplomacija” urodila plodom, Putin je uspio uvjeriti da nema prijetnje ni od Ukrajine, ni od Sjedinjenih Država ni od NATO-a. Moglo bi se vjerovati ako uzmemo tezu da ruski vođa uopće vjeruje u ovu prijetnju za čisti novčić.
Zapravo, zahtjevi šefa Kremlja za neširenje NATO-a, pritužbe na prijem u Savez zemalja bivšeg varšavskog bloka i bivših republika SSSR-a ni na koji način nisu povezane s zadiranjem u sigurnost Rusije. I on to savršeno dobro razumije. Kao i činjenica da pridruživanje NATO-u osigurava nove članice od buduće ruske agresije.
Nedavno je prilično poznata američka povjesničarka, profesorica na Sveučilištu Johns Hopkins Mary Elise Sarott objavila svoju sljedeću knjigu pod naslovom “Ni milimetra: Amerika, Rusija i pad u slijepu ulicu nakon Hladnog rata” (Ni centimetar: Amerika, Rusija i stvaranje zastoja nakon hladnog rata). Gospođa Sarott smatra se jednom od najtemeljitijih svjetskih istraživača procesa koji su se odvijali u Njemačkoj i istočnoj Europi tijekom Gorbačovljeve Perestrojke. Prije svega, naravno, govorimo o padu Berlinskog zida i ponovnom ujedinjenju Njemačke. “Niti jedan centimetar” u naslovu apel je na izjavu tadašnjeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera, koji je navodno pružio uvjeravanja kako NATO nema namjeru širiti se prema istoku. Međutim, te riječi nisu bile službeno obećanje ni Sjedinjenim Državama ni NATO-u. Ponovili su u raspravi. Prema tadašnjem državnom tajniku, izjava je sljedeća: “Razumijemo da je ne samo za Sovjetski Savez, već i za druge europske zemlje, važno imati jamstva da će se, ako Sjedinjene Države zadrže svoju prisutnost u Njemačkoj unutar NATO-a, niti centimetar sadašnje vojne jurisdikcije NATO-a proširiti na istok.”
Te se riječi mogu tumačiti na različite načine. U svakom slučaju, oni uopće ne dokazuju da je postojao bilo kakav usmeni dogovor da Savez neće prihvatiti države iz istočne Europe. A činjenica da nisu potpisani pravno obvezujući dokumenti već je povijesna činjenica, priznata čak i od strane Kremlja.
Zašto Mary Elise Sarott još uvijek koristi ove Bakerove riječi i čak ih stavlja u naslov knjige? Štoviše, vrijedi napomenuti da ona ne poriče ili čak ne pokušava potkopati tezu da nitko Nije bilo takvih dogovora. Povjesničar više apelira na moralnu odgovornost Zapada prema Rusiji. Prema njezinim riječima, Zapad je trebao poslušati Churchillovu poznatu izreku da je velikodušnost važna u svakoj pobjedi. Kao, da, pobijedili smo u Hladnom ratu, riješili smo se takvog militarističkog čudovišta kao što je Sovjetski Savez, ali nismo morali pokazivati nadmoć prema gubitniku, odnosno Rusiji, da ne bismo uzimali u obzir njezine interese, uključujući i geopolitičke.
Prije svega, postavlja se sljedeće pitanje: a povjesničarka je sigurna da je Rusija poražena. Možda je ona pobjednica, kao i Ukrajina, Gruzija, Moldavija itd.
Zatim, što bi to zahtijevalo od kolektivnog Zapada? Morao je stati na vrat vlastite pjesme, napustiti demokratska načela u međunarodnim odnosima. U konkretnom slučaju, napustiti načelo “otvorenih vrata” u vezi s NATO-om i pravo suverenih država da se pridruže savezima, uključujući vojsku, po vlastitom slobodnom izboru.
Nitko nije prisilio Poljsku, Mađarsku, Češku Republiku, baltičke zemlje da se pridruže Eurouniji i NATO-u. Prisjetimo se barem primjera Slovačke, gdje je do 1998. vladao autoritarni režim Vladimira Meciyara. Bratislava je isprva otišla u drugom smjeru, ali je kasnije, nakon promjene vlasti, odlučila da su Savez i Unija cool. Tako sam otišao i tamo i tamo i tamo.
Profesor Sarott žali zbog imaginarnih iskustava Rusije da će, kažu, Estonija, Latvija, Litva ili Ukrajina iznenada stvoriti opasnu situaciju za Rusiju. A ta njezina iskustva podržava prilično velik stručni krug na Zapadu. Svi oni nekako potpuno zanemaruju činjenicu da prava, a ne imaginarna opasnost dolazi iz same Rusije. I da je ova prijetnja potvrđena u posljednjih 30 godina mnogim stvarnim činjenicama, počevši od rata u Moldaviji i završavajući invazijom na Donbe.
Baltičke zemlje, koje su u jednom trenutku uspjele uspješno uskočiti u NATO vlak, sada se osjećaju manje-više sigurno. Da to nisu učinili na vrijeme, imali bi gotovo 100 posto vjerojatnosti da su postali žrtve ruske ekspanzionističke politike.
Budući da to nije bila posrednička diplomacija, a ne uvjeravanja zapadnih vođa da Rusiji ništa ne prijeti s njihove strane, prisilila su rusko vodstvo da trubi o oporavku. Kremlj je već savršeno dobro shvatio da nema ni najmanje opasnosti. Ostala tri čimbenika odigrala su ulogu. Prvo: bliska međunarodna konsolidacija vodećih svjetskih zemalja u obrani Ukrajine. Drugo: razvoj paketa oštrih sankcija protiv Rusije u slučaju njezine invazije na Ukrajinu. Treće: snažna vojna pomoć Ukrajini, koja nam je omogućila da povećamo svoje obrambene sposobnosti i značajno povećamo vjerojatnu cijenu agresije u Rusiji.
Zato Ukrajinci mogu, ako, naravno, žele, slaviti Dan jedinstva 16. veljače. Ali previše naprezanja također se ne isplati. Budući da opasnost još nije prošla, trupe su ili povučene ili ne. I umjesto frontalne invazije, agresor u svom arsenalu ima mnoge druge alate “hibridnog rata”.
