U ponedjeljak, 1. kolovoza, tanker za suhi teret Razoni pod zastavom Sierra Leonea s 26 tisuća. tone ukrajinskog kukuruza napustile su luku Odessa i krenule prema libanonskom Tripoliju. Ovo je prvi ukrajinski žitni brod koji je poletio iz ukrajinske crnomorske luke od početka velike ruske invazije.
Događaj je definitivno epohalan, postao je provedba dugotrajajućeg sporazuma o žitaricama, koji je izuzetno koristan za Ukrajinu i ne voli kremlj. Od potpisivanja takozvanog sporazuma o žitaricama, Rusija je već nekoliko puta granatirala regiju Odesa, pokušavajući poremetiti sporazum. Štoviše, prvi put su ruski okupatori uz pomoć poznatih krstarećih raketa “Kalibar” napali komercijalnu luku Odessa Sea – upravo infrastrukturu koja je uključena u provedbu sporazuma – kada od potpisivanja nije prošao ni dan.
Istodobno, sama Ukrajina imala je dovoljno kritičara sporazuma o žitaricama. Čak i prije potpisivanja, val masovnog ogorčenja nosile su društvene mreže. Izdaja je već viđena u samom pregovaračkom procesu s Rusijom, a još više potpisivanje nekakvog sporazuma s njom, koji, kako je jednom primijetio Otto von Bismarck, nije vrijedan papira koji se za to koristio. Vojni pseudo-stručnjaci rekli su da će primirje biti proglašeno prema ovom sporazumu, što bi blokiralo naš protunapad na jugu. Da će ukrajinske luke biti očišćene, što će omogućiti iskrcavanje ruskih vojnika u regiji Odesa. Da će ruski vojnici imati pristup luci Odessa kako bi pregledali brodove sa žitom. Ekonomski pseudo-stručnjaci bili su ogorčeni što će kao odgovor na deblokadu ukrajinskih luka iz Rusije biti ukinute sankcije za izvoz prehrambenih proizvoda i poljoprivrednih kemikalija, kao i na uvoz zrakoplovnih dobara.
Na što se može odgovoriti na ovu kritiku? Prije svega, nije bilo planirano niti je sklopljen bilo kakav sporazum između Ukrajine i Rusije. Kao što je savjetnik predstojnika Ureda predsjednika Mihajla Podolyaka objasnio u svom Tweets: “Ukrajina ne potpisuje nikakve dokumente s Rusijom. Potpisujemo sporazum s Turskom i UN-om i preuzimamo obveze prema njima. Rusija potpisuje zrcalni sporazum s Turskom i Ujedinjenim narodima”. Osim toga, uvjeravao je da sporazum o zrnu ne predviđa “nikakvu pratnju prijevoza ruskim brodovima i prisutnost ruskih predstavnika u našim lukama”. A u slučaju provokacija, Oružane snage Ukrajine bit će spremne za hitnu reakciju. Inspekcije brodova još uvijek su moguće, ali samo u turskim vodama i, sukladno tome, od strane turskog vojnog osoblja.
Što se tiče primirja. “Sporazum o zrnu” ne predviđa ni nešto slično. Iako su, međutim, Rusi to tražili. Dokaz o nepostojanju bilo kakvog sporazuma o prekidu vatre svjedoči o aktivnim ofenzivnim akcijama ukrajinskih vojnika na jugu, granatiranju vojnih objekata i infrastrukture okupatora u regiji Kherson, barem vrlo dugo patećem antonovskom mostu.
Sljedeći. Sporazumima nije predviđeno razminiranje ukrajinskih luka. Govorimo samo o djelomičnom razminiranju mora. Sigurni plovni putevi će se koristiti za prolazak brodova.
Sada o proturuskim sankcijama, odnosno njihovom ublažavanju. Prije svega, treba navesti da tekst samog dokumenta ne predviđa nikakvo ublažavanje sankcija protiv Rusije. Tako su prošlog tjedna objavljene izjave Vijeća Eurounije i američkog Ministarstva financija u vezi s dozvolom Rusije za izvoz svojih poljoprivrednih proizvoda i gnojiva. Ali to nije bilo nikakvo “ublažavanje” ili još više “otkazivanje” prethodno uvedenih sankcija. Te bi izjave trebalo tumačiti samo kao pojašnjenja. Jer niti jedan od paketa sankcija nametnutih Rusiji nije imao zabranu izvoza poljoprivrednih proizvoda ili gnojiva. Zapad je bio svjestan da takva ograničenja mogu samo pridonijeti prehrambenoj krizi u svijetu.
Situacija sa zrakoplovnom industrijom već je složenija. Sankcije protiv ruskog sektora zračnog prijevoza bile su vrlo strme i prijetile su potpunom padu industrije. Europska unija, Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i niz drugih zemalja zatvorile su nebo za ruske zrakoplove, zabranile opskrbu rezervnim dijelovima za njih, održavanje, podršku i osiguranje te obvezale leasing tvrtke da ostvare povrat zrakoplova iznajmljenih ruskim prijevoznicima.
A dvije trećine aviona ruskih zračnih prijevoznika su moderni zapadni Boeing i Airbus. Stoga ti zrakoplovi sada lete pošteno – bez dozvola, bez osiguranja, bez redovitih pregleda i popravaka. Da bi popravili jedan zrakoplov, Rusi moraju rastaviti drugi zrakoplov za rezervne dijelove. Za šest mjeseci ili godinu dana, ništa neće ostati od ruske flote.
Međutim, nedavno je Zapad počeo vraćati. Je li to bilo povezano s pripremom sporazuma o zrnu? Možda, iako to nije činjenica. Činjenica je da je Rusija kao odgovor na zabraneU najmu je zapravo ukrala nekoliko stotina zrakoplova stranih vlasnika i dopustila njihovo korištenje u zemlji.
Očekivalo se da će ti avioni imati tešku sudbinu – postupno uništavanje ili rastavljanje rezervnih dijelova. Tako je početkom ljeta direktor Agencije EU-a za sigurnost zračnog prometa Patrick Kai izdao priopćenje da je zabrinut zbog stanja zapadnih zrakoplova u Rusiji, koji rade bez brige i popravka. Pozvao je na određene iznimke od sankcija. Tim su se pozivima pridružili zapadni zakupci, koji još nisu konačno izgubili nadu da će vratiti svoje avione, koje su Rusi drsko zahtijevali. Dakle, nipošto ih ne zanima da njihova imovina bude dopuštena u rezervne dijelove.
Sedmi paket sankcija odnosi se na dozvolu za rusku tehničku pomoć u području zrakoplovne robe i tehnologija, ali samo “u mjeri potrebnoj za osiguravanje tehničkih industrijskih standarda koji određuju rad Međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva”. Što to zapravo znači? Hoće li Rusija sada moći spasiti svoju civilnu flotu, uključujući ukradene zrakoplove? Konačne posljedice ublažavanja sankcija postat će jasnije nakon pojašnjenja Boeing, Airbus i europskih regulatora. No, vrijedi li povezati ovo ublažavanje sa dogovorom o žitaricama? Umjesto ne nego da.
Drugi val napada na dogovor o žitaricama odvijao se nakon tragičnih događaja u Olenivki. Kada su ruski krvnici brutalno pogubili više od 50 branitelja Mariupola i čak pokušali svaliti krivnju na Oružane snage Ukrajine. I opet, kritičari sporazuma nisu uzeli u obzir faktor da Ukrajina treba sporazum, a za Rusiju, naprotiv, to je poput krhotine u oku. Odjekivali su glasovi: kažu, zašto bismo hranili različite Afrikance uz rizik vlastite sigurnosti? Argument je, naravno, besmislen, s istim uspjehom moglo bi se postaviti pitanje: zašto bi cijeli civilizirani svijet pomogao Ukrajini? Neka se nosi s ruskim osvajačima.
Zanimljivo je da se u zboru glasova napadača na dogovor čuo i glas kongresnice ukrajinskog podrijetla Victorije Spartz, koja nam je već poznata. U novije vrijeme, svojim izjavama, gotovo je naštetio opskrbi Ukrajine zapadnim oružjem, a sada također pokušava poremetiti sporazum o zrnu, koji ga u potpunosti diskreditira.
Pa zašto je dogovor o žitaricama tako koristan za Ukrajinu? Prije svega, vrijedi se prisjetiti da je prije potpune invazije naša država izvezla više od 50 milijuna poljoprivrednih proizvoda. To je oko 45% ukrajinskog izvoza općenito. Ako uzmemo apsolutne brojke, onda su, na primjer, u 2020. ukrajinski poljoprivredni izvoznici zaradili 22,2 milijarde dolara za državnu riznicu.
Kada su luke Azov i Crno more blokirane zbog ruske agresije, izvoz hrane pao je za čak pet puta. A to je pad deviznih zarada, pad tečaja grivna, inflacija, rast cijena itd.
I ne smijemo zaboraviti da su ukrajinska dizala i skladišta poljoprivrednih proizvoda puna. Ukrajinski poljoprivrednici, odjeveni u neprobojne kamizele i kacige, riskirajući svoje živote i zdravlje, beru novi usjev u vojnim uvjetima, ali ga nema gdje staviti.
Potpredsjednik Kijevske ekonomske škole Oleg Nivievsky objasnio je u komentaru za Channel 24: “Prije svega, to je sudbina ukrajinskog poljoprivrednog sektora. Uostalom, opstanak poljoprivrednika ovisi o izvozu žitarica. Ako su morske luke blokirane, ukrajinski proizvođači nisu primili zaradu. Uostalom, otključavanje luka znači da ukrajinski proizvođači dobivaju veće prihode, gospodarstvo će biti jače, tako da nije isplativo za Rusiju.”
Dakle, jedina stranka koja nema koristi od dogovora o žitaricama je Rusija. Zašto se namjestila? Prije svega, vršile su ga Kina i Turska. Obje zemlje imaju svoje geopolitičke interese, posebno u regijama koje gladuju zbog blokade žita.
Osim toga, sam Kremlj pokušava pronaći saveznike na Bliskom istoku, u Aziji, Africi, odnosno opet u onim regijama koje su vrlo osjetljive na nedostatak ukrajinskog žita. Stoga se zbog svoje snage Rusija mora pretvarati da je “dobročinitelj”. Jasno je da će prvom prilikom Moskva pokušati poremetiti sporazum, što je bio nepotreban dokaz granatiranja luke Odessa. Ali zašto bismo se mi, Ukrajinci, igrali zajedno s Kremljem u ovome?
