Postoje ozbiljni razlozi zašto Putin ne voli Lenjina i zašto se spomenici ovom povijesnom karakteru ne bi trebali obnavljati na područjima koja privremeno zauzimaju ruske trupe.
Glavni razlog je osobno diskurzivne prirode: Putin ne voli Lenjina i rane boljševike općenito zbog njihovog sudjelovanja na kraju Ruskog carstva, kao i zbog pokušaja da prevladaju imperijalnu (šovinističku) ostavštinu među članovima stranke i “velikim Rusima”, barem onako kako su to i sami razumjeli. Putinove ideje o normi i veličini trebale bi ga natjerati da drhti ecstasyjem od kontemplacije karte zemalja Ruskog carstva i teritorija koji su obećani krajem Prvog svjetskog rata. Boljševici u Ruskom Carstvu bili su “defetisti”, zagovarali su poraz vlastite vlade u ratu osvajanja – to jest, prema Putinovim riječima, izdajnici, “5. kolona”. Sada, kada početkom XXI. Stoljeća vodi prilično rekonstruktivan agresivni rat za teritorije, logika modernih “defetista” unutar Rusije u velikoj mjeri reproducira logiku ranih boljševika. Međutim, u promijenjenom svijetu: ako su u Prvom svjetskom ratu imperijalističke i kolonijalističke planove njegovali svi sudionici masakra, danas je, kako bi se uspostavio mir, dovoljno poželjeti poraz samo jednoj agresorskoj zemlji.
U pokušaju stvaranja novog konsenzusa sintetičkog povijesnog narativa, ruska politička klasa 1990-ih i 2000-ih demonizira rane boljševike, uključujući i one koji su uništili veličinu idealiziranog Ruskog carstva. Za konvencionalnu liberalnu javnost izgrađena je jedna slika carstva (na primjer, Aleksandar II i njegove reforme), za konzervativce – drugu (osobito Aleksandar III.), ali za obje skupine povijesni Lenjin bio je neprijatelj, lopov, lopov. Ako se netko sjeti kazališnih predstava o povijesnim temama tijekom Olimpijskih igara u Sočiju, razdoblje između carske idile i staljinističke industrijalizacije tamo se vizualizira kao tamni ponor tuge (ruptura kontinuiteta, katastrofa), kada pokret i svjetlost doslovno izlaze na pozornicu, život prestaje. I ovdje se ne radi o svjetskom ratu, kao što bi se moglo pretpostaviti. Putin gleda na 1917-1918 kroz prizmu vlastite ideje (i ressentimenta) “najveće geopolitičke katastrofe dvadesetog stoljeća” – raspada Sovjetskog Saveza.
Carska ideja o “nepovijesnim narodima” (koji bi trebali ući u orbitu ili biti dio određenog carstva) ujedinila je Kajzericu Njemačku i carsku Rusiju. Prikladna optika smatrana je normalnom u svijetu u kojem je njezina treća pripadala jednom od carstava. Neki njemački socijalisti držali su se takve optike, posebno u odnosu na Poljsku, i naišli su na kritike Lenjina, koji inzistira i na konceptualnim i čisto pragmatičnim razlikama između nacionalizama porobljenih i carskih naroda (i upravo je taj dio nasljeđa svojedobno aktualizirao Ivan Džiuba). Za Putina osobno, ideja o “nepovijesnim narodima” već je faza koja je već prošla, sumnje u takvu implicitnu logiku mogu se izraziti protiv dijela političke klase Ruske Federacije (i Njemačke, što je zasebna velika tema), ali Putinova palingenoza odavno je bačena u imaginarnu idealnu prošlost vjerojatnim željenim rezultatom svih ruskih carskih projekata: nikada u njegovoj povijesnoj mašti uopće nije bilo Ukrajinaca i Bjelorusa. Stoga govorimo o “pogrešnom” (“korupciji” Poljaka ili Židova), “prevarenim” (intrigama Zapada) ili “podmuklom” (“grijehu” druge ideologije) Rusima. A ako nisu, ako nemaju povijesnu subjektivnost, onda ih je netko stvorio – izdajnik interesa carstva, Vladimir Uljanov. Uostalom, tko u povijesti može imati subjektivnost je samo carsko središte.
Sukob ove ideje o izgubljenom organskom jedinstvu sa stvarnim postojanjem Ukrajine i Ukrajinaca uzrokovao je stalnu egzistencijalnu nelagodu. To je jedan od razloga zašto nijedna vlada u Kijevu ne može jednostavno biti dovoljno proruska, dok ostaje na vlasti. Samo postojanje Ukrajine je izazov, prijetnja, poricanje dragocjene verzije identiteta. Putinove riječi da netko pravi “antirugije” iz Ukrajine pokazuju koje mjesto Ukrajina zapravo zauzima u njegovoj glavi – kao i u glavama dijela ruske političke klase. Ukrajinac je Drugi, koji je izgrađen na slici i sličnosti, ali je obdaren anti-obilježjima idealnog Rusa. Ako definiramo nacizam kroz antiruskost (koja se, prema Vjačeslavu Likhachevu, događa na retoričkom polju ruske povijesne politike), onda je to ideja Ukrajinaca kao pogrešnih Rusa koja Ukrajince pretvara u “naciste”…
I ovdje dolazimo do razloga zašto, unatoč nesklonosti povijesnom Lenjinu, unatoč brojnim razlozima da mu ne podignu spomenike, okupatori obnavljaju te spomenike, a također ih ne demontiraju na području Ruske Federacije.
Prvo, idealan ruski (anti-ukrajinski) za informacijsku autokraciju, koju je Rusija već duže vrijeme, politički je pasivan, ne uklanja spomenike (barem bez navođenja vlasti, kojima je, kao što znate, bolje). Drugo, prema logici obrnute ovisnosti, ako je Lenjin uklonjen Ukrajinci, moramo ga vratiti (smiješno je da je naše demontaža spomenika sadržavala i element slične logike obrnute ovisnosti). Treće, Lenjin nije samo čovjek, već i simbol. Simbol i moći općenito, a posebno autoritarne moći. Simbol Sovjetskog Saveza i kontinuiteta državnih institucija. Konačno, to je simbol tradicionalne, patrijarhalne moći za našu regiju. Sovjetski Lenjin je poput rezervoara (pre)ljudskih kvaliteta vođe koji ne može biti napadnut kada gradite vlastiti kult ličnosti. Gradeći svoj kult “oca naroda”, Staljin se okrenuo tom rezervoaru, preuzimajući kvalitete, pretvarajući Lenjina u “djeda”. Današnji sukobi oko spomenika Staljinu u gruzijskom selu sukob su mladih ljudi koji su Staljina slikali u ružičastoj boji i patrijarhalnih sila starješina i uglednih koji su ga ponovno prefarbali zlatom.
Tijekom Drugog Majdana protiv Janukoviča, prosvjed masa protiv autoritarne jedine moći lako je bio usmjeren protiv lenjinovih spomenika upravo iz tog razloga, jer su sve te ogromne falusne figure usred avenija i trgova, nasuprot upravnih zgrada, izgledale kao da personificiraju moć kao takvu.
Konačno, zamišljajući “denacifikaciju” Ukrajine kao cvjetnu paradu pobjede, agresori su se također zamislili kao obnovitelji organskog poretka, ukidajući povijesnu anomaliju. Možda čak i sada okupatori pokušavaju na ovaj način steći simboličku dominaciju nad teritorijem i dobiti podršku nekih lokalnih snaga. (Također je moguće da lokalni ljudi pronađu simboličku komunikaciju s okupatorskim vlastima. u ovom slučaju govorimo o izgradnji Rusa kao anti-Ukrajinaca, rudimentima ideja o modernoj Rusiji kao Sovjetskom Savezu, ali to je još jedna velika tema.)
U principu, takvo se uvjerenje ne razlikuje mnogo od čarobnog razmišljanja nekih naših figura, koji su se žalili da preimenovanje ulica i demontaža spomenika nisu utjecali na izborne rezultate, kvalitetu asfalta ili profesionalnu razinu onih na vlasti. Očito, osim važne činjenice da smiješni postupci dužnosnika iz kulture nisu bili popraćeni masovnim ubijanjem ljudi i uništavanjem materijalnih vrijednosti.
Za mene je to dobra stvar. Neka troše energiju i benzin na militarističke i unutarnje kontradiktorne simboličke pokrete, u žurbi kradući čak i resurse dodijeljene za to.
