Nedvosmislena pozitiva ovogodišnjeg Dana novinara je nedostatak čestitki u filmu s Gordonovom pjesmom o “duši luchista… Misliš da si novinar.” Rat još uvijek prekida takvu.
Međutim, previranja oko Nevzorova državljanstva i pokušaja Ovsyannikove da prodre u Ukrajinu ne dopuštaju nam da zaboravimo zašto “volimo” domaće novinarstvo.
A ovdje se ne radi o “sekundarnosti”, “ruthenianizmu” ili drugom “khutorianizmu”, koji je svojedobno označio izvanredni ukrajinski publicist Dmitrij Dontsov. Bez obzira na to kako poričemo očito, ostaje činjenica da je Rusima u Ukrajini ugodno. Postoji zahtjev za njihov rad, inače Ganapolsky, Piontkovsky, Ilarionov i drugi drugovi ne bi bili emitirani na svim TV kanalima. Čak i borba protiv “dobrih Rusa” poput Katza ili Nevzorova potvrđuje tužnu istinu o zajedničkom informacijskom prostoru.
I to će se nastaviti sve dok im je ugodno, a mi smo zainteresirani. Za sada, naš “posljednji oproštaj” će biti u odsutnim razgovorima s njima. Jer nema alternative. Osim ako, naravno, ne smatramo 24-satni teleton jučerašnjih vijesti alternativom.
Uzmimo novi primjer. Nedavno je Petro Porošenko napustio Ukrajinu. Svi su pisali o tome, a onda su se nekako smirili. Pa, susreo sam se s Donaldom Tuskom, pričao, slikao.
Dakle, kao građanina me nije briga tko je Katz – on ima svoje poslove, svoju državu i vlastitu publiku. Da, i Nevzorov ne gledam tako često. Ali ja bih, kao ukrajinski državljanin, bio zainteresiran za čitanje o Donaldu Tusku, s kojim se sastao Petro Porošenko. O političkoj situaciji u Poljskoj, o Platformi i PiS-u, o posljedicama smolenske katastrofe, o ponašanju Kaczynskog i Tuska nakon nje, o utjecaju Njemačke na poljsku politiku, o Merkel i Putinu u tom kontekstu. Ako se Zelenski sastane s Morawieckim i Dudom, a Porošenko se sastane s Tuskom, onda možda to nešto znači?
To je ono što mi nedostaje u ukrajinskom informacijskom prostoru, a ne sljedeći “čista voda vodi” sljedećeg ruskog metra novinarstva.
Naravno, to nije problem isključivo novinarstva ili medija, takva dobrota je svugdje puna. Na primjer, naše su crkve također dugo i pouzdano proglasile “posljednji ispraćaj” od “ruske mjere”. I također se jako pitaju zašto nas na Zapadu još uvijek doživljavaju kao dio toga. Možda zato što na prvi pogled nije tako lako razlikovati?
Rimokatolici će 8. srpnja u Lavovu, kao i uvijek tiho i neprimjetno, slaviti Dan Ivana iz Dukla. Čak i otvaranjem wikipedije može se razumjeti koliko je to “hrabro” i kako se može koristiti u našoj situaciji. Zaštitnik Lavova, prvi katolički svetac, pokopan u Lavovu, svetac zaštitnik Poljske, Litve i Rusa, zaštitnik vojske i plemstva – to je to, ono što vam treba. Postoji, međutim, jedna nijansa – “branio” je grad Lavov od vojske Bohdana Khmelnytskog, koja je uključivala Tatare i Moscovites. Stoga, da, izbor nije jednostavan, ali bilo bi vrijeme da nešto odlučite.
Ili ne odlučiti i nastaviti se pitati što nas gleda kao čudnu granu “ruskog svijeta”. “Kijev je krstio Moskvu” – ok. A što je sljedeće? Dobro je razgovarati o krštenju Moskve s ruskim liberalima.
P. S. A što se tiče Nevzorova i drugih, moramo odlučiti koji su nam prioriteti. Želimo li ubosti rusko društvo ili zaštititi naše publicističke analitičare od konkurencije Rusa? I sve sjeda na svoje mjesto.
