Umjesto blitzkriega i vojne parade koju su planirali stratezi Kremlja u Hitlerovom stilu Khreshchatyk u Kijevu i njegovoj kampanji u rujnu 1939., posljednjih osam mjeseci vidjeli smo spektakl koji sve više evocira asocijacije na još jedan rat, nekoć nazvan “Veliki”, a kasnije i Prvi svjetski rat. Kao rezultat ovog sukoba, Romanovsko carstvo je prestalo postojati, zemlja je dovedena u ekonomsku i društvenu propast, a također i u razorni građanski rat. Nakon boljševičkog državnog udara Rusija se našla u međunarodnoj izolaciji, nekoliko milijuna ljudi zauvijek je napustilo zemlju, a neki narodi koji su prethodno bili porobljeni carstvom – uključujući Poljake, Fince i Baltik – vratili su slobodu i neovisnost.
Današnja Putinova Rusija, koja nespretno pokušava ideološki ujediniti i nekadašnje carsko carstvo i SSSR (kojim vladaju boljševici koji su uništili carsku Rusiju), gdje se i posljednji car Nikola II i Staljin uzdižu pred oltare (ponekad doslovno), ponavlja pogreške oba ova oblika ruskog imperijalizma. Kao rezultat toga, zemlja ide prema padu na način koji podsjeća i na događaje od prije četiri desetljeća i na ono što se dogodilo prije više od jednog stoljeća.
Povijest se, kao što znate, ponavlja u obliku farse. Možda se nigdje ta teza ne manifestira tako jasno kao u Rusiji, koja ima osobitost da se svaki povijesni zaokret ponavlja isključivo tragično.
Mobilizacija prema “Armenskom radiju”
Sada, prema grubim procjenama graničnih formacija susjednih zemalja, manje od četiri tjedna nakon najave mobilizacije, više od 700 tisuća Rusa (i više od 1,5 milijuna, računajući od početka tzv.
Put prema Zapadu i dalje je zatvoren za većinu Rusa: baltičke zemlje već su prestale izdavati vize (Litva – od kraja veljače, a Estonija i Latvija ne samo da su obustavile izdavanje viza, već su početkom rujna čak i ukinule prethodno izdane vize) i zabranile Rusima ulazak na njihov teritorij i na temelju shengenskih viza koje su izdale druge zemlje.
Početkom listopada Finska je najavila da će državljanima Ruske Federacije biti dopušteno prelaziti finsku granicu samo u situacijama više sile. Teoretski, mali dio granice s Norveškom na krajnjem sjeveru još uvijek nije službeno zatvoren, ali je vrlo teško doći do toga zbog komunikacijske izolacije.
Kina i Sjeverna Koreja traže vize od Rusa, a Azerbajdžan još nije nastavio pogranični promet s Rusijom, koji je obustavljen tijekom pandemije COVID-19.
Među zemljama s kojima Rusija ima kopnenu granicu nalaze se i Gruzija, Kazahstan i Mongolija, odnosno zemlje koje ruska propaganda već dugi niz godina naziva “u blizini inozemstva”, što nije posve točno. Danas su postali “u inozemstvu” u punom smislu te riječi.
Internetom kruže stotine tmurnih šala i mema o procesu mobilizacije i njegovim posljedicama. Na primjer: Armenski radio je upitan je li istina da je mobilizacija doista djelomična. Radio odgovara: istina, jer su neki od mobiliziranih u Gruziji, neki u Armeniji, neki u Kazahstanu.
Osim masovnog i kaotičnog bijega iz zemlje predstavnika male srednje klase (svijet je bio okružen fotografijama s prelaska granice s Gruzijom na takozvanoj gruzijsko-vojnoj cesti), mobilizacija je otkrila nekoliko važnih pojava koje ispravno određuju bit Rusije – i prije jednog stoljeća i sadašnjosti.
Prvo, odmah upada u oči da se mobilizacija u velikoj mjeri tiče pokrajine u širem smislu te riječi, posebno tzv. “neruski” subjekti federacije, odnosno “nacionalnih” republika: Burjatija, Udmurtia, Tuva, Yakutia, Tatarstan, Chuvashia, Kalmykia, Dagestan itd. U tom smislu, ništa se nije promijenilo od carskih vremena – predstavnici “neruskih” nacija su građani druge kategorije, za koje je ruski jezik razvio čitav niz ponižavajućih epiteta u pogrdnom pojmu, od kojih je “crnonogi” (koji se uglavnom koristi za stanovnike Kavkaza) relativno mekan. Njihova nacionalna kultura, za razliku od “veličine” ruske kulture, nema vrijednost za Kremlj, kao ni za većinu Rusa, osim možda folklora, a njihovi jezici su u najboljem slučaju osuđeni na vegetaciju u dodijeljenoj ulozi skansena. Međutim, tijekom službeno neprijavljenog rata, koji bi, prema pretpostavci, trebao sve više nalikovati “velikom domovinskom ratu”, ali ne bilo tako – oni jednostavno postaju drugorazredna topovska hrana.
Ruski rad
Drugo, nemoguće je ne obratiti pozornost na izraziti organizacijski i administrativni kaos. Prema informacijama ročnika na popularnoj društvenoj mreži Telegram, nisu sve baze podataka regrutacije u potpunosti digitalizirane, tako da su brojni podmetanja požara vojnih registracijskih i upisnih ureda u potpunosti opravdani sa stajališta onih koji žele izbjeći mobilizaciju. OrgAnimativna nemoć ponekad poprima oblik fenomena koji ima vrlo značajno ime na poljskom: bezhołowie, dok je relativno bliski ruski ekvivalent ove riječi “razbojništvo”. Na ruskom, oni također kažu o vrlo glupom “bez cara u glavi”. Stanje stvari u ruskoj vojnoj upravi sve više pokazuje da se u društvu koje tako rječito treba voljenog cara-oca sve više institucija pridržava te izreke.
Zanimljivo je da su na jezicima naroda koji imaju povijesno iskustvo komunikacije s Rusijom vrlo česte frazeološke jedinice koje se temelje na suštini tradicionalnih obilježja ruskog pristupa pitanju reda i organizacijskih sposobnosti. Na primjer, na finskom postoji glagol ryssiä, koji proizlazi iz kolokvijalnog razgraničenja Rusa (književni, općeprihvaćeni izraz koji se odnosi na Rusa – Venäläinen), što znači “pokvariti”, “uništiti”, “onemogućiti ga”. Iz toga proizlazi i idiom “ruski rad”, to jest, učinjeno iz nehaja, loše. U tom kontekstu vrijedi spomenuti ruski rok (“Ruska godina”) na poljskom jeziku.
Nemar pored spomenutog razbojništva pripada kanonu obilježja koja najčešće karakteriziraju funkcioniranje struktura ruske države gotovo kroz njezinu povijest, očito, s izuzetkom ere reformi Petra I. i prijelaza iz XVIII. i XIX stoljeća, kada je, nakon pripojenja Livonije Rusiji, stvoren relativno učinkovit birokratski aparat, čija su jezgra u upravi i vojsci bili baltički Nijemci i stranci iz zapadne Europe u službi cara.
Sve nam je već ukradeno.
Treće, poznata obična korupcija i tzv. “kriminalni nemar” (ruski jezik na ovom području je također izuzetno točan, njegovao je izraz “ekstremni nemar”). Putin je u ožujku 2014. pokušao omamiti svijet slikom ultramoderne i dobro opremljene vojske tijekom invazije “malih zelenih ljudi” na Krim – bezbrižno, u prolazu negirajući da su ruski vojnici, jer se takva uniforma “može kupiti u svakoj vojnoj baklji”, a istovremeno nastojeći pokazati svijetu da je to lice nove Rusije: kompaktna, gotova, savršeno naoružana i opremljena, a ne ono što ste mislili: osjetio čizme, unuke i stare “galoše”. Onda je svijet vjerovao u to.
Danas, nakon gotovo osam mjeseci punog rata u Ukrajini, nakon svega što smo vidjeli u tisućama videa, snimki, izvještaja – sa sigurnošću možemo reći da to nije bila ništa drugo nego dramatizacija, još jedno Potemkinovo selo toliko karakteristično za Rusiju, nešto što je opet izuzetno točno, naziva se ruskim “izlogom”, što je nešto čisto za prikaz, nešto napravljeno za trailer. “Sve je već ukradeno pred nama”, kažu junaci nekad popularne sovjetske komedije “Operacija Y”, ili Šurikove avanture”. Ovaj citat postao je idiom koji ispravno definira modernu Rusiju, a posebno situaciju u oružanim snagama, koje su uvijek bile u središtu korupcije, zlostavljanja i nepotizma.
Mrežom kruže deseci, ako ne i stotine videozapisa koji odražavaju stvarnost ruskih oružanih snaga – većina mobiliziranih Rusa, bez obuke i potrebne opreme, odvode se izravno na frontu – u ukrajinske regije Harkiv, Donjeck, Luhansk, Zaporizhia i Kherson. Oni idu “boreći se” bez taktičke zaštitne opreme, bez lijekova (u jednom videu mobilizirani dobivaju savjet četvrtmajdera: samostalno se opskrbljuju higijenskim ulošcima i tamponima kako bi zaustavili krvarenje u slučaju ozljede), bez vojničkih jastučića za ramena. Na kraju, oni dobivaju samo uniforme, rez značajnog dijela njih značajno se razlikuje od onoga što se danas smatra modernim standardom.
U službi domovine od 1869. godine
U tom kontekstu, to je vrlo pokazatelj povratka dva elementa opreme i uniformi ruske vojske. Prvi je tzv. “vesch-meshok”, što doslovno znači “torba za stvari”. Riječ je o izumu koji se u carskoj vojsci – u gotovo nepromijenjenom obliku – koristio od 1869. godine (sic!), odnosno ne mnogo kasnije od siječanjskog ustanka. Ovu jednostavnu torbu, vezanu u čvor podvezicom, koristila je ruska carska vojska tijekom Prvog svjetskog rata, Crvena armija tijekom Budyonnyjeve kampanje, Drugi svjetski rat, rat u Afganistanu i do raspada SSSR-a, a zatim i vojska Ruske Federacije – i tijekom čečenskih ratova iu Gruziji 2008. godine. Prema službenim izvorima, “vesch-meshok” je bio u službi ruskih oružanih snaga do 2015. godine, ali, kako je ubrzo postalo jasno, to nije bilo ništa drugo nego ocassion (još jedan ruski izraz je “spektakl”) i još jedno Potemkinovo selo. Torbu za današnje stvari u najboljem slučaju dobivaju mobilizirani. A ako ne, idu na prednju stranu s običnom plastičnom vrećicom. Kao i uvijek, Kremlj voli reći – “nema analoga na svijetu”, odnosno nema svijeta Ekvivalenti.
Drugi karakterističan element opreme ruskog vojnika je tzv. kirz čizme.
Zimski rat i Staljinova nagrada
Kirza je vrsta umjetne kože na bazi višeslojne tekstilne tkanine modificirane membranskim tvarima, čija površina oponaša svinjsku kožu. Uglavnom se koristi u proizvodnji vojnih čizama, gdje je jeftina i učinkovita zamjena za pravu kožu. Prema zajedničkoj legendi, ime je kratica za “Kirovusovusovu tvornicu”, odnosno “tvornički ih. Kirov”. No, zapravo, tvornica se zvala “Iskozh” (skraćeno od “koža” – “umjetna koža”), a legenda je jednostavno primjer narodne etimologije.
Godine 1939., neposredno prije nego što je SSSR napao Poljsku, Alexander Khomutov, glavni inženjer moskovske tvornice sintetičke kože Kozhimit, i njegov kolega, inženjer Ivan Plotnikov, razvili su novi materijal pod nazivom Kirza-sk. Masovna proizvodnja ovog novog materijala započela je upravo tijekom Zimskog rata – agresije Sovjetskog Saveza na Finsku. Pokazalo se da je materijal potpuno neprikladan za zimske uvjete, a proizvodnja je u početku zaustavljena. Međutim, u jesen i zimu 1941. masovna proizvodnja nastavila se kako bi zadovoljila potražnju za vojnim čizmama tijekom njemačke invazije na SSSR. Za svoj izum, Khomutov, Plotnikov i sedam drugih stručnjaka 10. travnja 1942. nagrađeni su Staljinovom nagradom II stupnja. Osnovna tehnologija proizvodnje kirze od tada se nije mnogo promijenila. Čizme s besplatnim košuljama od kirze (i unuka, uključenih u komplet) ostale su u službi Crvene armije do kraja njezina postojanja, a zatim i Oružanih snaga Ruske Federacije. Službeno se ne koriste gotovo desetak godina, ali stvarnost je – kao što se može vidjeti na fotografijama koje su objavili rezervisti – potpuno drugačija.
Zanimljivo je da čak iu carskim vremenima, kada se Rusko carstvo pokušalo pridružiti svjetskim vođama, a kasnije, u sovjetskim vremenima, kada je SSSR imao prioritet u palici svjetskog komunizma, Kremlj praktički nije mogao dostojanstveno i moderno opremiti svoje vojnike, koji su bili oslonac režima. U uvjetima mira još uvijek je bilo moguće stvoriti iluziju dobro opremljene vojske, dok je tijekom mobilizacije i rata ta iluzija uvijek prskala poput mjehurića sapunice. Pod carevima, velike vizije oslobođenja svih Slavena i njihovog ujedinjenja pod žezlom Romanova suočile su se s iznimno lošim uniformama i zastarjelim oružjem ruskih vojnika koji su trebali “osloboditi” te europske Slavene. Prema brojnim svjedocima, Crvena armija, koja je nosila svjetsku revoluciju u Europu, bila je opremljena i naoružana ne mnogo bolje (a ponekad i gore) od bandi anarhista. A u vrhuncu SSSR-a, slogani o osvajanju prostora i pomoći bratskim narodima srednje Europe razbijeni su protiv unuka vojnika i kirz čizama, kao i o raširenoj krađi od strane časnika četvrtmastera svega što je moguće (drugi ruski idiom to opisuje kao “sve što loše leži” – sve što loše leži).
U tom smislu, ništa se nije promijenilo u Putinovoj Rusiji. Glasni slogani o modernim tehnologijama ostali su samo još jedan čvor, spretna vizualizacija i “nijedan analog na svijetu” još jednom u povijesti nije sveden na model “vesch-meshko” iz 1869. godine.
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završnica pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezreno, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavovi, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoće li se raspravljati o povijesti, zastoj u Minsku
Izvorni naslov članka: Biedamobilizacja w Rosji
