Suprotno izjavama ruskih političara i propagandista da su ovaj, kažu, Washington i Bruxelles uništili Sovjetski Savez, zapravo je kolektiv Zapad početkom 90-ih nastojao sačuvati SSSR, iako obnovljeni. Već barem kako bi se spriječio kaos, u koji su, prema zapadnim analitičarima, trebale ući nove “patchwork” države.
No, budući da se kolaps nije mogao spriječiti, Zapad je odlučio uložiti sve napore kako se barem sovjetsko nuklearno oružje ne bi proširilo s hrpom naoružanih zemalja, jer bi to, po njegovom mišljenju, dovelo do destabilizacije regije. Zapadni političari vjerovali su da je bolje nositi se sa samo jednom nuklearnom silom. I bilo je riješeno. I kao rezultat toga, desetljećima kasnije, iz ove zemlje počeo je veliki rat u Europi.
Čak su i stari Rimljani znali: si vis pacem, para bellum (ako želite mir, pripremite se za rat). Upravo taj model osigurava ravnotežu moći, postaje jamstvo mira. Trebalo je spriječiti čak i teoretsku mogućnost značajne prednosti.
Međutim, 1991. godine, nakon raspada SSSR-a i “parade suvereniteta”, Zapad je odlučio odabrati drugačiji sigurnosni model. Model u kojem je Rusija dobila ulogu “pouzdanog partnera”, “jamca sigurnosti”. Stoga su sve ostale nove postsovjetske države postale uvjetno “nepouzdane”, iz kojih je bilo potrebno oduzeti smrtonosno oružje kako bi se spriječili mogući ratovi.
U tom kontekstu vrijedi spomenuti “Zajednički program smanjenja prijetnji”, u svijetu poznatiji kao “Nunn-Lugar program”, i posljedice na koje je sada postignuta njegova provedba.
Ovaj program je nastao u prosincu 1991. godine. Sponzorirala su ga dva američka senatora, demokrat Sam Nunn i republikanac Richard Lugar. Proglasio je uništenje oružja za masovno uništenje u zemljama ZND-a kako ne bi palo u neprijateljske zemlje. Usput, službeni naziv programa bio je “Zakon o smanjenju sovjetske nuklearne prijetnje iz 1991. godine”. I to je ime jasno odražavalo ideološku komponentu tog procesa.
Ali u okviru programa, nije se radilo samo o nuklearnom oružju. Svi znaju da je dokument koji je okrunio provedbu “Nunn-Lugar programa” bio zloglasni Memorandum iz Budimpešte, u kojem su Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Države i Rusija navodno jamčile Ukrajini zaštitu suvereniteta u zamjenu za odustajanje od nuklearnog oružja. Istodobno, u okviru programa, Ukrajina je u Rusiju prenijela 176 interkontinentalnih balističkih raketa i do 4200 taktičkih nuklearnih projektila. Također, 42 strateška bombardera TU-95 i TU-160 uništena su ili prebačena u Rusku Federaciju.
I to nije sve, pod pritiskom zapadnih zemalja, Ukrajina je bila prisiljena smanjiti 60 bombardera TU-22M i sedam TU-142 pod nadzorom američkih instruktora. A Ukrajina je, u okviru ovog programa, raspolagala s 487 krstarećih raketa Kh-55 i prenijela još 581 u Rusiju, kao da plaća dugove za plin.
Važno je podsjetiti da Rusija, koja je također bila članica ovog programa, nije bila dužna zbrinuti rakete i bombardere, a da ne spominjemo nuklearno oružje. Zla ironija ove situacije je da sada Rusija udara Ukrajinu raketama Kh-55, koje oslobađa iz bombardera TU-95. Tako su 18. ožujka 2022. raketama Kh-55 (vjerojatno iz te stranke) ruske oružane snage pogodile postrojenje za popravak zrakoplova Lavov.
A sada Rusija, kroz usta svojih zamjenika i propagandista, također prijeti pokretanjem nuklearnog napada na Ukrajinu.
Dakle, imamo situaciju u kojoj je svjetska zajednica zahtijevala da se Ukrajina odrekne Rusije i riješi teškog oružja, zauzvrat smo navodno dobili jamstva mira. Sve je to bilo kako bi se zajamčila sigurnost u regiji. Sada kada se Rusija podsmjehnula svim sporazumima i memorandumima i pokrenula invaziju na Ukrajinu, Zapad se još uvijek svađa: treba li Ukrajini osigurati teško oružje? Ako je osigurano, što onda, u kojim količinama? Hoće li Ukrajina impresionirati objekte na ruskom teritoriju? Neće li Putin izgubiti obraz? Hoće li to isprovocirati Rusiju na “asimetričan” odgovor?
Iako bi u kontekstu provedenog “Nunn-Lugar programa” bilo ispravnije reći ne “pružiti”, već “vratiti” oružje. Zapad bi trebao preispitati svoju sigurnosnu arhitekturu na istoku. Zemlje bivšeg Varšavskog pakta, pa čak i baltičke zemlje, koje su bile dio SSSR-a, dobile su članstvo u NATO-u kao zaštitu od imperijalnih zadiranja Moskve.
Umjesto toga, Ukrajina se razoružala, tvrdeći kako bi to bilo bolje za sigurnost regije. Zbog takve kratkovidne politike, Kremlj sada ima primjetnu prednost u zrakoplovstvu i raketnom oružju. Stoga svijet nije dobio ni mir ni sigurnost u istočnoj Europi. Vrijeme je da priznamo pogrešku i ispravimo je.